Foto: Dragan Matić / Cropix
IVO JOSIPOVIĆ bi htio biti Franjo Tuđman.
Nije u tome jedini. I Tomislav Karamarko bi htio biti Tuđman, pa čak i bolji od njega. Ponekad bi to želio biti i Zoran Milanović, sudeći po tome koliko se puta javno divio mudrosti prvog hrvatskog predsjednika. A i Nadan Vidošević bi želio da dobijemo novog Tuđmana, iako u svojoj predsjedničkoj kampanji nije spominjao povećanje ustavnih ovlasti šefa države.
Josipović se protekle tri godine ponašao kao Tuđman, odbijajući bilo kakvu kritiku, častohlepno čuvajući svoju nedodirljivost, manipulirajući medijima i brutalno se obračunavajući s novinarima koji su se usudili dirnuti u njegove poslove i dovesti u pitanje njegove odluke.
Ali sada je javno otkrio da bi htio biti kao Tuđman.
Što građani žele
Naručio je istraživanje javnog mnijenja kako bi čuo što građani misle o tome da se povećaju ustavne ovlasti predsjednika Republike, smanjene još 2000. godine. Kad je dobio potvrdan odgovor (53 posto ispitanih reklo je da predsjednik ima premale ovlasti), pobrinuo se da to objave dnevne novine i u naslovu istaknu ono što svi razumiju: "Josipoviću dajte ovlasti kakve je imao Tuđman".
Da se ne bi krivo shvatilo, to ne želi Josipović. To je ono što žele građani. A građane se, je l' tako, mora slušati. Tko ne sluša građane, ne poštuje demokraciju. A tko ne poštuje demokraciju, zaslužio je da mu se Tuđman vrati. Ili tako nekako...
Opomena Vladi
Uglavnom, naručena anketa s Pantovčaka poslužila je kao opomena vladajućoj koaliciji da joj ne bi slučajno palo na pamet poslušati neke sugestije, pa i one koje su donedavno stizale iz krugova politologa bliskih Josipoviću, o tome da bi Hrvatska trebala napraviti još jedan iskorak prema parlamentarnoj demokraciji, pa šefa države birati u parlamentu, umjesto na izravnim izborima.
Ono o čemu se sve glasnije govorilo pred kraj predsjedničkog mandata Stipe Mesića, sada se polako pretvara u suštu suprotnost, u zahtjev za novim jačanjem ustavnih ovlasti predsjednika Republike. I to ne bilo kakvim, nego baš tuđmanovskim.
Ono što se jedva čekalo srušiti 2000. godine, sada se želi vratiti na mala vrata. I to ne preko nekakvog Bandića ili Karamarka, nego baš preko finog, samozatajnog, pomirljivog i uglađenog Josipovića.
Prekovremeni (ne)rad
Zašto je baš njemu sad stalo do povećanja ovlasti, kad ni ove postojeće uopće ne koristi? Osim što sumanuto piše prekovremene sate na Pantovčaku.
U protekle tri godine, kao i u godinama prije toga, shvatili smo da Josipoviću uopće nije do miješanja u politiku. Njemu je zapravo jedino stalo do toga da se politika ne miješa u njega. Da ga ostavi na miru. S njegovim prijateljima i savjetnicima, automobilima i putovanjima, prekovremenim satima i Facebookom.
I podrškom građana koje okuplja u postocima s kojima se teško nosi i Katolička crkva. I kakve je zadnji puta bilježio Franjo Tuđman.
Ivo kao Franjo
Josipović se doista ponaša kao Tuđman. Brine za razne centre moći, okuplja medijske vlasnike i šefove korporacija, kadrovira u medijima, brine za prijatelje, prijeti kad ga se ugrozi i vrijeđa kad ga se kritizira. Za sve to bile su mu sasvim dovoljne i ove ovlasti koje sada ima.
Nadan Vidošević se zalaže za to da se šefu države omogući kontrola nad ministrima financija, obrane, unutarnjih i vanjskih poslova, kako bi mogao pokretati društvene procese. Ali Josipoviću nije do pokretanja nikakvih procesa.
Njemu je samo do vlastite nedodirljivosti.
Tajne službe za javnu televiziju
Ne trebaju mu ovlasti da predlaže ili odbija zakone, jer i sada ima mogućnost da izlazi s inicijativama - pogotovo kad je njegova stranka na vlasti - pa nije ostala upamćena baš ni jedna suvisla. Može sazvati sjednicu Vlade, pa mu to nije palo na pamet. Mogao je preko VNS-a pokrenuti istragu o vlasništvu u medijima, pa je prešao preko toga. Umjesto toga, palo mu je na pamet da ovlasti imenovanja šefa tajne službe iskoristi kako bi lobirao za ravnatelja HRT-a.
Ne treba njemu politika, samo mediji. I to samo oni koji mu čuvaju leđa. One druge brzopotezno optužuje da su Srbi. Ili desničari. Ili ljevičari.
Zlouporaba moći
Vidošević žali za polupredsjedničkim sustavom jer mu se čini da bi nam on pomogao u krizi. Smatra da su demokratski mehanizmi prespori i prekomplicirani, pa bi bilo dobro da se moć što više koncentira u jednoj osobi. Ali, u prvom redu, Josipović nije ta osoba. On je osoba koja i ovu sadašnju moć koristi u pogrešne svrhe. Ili je uopće ne koristi.
A osim toga, koncentracija političke moći ne može biti odgovor na ovu krizu. Jer je za ovu krizu - ne samo ekonomsku, nego i političku i društvenu - uvelike zaslužno upravo to gomilanja političke moći, i one formalne, i najviše one neformalne. One moći koja je i dan-danas izražena u utjecaju šefa države.
Franjo počeo, Ivo nastavio
Godinama su uništavane institucije ili se njima manipuliralo, ignorirana je procedura ili se usmjeravala kako je kome odgovaralo, dok su se Ustav i zakoni sveli na jedan poziv premijeru ili predsjedniku.
Ono sa čime je Franjo Tuđman započeo, Ivo Josipović ne misli samo tako izgubiti.