Ilustracija: Index
DRUGAČIJI pogled na problematiku štediša Ljubljanske banke: Slovenija je izvlačila devize iz drugih republika, pa im potom prodavala oružje za devize
Na dnu članka možete pogledati dokumente o zamjeni deviza za kupovinu oružja preko Promdei banke u Zagrebu i na crnim tržištima Jugoslavije uz pomoć albanskih kriminalnih struktura
Uz pravi rat, vodio se i rat za devize
Presuda velikog senata Europskog suda za ljudska prava u sporu Ališić i drugi nakon mnogo je godina konačno razotkrila kršenje ljudskih prava inozemnih štediša od strane Republike Slovenije, a pogotovo njezinih bankara povezanih s visokom politikom. Mnogi koji su tada donosili sporne odluke, a zagovaraju ih i danas, posljednjim napisima u kolovozu u dnevniku Delo pokušavaju opravdati odluke o odbijanju isplate neprenesenih deviznih pologa štediša Ljubljanske banke izgovaranjem na tadašnje financijske okolnosti i na raspad jugoslavenske federacije sa svim nejasnoćama koje je on donio, kao i drugim tezama kojima očito pokušavaju preusmjeriti pozornost. Tek je nekadašnji rektor Sveučilišta u Ljubljani dr. Jože Mencinger svojim 18 godina starim člankom ukazao na to da se radilo o nemoralnoj, pravno pogrešnoj i gospodarski štetnoj odluci. Europski sud mu je dao za pravo.
Za bolje razumijevanje tadašnjih okolnosti, kao i za bolje razumijevanje presude Europskog suda za ljudska prava kojom su bile osuđene Slovenija i Srbija, te pogotovo za bolje razumijevanje reakcije oštećenika iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine, potrebno je osvijetliti tadašnje prikrivene i stvarne događaje u ratnim i poluratnim okolnostima u koje je preko svojih tajnih službi bila aktivno upletena i Republika Slovenija.
Devize su naime bile tada, pored zlata, u raspadajućoj Jugoslaviji jedino povjerenja vrijedno platežno sredstvo. Nedostajalo ih je posvuda. Zbog sve bliže vojne intervencije paravojnih skupina pod nadzorom srpskog vođe Slobodana Miloševića i sve više prosrpski orijentirane Jugoslavenske narodne armije (JNA), sve su ugrožene republike, pogotovo Hrvatska i BiH grozničavo trebale devize za kupovanje oružja, streljiva i druge vojne opreme za obranu.
No ipak je Slovenija u svemu tome imala vlastite ciljeve i politiku, a uz pomoć tajnih službi djelotvorno ih je i ostvarivala. Pri tome je aktivno tražila devize i uspješno ih izvlačila s teritorija Hrvatske i BiH.
Afera Grubelič i singapurske puške
Godine 1990. u Sloveniji je izbila afera koja je odjekivala po čitavoj Jugoslaviji. U Grosuplju su se okupljali prevareni kupci automobila kojima je poduzetnik Sandi Grubelič nudio na leasing automobile zapadnih proizvođača, iako samo u zamjenu za konvertibilne novčanice. Od 7800 kupaca bilo je samo 1700 sretnika koji su dobili željeno vozilo, osam stotina njih dobilo je povrat novca, a drugi su ostali i bez auta i bez deviza. Sandi Grubelič bio je kasnije osuđen na zatvorsku kaznu iako je nikada nije izdržao u cijelosti.
Ali novinar Primož Kališnik već je u prosincu 1990. U Delu Plus razotkrio pravu pozadinu neobične poduzetničke ponude. S tim je devizama, naime, Slovenija u inozemstvu kupila singapursko oružje i streljivo koje je u Sloveniju uz pomoć Izraela stiglo koncem 1990, kad je u Kočevskoj Reki trebalo “zamirisati na slovensku vojsku”. Devize kojima je plaćeno to oružje dakle nisu bile samo slovenske, nego su ih ne znajući i nehotice priskrbili i mnogi prevareni kupci iz drugih jugoslavenskih republika.
Pet milijuna maraka iz zagrebačke SDK
Slijedili su novi podvizi. Iz hrvatske riznice slovenski su organi u ljeto 1991. izvukli više milijuna maraka gotovine. U ožujku 1991. tadašnja je slovenska skupština odobrila 400 milijuna dinara za kupovinu oružja i taj je novac iz proračuna preko Slovenske investicijske banke (SIB) proslijeđen međunarodnom trgovcu oružjem Nikolaju Omanu. On je bio tada glavni dobavljač oružja za Sloveniju, prodavao je oružje i Hrvatskoj, kasnije je surađivao s vođom bosanskih Srba Radovanom Karadžićem. Prva isplata iz proračuna bila je izvršena 9. srpnja 1991. Dan kasnije s Omanovog računa uplaćeno je 136 milijuna dinara na račun Promdei banke u Zagrebu, prve privatne banke na području nekadašnje Jugoslavije. Vodio ju je razvikani bankar Ibrahim Dedić koji je 1999. godine poginuo u atentatu. Njegovo ubojstvo do danas nije razjašnjeno.
Dedić je u sljedećim danima novcem iz slovenskog proračuna financijskim makinacijama u zagrebačkoj poslovnici Službe društvenog knjigovodstva uspio dignuti oko 5 milijuna njemačkih maraka koje su naoružani slovenski vojni specijalci uspjeli prenijeti u Sloveniju Nikolaju Omanu kojem su devize trebale za kupovinu oružja za Sloveniju.
Hrvatska policija je uskoro zatim pokrenula kriminalističku istragu i zamolila slovenske kolege za pomoć. Umjesto pomoći u istraživanju gospodarskoga kriminala slovenska je policija osmislila plan kako ometati hrvatsku istragu. Istraga nikad nije bila uspješno zaključena, ali hrvatska strana vjerojatno dobro poznaje pozadinu malverzacije.
Zamjena dinara za devize na crnim tržištima po Jugoslaviji
I što se dogodilo s preostalih više od 250 milijuna dinara iz slovenskog proračuna? Prema svjedočanstvu sudionika kojega su ispitivali slovenski kriminalisti, u ljeto 1991. uz pomoć albanskih kriminalnih struktura te su dinare mijenjali u konvertibilne valute po crnim tržištima na području tadašnje Jugoslavije. Njegove tvrdnje potvrdili su i drugi sudionici. Tako su proračunskim novcem preplavili crno tržište, domaćinima koji su se borili da prežive umjetno su digli tečaj, dobivene devize su dovezli u Sloveniju i njima plaćali kupovinu oružja, najčešće međunarodnom trgovcu oružjem Konstantinu Dafermosu koji je poslovao u Beču.
Bilo je i više takvih posezanja u financijsko područje Hrvatske i BiH koje su već bile pod ratnim napadima srpskih snaga. Po isteku brijunskog moratorija 8. listopada 1991. Slovenija je uvela tolar, a jugoslavenske dinare maknula iz opticaja. Ali dinarske novčanice nisu posve uništili nego su ih u četiri kamiona od kojih je svaki prenosio tri tone novčanica u manjim apoenima, prevezli u Hrvatsku i BiH gdje su iznova kupovali devize na crnom tržištu. Kasnije su s takvim istim postupkom nastavili pripadnici hrvatskih tajnih službi u BiH: kupovali su devize jugoslavenskim dinarima koje je Hrvatska maknula iz opticaja.
Slovenija je planirano i smišljeno izvlačila devize od stanovnika Hrvatske i BiH, a te su države nužno trebale devize za kupovinu oružja za obranu. Najlakše ga je tada bilo kupiti u Sloveniji, jer je Savjet za obranu pod vodstvom Milana Kučana odobrio prodaju oružja i streljiva iz skladišta JNA koje su osvojile slovenske snage. Radilo se o više desetaka tisuća tona oružja i streljiva. Samo vrijednost streljiva bila je procijenjena na pola milijarde tadašnjih američkih dolara.
Operativno, prodaju su vodili ministri Janez Janša i Igor Bavčar, sudjelovale su tajne službe Vomo i VIS koje su vodili Andrej Lovšin i dr. Miha Brejc.
Oružje koje su tada prodavali u ime države Slovenije nije bilo njezino vlasništvo, nego vlasništvo JNA, dakle jugoslavenske federacije, i kao takvo bi moralo biti predmet ostavinskih rasprava. Zarade u ratu bile su iznimno velike, a deseci milijuna dolara i maraka nestali su na bankovnim računima u inozemstvu.
Veliki razmjeri deviznih plaćanja
Danas kada ima mnogo slovenskih poduzeća i financijskih holdinga koji su zaduženi za više stotina milijuna eura, navedeni iznosi ne čine se visokima. Ali o kolikoj se imovini zapravo radilo može objasniti podatak da je pri uvođenju tolara 8. listopada 1991. Slovenija imala samo 170 milijuna dolara deviznih rezervi. Samo u razdoblju od lipnja 1991. do travnja 1992. Slovenija je za pet brodova punih oružja koje su pristale u kopersku luku platila najmanje 47,1 milijuna američkih dolara. Mnogo kupljenog oružja kasnije su s dobitkom preprodali na hrvatska i bosansko-hercegovačka ratišta. Prodavali su ga za devize. U uredu direktora Voma Andreja Lovšina u jednom je razdoblju bilo pohranjeno čak 40 milijuna maraka gotovine.
Na računu međunarodnog trgovca oružjem Konstantina Dafermosa u mađarskoj banci između rujna 1991. i rujna 1993. skupilo se više od 80 milijuna dolara uplata iz Slovenije, Hrvatske i BiH koje su potom prenijeli poljskim i ukrajinskim prodavačima oružja. Prihod u visini od 13 milijuna dolara završio je u jednom od panamskih poduzeća. Dafermos je bio i osobno povezan s utjecajnim osobama iz Slovenije. U Panami je već 1989. godine ustanovio neko drugo poduzeće, zajedno s “ocem”koncerna Gorenje Ivanom Atelškom.
Milijuni maraka za oružje iz skladišta JNA koje je bilo prodano u ljeto 1991 prema dogovoru slovenske i hrvatske vlade bili su uplaćeni nekadašnjoj podružnici poduzeća Iskra u švicarskom Zürichu. O kako visokim gotovinskim iznosima se radilo, potvrdili su njemački kriminalisti koji su ispitivali poslovanje “humanitarne organizacije” Third World Relief Agency (TWRA) sa sjedištem u Beču. Za pomoć Bošnjacima islamske su države između godine 1992. i 1995. na račune BiH uplatile više od 200 milijuna dolara. Od te je svote više od 80 milijuna u gotovini digao ovlašteni izaslanik predsjednika BiH Alije Izetbegovića Hasan Čengić koje tim novcem kupovao oružje i u Sloveniji.
Nesmiljeni rat za devize
To je manji dio tadašnjih tajnih djelatnosti koje ukazuju na to da se na području nekadašnje Jugoslavije bio ljuti boj za imetak, ponajviše u obliku deviza. Slovenija i Srbija pri tome su bile uspješnije. Slobodan Milošević i njegovi privilegirani “poslovnjaci” uspjeli su prenijeti stotine milijuna dolara na Cipar. Slovenski trgovci oružjem ratne su profite radije sakrili u Švicarskoj i Austriji. Nakon rata, bijeg kapitala iz čitave regije u inozemne banke i porezne oaze nastavio se.
Gordijski čvor deviznih pologa štediša Ljubljanske banke tek je ljetos uspio presjeći Europski sud koji je presudio da je Slovenija kršila ljudska prava inozemnih štediša. No pozadina rata za devize koji se odvijao u najstrožoj tajnosti, objašnjava dublje uzroke za neuređene i teške odnose među nekadašnjim republikama Jugoslavije.
Današnje vanjskopolitičke poteze Hrvatske i Bosne i Hercegovine i njihova tvrda pregovaračka stajališta do Slovenije treba pokušati sagledati i u svjetlu gore navedenih aktivnosti slovenskih tajnih službi koje hrvatski i bosanskohercegovački žitelji poznaju – jer su ih iskusili na vlastitoj koži. Problematiku deviznih štediša i presudu Europskog suda za ljudska prava nije moguće u cijelosti razumjeti bez pozadine djelovanja tadašnjih političkih elita i s njima povezanih obavještajnih službi.
Najveća je ironija da su upravo državljani Hrvatske i Bosne i Hercegovine priskrbili značajan dio deviza s kojima je Slovenija u inozemstvu kupovala oružje i streljivo koje je potom prodavala upravo njima – i opet za devize. Račune za to ponovno će platiti državljani Slovenije.
Prijevod na hrvatski: Irena Miličić
Više o autoru: Blaž Zgaga je samostalni novinar iz Slovenije i suautor trilogije U ime države.
Objašnjenje: članak je izvorno napisan za objavu u Sobotni Prilogi, subotnjem izdanju novina Delo gdje su nakon presude Europskog suda za ljudska prava svojim prilozima sudjelovali bivši guverner Banke Slovenije, tadašnji viceguverner, današnja predstavnica Slovenije za sukcesiju i ugledni ekonomist, bivši rektor Sveučilišta u Ljubljani. Više slovenskih medija je iz različitih razloga ocijenilo da gornji članak nije primjeren za objavljivanje.