Foto: Mercedes.com/Index
"Mnogo ljudi čekalo je
Gosta iz daljina,
Čaršijom da prođe
Crna limuzina"
Zabranjeno Pušenje - Hajle Selasije
UKOLIKO zaista postoji Balkan u onom društvenom, političkom, tamnom smislu, zatvorenosti, nazadnosti, primitivizma, teške političke magle i nesnošljivosti – onda on ima simbol: preskupa crna limuzina njemačke proizvodnje. Nešto debelo iznad onoga što puk i selo mogu i sanjati, kamoli priuštiti. Automobil. Velik. Jak. Pretjeran. Debelo iznad mogućnosti.
Mijenjaju se carstva i kraljevstva, petokrake, šahovnice, bijela polja, crvena polja – no postoji jedan kontinuitet balkanske politike, jedan kontinuitet prepoznatljiv od svih diktatora, autokratora i potencijalnih lidera na ovim krajevima: velik i preskup automobil. Bili dužnosnik NDH, bili komunistički lider, bili bosanski ministar ili hrvatska vlast ili oporba – crna njemačka limuzina je znak da ste uspjeli.
I što je veća razlika između vaše limuzine i onoga što narod može kupiti – to ste uspjeli više. Kada dođete u razinu automobila koji vrijedi koliko nečiji stan – uspjeli ste. Postigli ste balkanski vrh. Postali ste čimbenik. Onaj koji odlučuje. Onaj koji izražavanjem na papučicu gasa pokazuje kako je iznad ljudi, iznad sustava, iznad svih prepreka. Kako je postao balkanski gazda.
Trokraka zvijezda
Posebno, nekako mitski je ako je u pitanju limuzina s trokrakom zvijezdom. Mercedes-Benz. Za razliku od zvijezda petokraka, trokraka zvijezda prolazi sve režime i sve sustave. Vjerojatno je povijesno najzanimljiviji gotovo unikatni Mercedes-Benz 540K koji je Hitler poklonio Paveliću, da bi završio kao poklon hrvatske Službe državne bezbjednosti Titu. Maršal ga je bez kompleksa vozio okolo, bez obzira što je Pavelićeva guzica koju godinu prije dodirivala sic. Tako da je i povijesno neispravna ona: "Druže Tito, kupit ću ti Fiću, a Mercedes Anti Paveliću" – Mečka je na kraju došla do bravara.
Naravno, simbol svih Mercedesa na Balkanu je samo jedan: produženi Mercedes 600 sa šestoro vrata – Mercedes 600 Landaulet. Mercedes iz kojeg smo gledali bijelu rukavicu koja maše dok smo mu mahali zastavicama – bio je to Mercedes druga Tita. U društvu jednakosti, gomile radnika u plavim radničkim kutama, žuljavih ruku, izvedeni na ulice mahali su zastavicama Najvećem Sinu – koji se vozio u automobilu koji je predstavljao san. I više od sna. Mercedes sa šestero vrata u totalitarnom društvu znači da dolazi gazda života svojih podanika.
Bilo je naravno tih Mercedesa više, Maršalat (ustanova za logistiku Maršala) je imao cijelu ergelu, sa i bez otvorenog krova, oklopljeni i ili ne, četiri ili šest vrata, ali znalo se dobro tko se vozi njime – čovjek u bijelom odijelu i bijelim rukavicama koji je je bio na čelu društva jednakosti. I određivao tko će biti gdje u tom istom društvu jednakosti. U tvornici. U partijskom vodstvu. Ili u zatvoru.
Nije drug Tito naravno bio jedini, Mercedes 600 voljeli su i mnogi drugi: Nicolae Ceaușescu, Pol Pot, Enver Hoxha, Jean-Bédel Bokassa, Leonid Brezhnev, Idi Amin, Fidel Castro, Robert Mugabe, Mao Zedong. Da ne nabrajamo samo diktatore - bio je drag i aktualnoj britanskoj kraljici, a i Elvis je imao jednog, neproduženog. Voljeli su ga i filmski negativci – tako je Mercedes 600 vozio vječni Bondov neprijatelj – Ernst Stavro Blofeld.
Simbol društvene nadmoćnosti
Naravno, Mercedes 600 nije jedini Mercedes u našoj povijesti do 1990. godine. Svaka veća firma, svaka gradska organizacija Saveza komunista koja je držala do sebe – imala je Mercedes. Crni. Kako bi se razlikovao od onih koji su imale privatne osobe – uglavnom povratnici iz Njemačke.
Naravno, svaka roba ima svoje tržište i u ovom osvrtu definitivno ne mislim na one koji su skup automobil zaradili dugim radom u inozemstvu, smrzavanjem po nordijskim platformama ili tako što su 30 godina tukli more.
No, što znači potreba da gotovo svaki gradonačelnik, župan, direktor državne firme, niže rangirani dužnosnik, pa evo našli smo i šefa oporbe – imaju crnu njemačku limuzinu nedostupnu čak i dobrostojećem građaninu? To je jednostavno – znak nadmoćnosti.
U balkanskom društvu hijerarhija moći počiva na sili, na utjecaju, na vezama, na umreženosti, na snalaženju; a ne na radu, znanstvenom, kulturnom ili poduzetničkom uspjehu. Upravo u takvom izvitoperenom balkanskom društvu lažnih vrijednosti, velika crna limuzina je simbol da ste faca i da ste onaj koji odlučuje. Da ste car, kralj, predsjednik, premijer, načelnik – onaj koji drži kesu i iz čije kese se dijeli podređenima.
Onaj tko ima skupu crnu limuzinu će vam dobaciti koju kunu, osigurati neki poslić da platite račune ili napraviti neku uslugicu ako ste poslušni, krotki i mirni, no i zarežati ako se pobunite. Jer, pritisak na papučicu gasa koji tisućama puta pojačava snagu, a motori sa šest cilindara zabruje snažno i krotko, govori upravo – ja sam šef. Ja sam glavni. Ja imam moć i utjecaj. Mene se sluša! Ja sam taj koji će dijeliti budućnost i kojemu će se klanjati i od koga će se bježati!
I poslije Tita – Tito
Svi ti balkanski Mercedesi, BMW-i i Audiji hrvatskih, bosanskih, i drugih političara jugoistoka Europe (osim vrlo malog broja vozila za najviše dužnosnike koji zaista imaju sigurnosno i protokolarno opravdanje) kupljeni novcem poreznih obveznika, kupljeni i privatno tako da rata uzima preko pola plaće, pa eto čak i oni kupljeni od strane firme političarove partnerice, a ta firma je uredno u minusu – nasljednici su samo jednog Mercedesa – onog Titovog.
Svaki balkanski političar u pretjerano skupom autu negdje sanja široku cestu, bijelo odijelo, bijele rukavice i razdragan narod koji mu baca karanfile na cestu, dok on lagano maše kroz blindirani prozor. Takav auto naime traži da se njegovom vlasniku klanjate, jer za razliku od Njemačke, gdje trudom i radom i marljivošću možete postati doktor ili advokat i priuštiti skupu limuzinu – ovdje su takva vozila znak odabranih. Manjine koja vlada. Manjine koja u biti želi biti kao onaj u bijelim rukavicama s početka priče – jer koliko god vikali protiv Tita, mnogima je uzor.
A kada se okolo vozite u super-luksuznom SUV-u (koji su kao klasa automobili za pokazivanje), Mercedesu ML 350 BLUETEC 4MATIC, od preko 600.000 kuna, kakvog ne možete priuštiti ni sa saborskom plaćom, a firma vaše partnerice koja plaća ratu najma ili leasinga je u minusu, kao što je to napravio Tomislav Karamarko, jest poseban znak – uza sve nabrojano i želja za nadmoćnošću, sjedenjem pola metra iznad drugih na cesti. Na tronu. Kao u kraljevini.
Jer, bez nekih posebnih razloga za pokazivanjem, tipa da vam posao jako dobro ide pa ne želite državi dati sve za porez – takav auto se ne kupuje. A prema financijskim izvješćima – toj firmi baš i ne ide dobro. Dakle, u pitanju je po svemu sudeći upravo ta balkanska želja za moći i utjecajem, i to od čovjeka koji preferira sutra postati premijer.
No, nemojte misliti da će velik broj birača to zamjeriti – jednako kako su se klanjali Titu, klanjati će se nekome drugome u crnoj limuzini, i nadati se da će im ovaj izbaciti nekoliko novčića kroz prozor.
No, možda je ipak stvar u veličini?
A možda je i cijela ova priča puno jednostavnija: pa ako sve što je Freud napisao vrijedno barem papira na kojemu je tiskano – pomama balkanskih političara (barem onih muških) za pretjerano skupim i velikim automobila je samo stvar straha da imaju mali – ego. Automobil vrijednosti stana je tu prilično veliki nadomjestak, da ne kažem – produžetak.
A što se Hrvatske i njene budućnosti tiče, gledajte što političari voze. Gledajte, pratite i dobro pazite. Kada dođe generacija koja će se osim u protokolarne, državničke svrhe, voziti Škode, Fiate i KIA-e, onda ćete znati da smo na dobrom putu. Onda ćete znati da smo na putu izlaska iz krize i pizdarija koje nas muče. Do tada, službene limuzine i poneke privatne (ili od curine firme) će sve više odskakati od onoga što vozi narod, da ne kažem – raja.
A vi rajo, plaćajte harač! NapraviT će Mercedes i nove modele za one koji nas vode u bolju budućnost! Plaćajte rajo, i šutite. Jer za drugo i niste, sve dok šutite!