Ilustracije, dokumenti: U Ime države
INDEX vam u suradnji s nakladnikom Jesenski i Turk, slovenskim nakladnikom Sanje i CPNS, slovenskim centrom za istraživačko novinarstvo donosi isječke iz trilogije "U ime države" Mateja Šurca i Blaža Zgaga, novinara koji su godinama istraživali trgovinu oružjem i pratili događanja tijekom balkanskih ratova. Trilogija je nastala kao rezultat analize više od 6000 službenih dokumenata slovenske države, s kojih je bila uklonjena oznaka povjerljivosti i mnogih intervjua s akterima. U istrazi je surađivalo osam novinara iz sedam europskih zemalja.
Petio dio treće knjige: Prikrivanje i zavaravanje u sjeni parlamentarne istrage
Unatoč prijetnjama, moralo se dalje živjeti i raditi. Predsjednik opozicijskog SDSS-a Janez Janša sazvao je u posljednjih desetak dana u ožujku 2000. čak tri odvojene novinske konferencije. Na njima je objašnjavao svoj pogled na trgovinu oružjem. Ujedno je uperio prst u parlamentarnu komisiju, za koju je rekao kako djeluje bez posebnih pravnih osnova i da samo nagađa.
U međuvremenu je predsjednik komisije Moge slao dopise u Ministarstva obrane te unutarnjih i vanjskih poslova, kao i u carinsku upravu i Slovensku obavještajno-sigurnosnu agenciju (Slovenska obveščevalno-varnostna agencija, Sova). Zahtijevao je dokazni materijal o prodaji oružja te pozivao svjedoke na saslušanja. Tadašnjeg ministra obrane Francija Demšara upozoravao je da ne sprječava rad parlamentarne komisije. Sredinom ožujka 2000. čak mu je zaprijetio kaznenom prijavom ako mu unutar pet dana ne preda više puta tražene dokumente. Moge ga je ujedno podsjetio da je iz Ministarstva primio neke materijale, ali da se iz tih dokumenata "ne mogu utvrditi niti opseg prodaje oružja, opreme i streljiva, niti njihova vrijednost, a kamoli kako su sredstva bila utrošena." Ministar obrane, kojeg je na taj položaj predložila Slovenska pučka stranka (Slovenska ljudska stranka, SLS), ustrajavao je "da popisi" oružja, opreme i streljiva, koji su bili zaplijenjeni u skladištu JNA u Ložnici, nisu bili napravljeni i da su takvi popisi postojali samo na regionalnom nivou."
Zbog toga ga je Moge podsjetio kako su svjedoci na saslušanjima komisije priznali kako je popis ipak bio napravljen, unesen u kompjutor i poslan Upravi za logistiku Ministarstva obrane. Ujedno je upozorio ministra Demšara da prestane iznositi ocjene što komisija smije a što ne smije. Predsjednik komisije zahtijevao je po treći put dokumente i izjavu visokog hrvatskog časnika iz Splita Marinka Gašpić-Kljakovića, koje je Obavještajno-sigurnosna služba (Obveščevalno-varnostna služba, OVS) morala čuvati. Naime, iz časnikovih su dokumenata bile vidljive cijene po kojima je Ministarstvo obrane prodavalo oružje Hrvatskoj. Zatražio je i papire o prodaji oružja, streljiva i minsko-eksplozivnih sredstava iz vojnog skladišta u Ložnici, koje je zapovjednik PŠTO-a Istočne Štajerske Vladimir Miloševič u srpnju 1996. u prisutnosti tadašnjeg ministra obrane Jelka Kacina predao direktoru OVS-a Marjanu Miklavčiču.
Govorio je kako su se novcem od oružja obnavljali vojni obrazovni centri te da se nabavljalo novo oružje i oprema za Slovensku vojsku. Međutim, svjedoci na visokim položajima u vojnoj i državnoj hijerarhiji rekli su kako su zarade od prodaje oružja bile znatno veće od novih kupovina i gradnje, odnosno obnove vojnih objekata. Predsjednik SDSS-a često je svoje izjave o tim osjetljivim pitanjima mijenjao i prilagođavao trenutnim prilikama. Tako se izjašnjavao i o odvijanju parlamentarne istrage. Ustrajavao je na tome kako trgovina oružjem nije donijela više od dvadeset i osam milijuna njemačkih maraka, i da je hrvatska industrija nafte INA u kompenzacijskim poslovima u zamjenu za oružje nekim slovenskim poduzećima nabavila naftu i naftne derivate.
Slovenija i Hrvatska okvirno su se u ljeto 1991. dogovorile za "kompenzaciju" u visini od jedne milijarde tadašnjih jugoslavenskih dinara ili 77 milijuna njemačkih maraka. Međutim, ubrzo je došlo do nesporazuma, što je vidljivo iz oštrog pisma generalnog direktora poduzeća INA Nikice Valentića poslanog potpredsjedniku slovenske vlade Andreju Ocvirku. Valentić je upozorio na dogovorene, ali neispunjene obaveze sa slovenske strane.
Pismo generalnog direktora INA-e Nikice Valentića potpredsjedniku Vlade Republike Slovenije Andreju Ocvirku, Zagreb, 17. rujna 1991.
Spor su izazvale nesuglasice u pogledu pojedinih vrsta, količina i cijena oružja i streljiva, što ga je Slovenija dobavljala Hrvatskoj u zamjenu za naftu. Zbog toga su se državni "kompenzacijski" poslovi zaustavili kod iznosa od 23,8 milijuna njemačkih maraka. Slovenska poduzeća Petrol, Nafta Lendava i Istrabenz plaćala su Ministarstvu obrane zarade od nafte i naftnih derivata, nabavljenih od hrvatskog poduzeća INA. U Hrvatsku su dakle vozili kamioni s oružjem, a u Sloveniju je iz cisterni državne tvrtke INA-e tekla nafta. Kad su je slovenska poduzeća prodala na domaćem tržištu, morala su zaradu uplatiti Ministarstvu obrane. Tako je bio zaključen krug naknade za oružje. Premda se, prema Janšinom tvrđenju, radilo o "kompenzacijama", Ministarstvo je na svoj bankovni račun primilo novac od slovenskih poduzeća. U toj neobičnoj trgovini oružjem između Slovenije i Hrvatske, naftna poduzeća bila su tek posrednici. O takvom načinu poslovanja svjedoči i dopis ministra Janeza Janše rukovodstvu lendavske Nafte krajem prosinca 1991. U njemu je od poduzeća zahtijevao plaćanje zaostalih obaveza u iznosu od njemačkih maraka.
Naime, toliko je još nedostajalo do podmirivanja dogovorenog iznosa "kompenzacija". Spomenutih 23,8 milijuna maraka slovenska su poduzeća uplatila na tekući račun Ministarstva obrane. Međutim, taj novac nije išao u državnu blagajnu. Tada su Ministarstva obrane i unutarnjih poslova imala odvojene račune, koji nisu bili pod nadzorom Ministarstva financija. Ostalo je vrlo malo dokaza o tome što je Ministarstvo obrane napravilo s tim novcem. Pismo ministra obrane Janeza Janše poduzeću Nafta Lendava o plaćanju obaveza, MO, Ljubljana, 24. prosinca 1991.
U ožujku 2000., kad su istražitelji došli do za njega vrlo neugodnih uvida, predsjednik SDSS-a iznenadio je novim obrazloženjem u vezi gotovine. Rekao je kako su osobe iz Hrvatske doista nosile gotovinu u Sloveniju, ali da su je "u prostorijama Ministarstva obrane čuvale samo privremeno, dok iz Hrvatske nije došao povjerenik i s tim novcem u inozemstvu platio novo oružje i opremu za potrebe slovenske Teritorijalne obrane."
Prema njegovim tvrdnjama, Slovenija se na taj način zaštitila da se u inozemstvu ne bi pojavljivala kao kupac oružja. Stekao se dojam kako je tada Ministarstvo preuzelo zadatke Privredne komore, pomažući susjednoj državi pri sklapanju kontakta s inozemnim partnerima. Visoki hrvatski časnik Josip Vukina, koji je u VI. upravi najčešće kupovao oružje, a gotovinu donosio u kovčezima, Janšine je tvrdnje poricao. Rekao je kako nikada nije čuvao gotovinu u slovenskom Ministarstvu obrane.
Do pada Drnovšekove vlade u lipnju 2000. Janša je uporno tvrdio kako je udio gotovine u kompenzacijskim poslovima bio tek oko dvadeset posto. No, povratkom na ministarski položaj u vladi Andreja Bajuka ponovo je "zaboravio" na gotovinsku prodaju oružja. Naime, to je vidljivo iz izvještaja Bajukove vlade, koji spominje samo iznos od 23,8 milijuna maraka. Toliko je Ministarstvo obrane dobilo od Hrvatske na račun "kompenzacija", dok je vrijednost vojne pomoći Bosni i Hercegovini iznosila nešto manje od 3,4 milijuna maraka. Dio duga BiH je otplatila kompenzacijskim nabavkama ili uplatama u inozemstvu, dok je za više od dva milijuna maraka preostalog duga Slovenija zadržala bosanski helikopter Bell 412 – stoji u izvještaju što ga je pripremilo Ministarstvo obrane. U dokumentu su ponovo navedene hrvatske nabave četrnaest i naknadno dvadeset i dva automobila s posebnom komunikacijskom i računalnom opremom za potrebe slovenskog ministarstva, a zatim vraćanje četiriju terenskih vozila jer se kasnije ustanovilo kako je Hrvatska platila previše. Zapisani su točni datumi nabava, cijene i porezi na spomenuta vozila. Međutim, svi su ti podaci zapravo rezime Janšinog Izvještaja o oružju od 15. svibnja 1990. do 1. rujna 1993., koji je bio pripremio na zahtjev tadašnjeg premijera Drnovšeka, da bi ga potom u okviru primopredajnog zapisnika predao Kacinu. Izvještaj Bajukove vlade ponovni je dokaz obmanjivanja, pretvaranja i prikrivanja. Izravno se rugao naporima istražitelja i rezultatima njihova rada.
Mogeova komisija je pretpostavljala kako Ministarstvo obrane nema nikakvih računa o gotovinskim poslovima Slovenije i Hrvatske, koji su se odvijali na nivou državnih ustanova. Ministri, njihovi pomoćnici, ostali podređeni i posrednici očito su se jako potrudili da zametu tragove nezakonite trgovine. Drugačije je bilo s ovlaštenim predstavnicima hrvatskih općina ili kriznih štabova koji su s gotovinom dolazili po oružje u VI. upravu. Oni su od slovenskog ministarstva zahtijevali račune jer su kod kuće morali dokazati kako su potrošili novac što su ga po gradovima i selima ili među iseljeništvom prikupili hrvatski dobrovoljci. Mnogi hrvatski kupci čak bi zamolili prodavača u Sloveniji da im na potvrdu napiše nešto višu cijenu od dogovorene, odnosno stvarno plaćene. Ministar Janša je tvrdio da "osim s hrvatskim Ministarstvom obrane nije razgovarao ni sa kim."
Međutim, službenici VI. uprave posvjedočili su kako su se u uskom predsoblju između vrata Janšinog i Lovšinovog ureda u Župančičevoj ulici 2 u Ljubljani skupljali razni molitelji. Od službenih povjerenika hrvatske vlade i hrvatske vojske do predstavnika lokalnih vlasti. Dolazili su s potvrdama hrvatskih ministarstava ili bez njih. Svi su imali samo jedan cilj: što brže doći do što više oružja. Među njima su se našli i mešetari koji su u Sloveniji oružje kupovali, a u Hrvatskoj ga skuplje prodavali. Zbog toga je Ministarstvo kasnije donijelo odluku da će sklapati poslove samo s onima koji pokažu potvrdu hrvatskih ili bosansko-hercegovačkih kriznih štabova. S druge strane je hrvatsko Ministarstvo obrane nastojalo centralizirati nabavu oružja, no to je u stvarnosti bilo nemoguće. Pojedine hrvatske regije, županije i gradovi nisu vjerovali Zagrebu jer ih je previše puta ostavio na cjedilu.
U studenom 1991. u slovenskom se Ministarstvu obrane pojavio Jože Balent, novinar iz Osijeka. Bio je rodom Slovenac, oženjen Hrvaticom. Za vrijeme najžešćih sukoba u Slavoniji i Baranji posredovao je kod ministra Janeza Janše da primi Branimira Glavaša, koji je tada bio jedan od najutjecajnijih političara u Osijeku i okolici.
Glavaš je sam zamolio Balenta da mu pripremi susret s Janšom jer je hitno trebao oružje. Slovenac iz Osijeka uspio je uspostaviti kontakt s Ministarstvom obrane, te je nakon toga u Ljubljanu i dopratio hrvatskog zapovjednika. Nakon sastanka, Glavaš mu je rekao kako je sve sređeno. Međutim, Balentu su se nakon tog posredovanja počele događati čudne stvari. Kasnije se požalio kriminalistima kako ga preko telefona uznemiruju neznanci iz Slovenije i prijete mu da "neka drži jezik za zubima", jer će se inače njegovoj rodbini u Sloveniji nešto dogoditi. Nekoliko godina nakon toga Jože Balent je umro.
Prikrivanje Glavaševe posjete u Sloveniji spomenuo je i tadašnji pomoćnik zapovjednika Republičkog štaba Peter Zupan. "Premda se prodajom bavila VI. uprava, ponekad su kupci zabunom došli u Republički štab Teritorijalne obrane. Dva puta je tamo došao i Glavaš, te smo ga potom uputili u VI. upravu", rekao je u jesen 1994. komisiji Voma. Surađivanje Glavaša i Janše potvrdio je i hrvatski novinar Drago Hedl iz Osijeka. Kasnije je objelodanio kako je hrvatski predsjednik Franjo Tuđman u listopadu 1997. Glavašu ponudio mjesto veleposlanika u Sloveniji. Želio ga je maknuti iz Hrvatske zbog pritiska međunarodne zajednice koja ga je sumnjičila za brojne zločine. Novinar Hedl bio je jedan od onih koji su razotkrili njegove zločine nad srpskim stanovništvom. Kad je Glavaš, taj više puta odlikovan heroj domovinskog rata i utjecajni političar u Hrvatskoj, 2007. godine zbog brojnih zločina osuđen na osam godina zatvora, pobjegao je u Bosnu i Hercegovinu, gdje je uhapšen i zatvoren.
Zastupnici nisu našli dokumente o gotovinskoj prodaji oružja u Ministarstvu obrane, premda je Rudolf Moge bio uvjeren da se moraju naći. Zato su se sredinom prosinca 1999. uputili u Okružno državno tužiteljstvo u Ljubljani. I iznenađeni zastali. Zapisnik o primopredaji poslova između ministara Janeza Janše i Jelka Kacina koji se tamo čuvao, izgledao je, usporedivši ga s onim u Ministarstvu, poput očerupane kokoši. Glavni dio primopredajnog zapisnika Janša-Kacin predstavlja Izvještaj o oružju od 15. svibnja 1990. do 1. rujna 1993. Taj izvještaj doduše nije potvrdio nijedan državni organ, ali ga je unatoč tome u svoje ruke željela dobiti državna tužiteljica Barbara Brezigar. U Ministarstvu obrane joj je, unatoč oklijevanju jer se radilo o strogo povjerljivom dokumentu, ipak odobrena kopija izvještaja. No, ta kopija je zatim iz tužiteljstva nestala. "Primopredajni zapisnik, odnosno Janšin izvještaj, sadržavao je više priloga, no u tužiteljstvu sada postoji samo prva stranica i neke sitnice. Nedostaju sve bitne stranice", ogorčeno je izjavio Rudolf Moge. "Povjerljive dokumente trebalo je čuvati kao zjenicu oka", rekao je predsjednik komisije, a ono što je od tih dokumenata u tužiteljstvu ostalo, po njegovom mišljenju uopće nije bilo upotrebljivo. U pritužbi tadašnjoj glavnoj državnoj tužiteljici Zdenki Cerar detaljno je opisao što je sve nestalo. Međutim, Brezigar je odlučno poricala umiješanost u nezakonitu radnju. Tvrdila je kako su u sudskom spisu, što ga je član tužiteljske skupine Damjan Gantar posredovao istražnom sucu, bili svi dokumenti, uključujući primopredajni zapisnik Janša-Kacin.
Kako je iz tužiteljstva nestao važan dokument, i danas ostaje zagonetka. Unatoč tome je Vomo u tužiteljstvo poslao više kaznenih prijava zbog sumnje u kaznena djela u vezi s nestankom strogo povjerljivog dokumenta. Međutim, tužiteljstvo ih je sve redom odbacilo. Slično, dakle, kao što je odbacilo i druge kaznene prijave protiv državnih službenika i političara koji su u Sloveniji od 1990. do 1993. godine trgovali oružjem.
U vrijeme polemike između predsjednika komisije Rudolfa Mogea i premijera Janeza Drnovšeka, koji je želio da se istraga što prije okonča, nastavila su se saslušanja pred komisijom. Tako je 13. siječnja 2000. kao svjedok pristupio Damjan Režek. Tada je bio zaposlen u Uredu za sprječavanje pranja novca, a u kolovozu 1994. postao je član posebne komisije Voma pod vodstvom Marjana Miklavčiča, koja je obavila unutarnju istragu o trgovini oružjem. Režek je istražitelje upoznao s usporednom analizom, koju je u jesen 1994. pripremila Obavještajno-sigurnosna služba (Obvečevalno- varnostna služba, OVS). U njoj su utvrđene teške malverzacije prilikom prodaje oružja u Hrvatsku i BiH. Dokument ima naslov Usporedba podataka o predanom oružju, navedenih u izvještaju Janeza Janše, s podacima u izvještaju II. uprave Ministarstva obrane Republike Slovenije. Uspoređivanjem su na površinu isplivale velike nepravilnosti.
Janša je u svojem izvještaju za razdoblje od 15. svibnja 1990. do 1. rujna 1993. napisao kako je Hrvatskoj i BiH izdano oružje i vojna oprema u vrijednosti od 27,6 milijuna njemačkih maraka. U njemu se navodi pedeset i devet različitih vrsta naoružanja, streljiva i minsko-eksplozivnih sredstava, zajedno s količinama i prodajnim cijenama. Prema Janšinim riječima, to oružje nije bilo plaćeno gotovinom, nego se radilo o kompenzacijama naftom, a djelomično i drugom robom i opremom. OVS je zatim njegove podatke usporedio s podacima koje je dobio iz Uprave za logistiku nakon pregleda svih skladišnih dokumenata o odvozu oružja, streljiva i minsko-eksplozivnih sredstava iz vojnih skladišta. Istražitelji vojne tajne službe otkrili su poprilične razlike već u količinama. U Janšinom je izvještaju, naime, nedostajalo čak 14 800 automatskih pušaka kalašnjikov i više od pet milijuna pripadajućih komada streljiva. U jedan kontejner moglo se spremiti približno milijun. Iz skladišta je, dakle, nestalo pet kontejnera pješačke municije. Puške koje su nedostajale napunile bi oko dvadeset kontejnera. Zbog razlika u količinama, istražitelji su uočili i velike razlike u novcu. Čak i uzimajući u obzir samo cijene koje je u svom izvještaju naveo Janša, izračunali su da je zarada od prodaje oružja iz vojnih skladišta morala iznositi 38,3 milijuna njemačkih maraka. Dakle, 10,7 milijuna maraka više nego što je u svom izvještaju prikazao bivši ministar. Damjan Režek je kao svjedok izričito naglasio da su u izračunu "uzeli u obzir samo ono oružje koje je neosporno bilo izdano za Hrvatsku i BiH, kao i najniže cijene što su ih našli u dokumentaciji."
A zapravo su zarade bile mnogo veće, odnosno nestalih milijuna maraka bilo je i više. U unutarnjoj istrazi utvrdilo se kako su "cijene u stvarnosti bile i više nego dvostruke od onih koje je u svojem izvještaju prikazao bivši ministar obrane." Već jednostavni račun pokazuje da je kod dvostruko viših cijena zarada od prodaje oružja iz vojnih skladišta bila veća od sedamdeset i šest milijuna maraka. No, u praksi su, kao što su potvrdili svjedoci iz Hrvatske, čelni ljudi u Ministarstvu obrane od ljeta 1991. i gotovo cijelu sljedeću godinu prodavali oružje i po trostruko, četverostruko, pa i peterostruko višim cijenama. Tako su stvarne zarade i šteta na državnoj imovini bili i bitno viši. Iz usporedne analize koju je potpisao tadašnji direktor OVS-a Marjan Miklavčič, nedvosmisleno je kako je bivši ministar obrane Janez Janša u primopredaji navodio nepotpune i neistinite podatke.
Damjan Režek je kao svjedok na saslušanju u Državnom zboru zajedno s parlamentarnim istražiteljima zbrajao koliko je gotovine od prodanog oružja Lovšinova služba potrošila na svoje potrebe. Spomenuo je kupovinu većeg broja osobnih vozila za Ministarstvo. Za njih se platilo približno 400 000 njemačkih maraka. Špijunska oprema nabavljena u SAD-u, koja je zbog embarga čak pet godina čekala na uvoz u Sloveniju, koštala je vojnu tajnu službu 440 000 dolara. "Za različitu tehničku opremu, od televizora, videorekordera i sličnog, o čemu nismo dobili nikakvu dokumentaciju, Vomo je izdvojio oko 1 800 000 maraka." Prema Režekovoj ocjeni, spomenute nabavke nisu prelazile vrijednost od tri milijuna maraka. Kako je Vomo potrošio preostalu svotu, odnosno gdje je završio ostatak gotovine, istražitelji nisu mogli utvrditi. Upravo su se Damjan Režek i njegov nadređeni Marjan Miklavčič tada našli pod jakim pritiskom tužiteljstva. Državna tužiteljica Barbara Brezigar uporno je od njih zahtijevala da joj OVS preda Janšin primopredajni zapisnik, u kojem se nalazi njegov izvještaj o oružju.
Pred parlamentarnu komisiju kao svjedok je pozvan i Franci Cimerman. U Vomu je bio "katica za sve", a zastupnicima nije rekao ništa. Ništa nije znao o tome da je VI. uprava imala gotovinu od prodaje oružja. O sebi je rekao da se nije bavio prodajom oružja. Nije znao niti to tko je to činio. Ponavljao je da je upotrebljavao samo onaj novac iz blagajne Ministarstva obrane koji je potjecao iz proračuna.
Rudolf Moge: "Jeste li ikada vozili neku gotovinu preko granice?" Franci Cimerman: "Nisam imao posla s gotovinom koju bih vozio preko granice." Rudolf Moge: "Dakle, preko granice niste nikada vozili nikakvu gotovinu?" Franci Cimerman: "Ne."
Franci Cimerman, bivši direktorov vozač i financijski referent Voma, prije saslušanja u Državnom zboru, 14. siječnja 2000. Foto: Luka Cjuha, Dnevnik Amnezija referenta Voma bila je gotovo potpuna. Jedini opipljivi podatak koji su parlamentarni istražitelji mogli izvući iz Cimermana bilo je priznanje da je sve radio "po nalogu direktora Lovšina."
Svjedočenje Francija Cimermana, magnetogram 8. sjednice Mogeove istražne komisije, DZ, Ljubljana, 14. siječnja 2000.
Andrej Lovšin je bio pred komisijom još u jesen 1999., ali se, premda je bio svjedok pod prisegom, hinjenim neznanjem doslovno sprdao sa zastupnicima. Nešto više o njemu rekao je Jelko Kacin na saslušanju pred komisijom u ožujku 2000. Članovima komisije je objasnio kako je s Lovšinom razgovarao u kolovozu 1994. Tada je u vezi s gotovinskom prodajom oružja u Vomu dobio kratke i jasne odgovore: "To je stvar Janeza Janše, on je vodio svu dokumentaciju – zato sva pitanja uputite njemu."
No, u vrijeme trgovine oružjem i Janša je bio "samo" ministar... Ali ne običan ministar. Bio je jedan od onih koji su u vrijeme osamostaljivanja vodili državotvorne resore. Osuđen na vojnom sudu u bivšoj Jugoslaviji, bio je junak slovenskog proljeća. U političkim nastupima nikad nije propustio istaknuti svoje zasluge. Parlamentarna komisija je morala djelovati u takvoj atmosferi i pod velikim pritiscima. Njeni su članovi morali po zakonu istraživati političku odgovornost nekih dužnosnika, ali su dio njih, većina svjedoka i dio javnosti sve više shvaćali tu zakonitu istragu kao "politički proces protiv glavnih aktera osamostaljivanja". Predsjednik komisije Rudolf Moge najavio je, doduše, borbu za istinu, ali je sve upućivalo na to da će prevladati interesi političkih stranaka. Tako je bilo tada u Šubičevoj ulici 4. Ali najgore tek dolazi.