Ikona europske ljevice Teresa Forcades za Index: Homoseksualci trebaju Crkvi da bolje razumije što ljubav jest

Foto: H. Pavić 

BJESOMUČNO sam krala minute koje smo od organizatora šibenskog FALIŠ-a, festivala alternativne ljevice, dobili za razgovor sa zvijezdom ovogodišnjeg izdanja, Teresom Forcades. Ne zato što nam je nedostajalo vremena da dublje uđemo u poruke koje ova 48-godišnja Španjolska i ponosna Katalonka donijela u Hrvatsku, već smo se svake sekunde iznova željeli uvjeriti da je te poruke moguće čuti od časne sestre benediktinke.

Dok Hrvatska skupocjenim referendumima mijenja ustav u ime homofobije, a biskupi s oltara svaku različitost prestrašeno tumače metaforom mraka i crvenih zmija, sestra Teresa u pravi čas stigla nas je podsjetiti da smo u svemu tome još uvijek živi, zdravi i normalni. Nije nas se dojmila stavom liječnice, što je po profesiji, niti rječnikom katoličke redovnice što jest njezino određenje, već jednostavnošću i odlučnošću. Zapravo, čistom vjerom da su promjene u društvu moguće. "Sestra Teresa naš je odgovor na Željku Markić", objasnio je to lijepo Emir Imamović Pirke, osnivač festivala, u njegovoj najavi. 

Sestra Teresa je feministkinja i teologinja, a to nije jedini oksimoron koji se nameće u opisu njezina lika. Naime, ova radikalna redovnica, kritičarka kapitalizma, militarizma i farmaceutske industrije, velika je kritičarka i Katoličke Crkve. Dok nas gorljivo uvjerava da je vrijeme odmah i sad zrelo za revoluciju, mi smo tu revoluciju hipnotizirano gledali pred sobom.

"Vrijeme je za promjene"

"U Hrvatsku sam došla s jednom porukom, ali sada ih imam dvije s obzirom na to da nisam bila upoznata s ustrojem Katoličke Crkve u Hrvatskoj. Došla sam ovdje s političkom porukom da je vrijeme za promjene i da te promjene neće doći s vrha. Promjene nećemo dočekati s novim liderima ili političarima. Vrijeme je da shvatimo da živjeti zajedno nije jednostavno, i da je živjeti pravedno još manje jednostavno. No, moguće je. Čovjeku treba vratiti dostojanstvo, a za to se vrijedi boriti, vrijedi pokušati. Vjerujem da je kapitalizam polako došao svom kraju, jer većina ljudi nije sretna sa socijalnim prilikama. To je naša šansa za djelovanje

U prošlosti nisam pronašla način za promjene koji bih ponovila, vrijeme je da napravimo nešto novo. To možemo napraviti samo zajedno, otvorenog uma, spremni na neuspjeh i ponavljanja. Ne smijemo vjerovati liderima, moramo razumjeti kompleksnost pitanja i diskutirati o njima"

Vjerujete li vi zaista u revoluciju, posebice bez nasilja?

To je jako dobro pitanje. Vjerujem da možemo napraviti revoluciju, ali smatram da bismo je u tom slučaju morali napraviti opet. Ne vjerujem da možemo stvoriti novi politički sistem i potom se opustiti. Kažu da trenutno živimo u demokraciji, ali ne živimo. U Europi skupina nezadovoljnih građana ne može ući u parlament, to mora biti stranka. Političke stranke da bi preživjele trebaju novac, a novac imaju bogati ljudi. To je začarani krug. U Venezueli, Boliviji ili Ekvadoru 15 posto građana može se okupiti i promijeniti sastav vlade. U Europi je to nemoguće i stalno nam odgovaraju izlikama da moramo biti dio sistema. Vjerujem da je revolucija moguća, ali i da ona ne prestaje. Moć političkih stranaka mora stalno biti kontrolirana. Što se nasilja tiče, imali smo primjere kada su lideri dolazili na vlast državnim udarom, da bi bili svrgnuti, pa opet demokratski izabrani. Dakle, može se"

U vašoj knjizi spominjete termin "okretajuća vrata", možete li nam ga približiti?

Političke stranke dolaze na vlast pogurane od ekonomski jakih grupacija i korporacija. Jednom kada dođu na vlast, vraćaju usluge, protežirajući jednu ili drugu industriju, a tvrtke ih uglavljuju u svoje odbore. Stvar je vrlo jednostavna; političarima se mora oduzeti pravo da vode privatan biznis. Privatna industrija nikada ne smije biti pomagana takvim uslugama vlasti. To nije teško postići, ni najmanje.

Tvrdite da demokracija u kapitalizmu nije moguća. Zašto?

Demokracija i sloboda idu zajedno. Govore nam da je tako i s kapitalizmom i slobodom, no to nije istina. Najeklatantniji primjer su vlade koje umjesto da odlučuju u ime boljitka svih građana, odlučuju u korist krupnog kapitala, a potom to nazivaju nacionalnim interesom. Nemojmo se šaliti. To nije demokracija. Čujemo često da više kapitalizma znači i više slobode i demokracije, ali ne vjerujem u to. To nije bilo točno niti u prošlosti, niti danas. Danas kapitalizam najbolje funkcionira u Kini, koja je praktički diktatorska tvorevina. U posljednje vrijeme iznimno popularan, francuski ekonomist Thomas Piketty, tvrdi da je kapitalizam protiv svake demokracije. Kapitalizam akumulira kapital i bogatije čini još bogatijima, a većinu ljudi siromašnima. Jedna skupina ljudi potlačena je i ovisi o odlukama bogatih, a to demokracija nije. Za demokraciju vam trebaju ljudi koji s jednakim prilikama, ljudi koji žive u dostojanstvu.

U svijetu živi percepcija da ako ne podržavate kapitalizam, zazivate Sovjetski savez. To su gluposti. Ja sam protiv kapitalizma jer provodi nejednakost i brani slobode.

Je li i Crkvi potrebna revolucija?

Naravno. Jednako kao ni u društvu, ne očekujem da revolucija u Crkvi dođe s vrha. Ne očekujem da revoluciju napravi Papa Franjo. Ako bi ljudi s vrha pravili revoluciju, to bi bio korak unatrag. To je pravi izazov, kako probuditi ljude koji su na dnu piramide. Čovjek mora shvatiti, "Aha, pa to sam ja. I to si ti. Mi moramo donijeti odluke i promjene". To je revolucija. Crkva je patrijarhalna ustrojbena jedinica koja propovijeda što je dobro i zlo, ali i tvrdi da ukoliko ste žena ne možete raditi određene stvari. Ne volim to i ne želim to. Ne želim biti žena koja nešto ne smije raditi jer je žena. Treba nam zajednica u kojoj ćeš nešto raditi ako to radiš dobro. Iz Crkve treba iskorijeniti seksizam.

Visoki crkveni dužnosnici s kojima smo ovih dana razgovarali nazivaju vas licemjernom, tvrde da ste došli samo prodati svoju knjigu i da rušite crkveni nauk?

Drugi vatikanski koncil govori o hijerarhiji istina kršćanske vjere, a sve te istine za Crkvu nisu jednako važne. Neke istine su jako važne i njih nazivamo dogmama. Moje misli nisu proturječne nijednoj dogmi. Postoje ljudi koji kažu da vole Isusa, ali ne vjeruju da je Isus Bog. To, jasno, nisu katolici. Vjera u Krista i Sveto trojstvo najljepši i najvažniji elementi kršćanstva i ja to u potpunosti živim. ja govorim o moralu unutar Crkve, a to nije dogma. Ako osoba seksualno poželi osobu istog spola, to više nije grijeh. Grijeh je, prema Crkvi, seksualni čin. To je velika promjena unutar Crkve, a ja se nadam da će tih promjena biti još. Nikome se ne sviđa nasilje, iskorištavanje i prisilan seksualni čin, ali nitko ne bi trebao braniti vezu u kojoj jedna strana poštuje drugu i sprema je uvijek biti tu za nju.

Podržavam homoseksualizam i smatram da je ta ljubav istovjetna heteroseksualnoj. Ako govorimo o nasilnoj ljubavi, ona mi se ne sviđa ni kada je heteroseksualna, ni kada je homoseksualna. Ako je ljubav iskrena i čista, sviđa mi se, bila ona heteroseksualna ili homoseksualna. Mislim da se to sviđa i Bogu.

Možda će vaša publika čitajući ovaj članak pomisliti da je riječ o iluziji jedne redovnice, posebno jer u Bibliji postoje dijelovi koji kažu da je homoseksualizam nešto kvarno. No, u Bibliji piše i to da oboljele od kuge treba kamenovati, pa to danas više ne radimo. Poštujem Bibliju, ali ne radimo sve ono što piše u Bibliji. U njoj uostalom piše da žene ne bi smjele biti blizu oltara dok imaju menstruaciju jer su nečiste. Biblija daje mogućnost izbora, a mi imamo odgovornost da donosimo odluke. Kada pričamo o ljubavi potrebno je vrednovati kvalitetu te ljubavi.

Nastavit ću teološki, jer kada govorimo o ljubavi, potrebno je napomenuti da je Bog zapravo ljubav. Sve što ima veze s ljubavlju, ima veze s Bogom. U okviru katoličke crkve Bog je Presveto trojstvo. Ta ljubav je ideal kršćanske ljubavi.

Oni se ne vole jer otac ima nešto što sinu treba, već se vole iz dražesnosti, ili jednostavno iz ljubavi. Kada nekoga volite često ne možete opisati zašto. I vas netko voli, ne zato što ste lijepi ili ljubazni, jer ako vas voli, voljet će vas i kada to izgubite. Postoji nešto dublje. Bit braka je ljubav. Homoseksualizam može biti blagoslov za Crkvu da bolje shvati što to ljubav jest.

Hrvatska je nedavno u milijunima kuna platila referendum koji je u Ustav unio definiciju braka kao zajednicu isključivo muškarca i žene. Vidite li u tome kršenje ljudskih prava i sloboda?

Većina gay aktivista koje poznajem niti ne žele brak, smatraju ga previše konzervativnim. Naviknuli su da kao gayevi proširuju nove vidike i ne žele se vratiti.. To poštujem. Ponovo se vraćam sa sakrament, u kojem se dvoje ljudi obvezuje da će biti tu, jedan za drugog. Spremni su se javno obvezati na vjernost do kraja života. To je ključni element braka i jako je moćan. Većina heteroseksualnih parova može imati djecu, a homoseksualni parovi ne mogu bez pomoći, što mi se pretjerano ne sviđa. To jasno kažem. Smatram da su djeca uistinu dar i ne vidim ništa prirodno u tome da dijete nikada ne sazna tko mu je otac. No, nemam nikakvih problema s usvajanjem djece. Smatram da homoseksualni par može odgojiti savršeno normalno i zdravo dijete. Imam i primjer za to, u Srednjem vijeku u samostanima su se odgajala djeca. Samostani su također istospolne zajednice.

Ovih ste se dana u Šibeniku upoznali lik i djelo lokalnog biskupa Ante Ivasa, koji se s oltara buni protiv buke noćnih klubova, a dječju predstavu u kojoj muškarac glumi ženu naziva pornografijom. Kako gledate na te poruke?

Ne mogu to razumjeti, jer u prošlosti su muškarci u pravilu igrali ženske uloge u predstavama. Danas se to radi iz više razloga, zbog zanimljivosti, humora, umjetnosti ili vam jednostavno nedostaje muškarac ili žena u kadru. Za mene je to pozitivno. Ne vjerujem da su rodne uloge nešto pretjerano važno. Kada me pitate je li u redu da biskup o tome govori, ponovit ću da ne očekujem vidjeti promjene s vrha Crkve. Ako katolici u Šibeniku ne žele gledati takvu predstavu, oni to mogu riješiti u roku minute. Ne vjerujem u priču "loš biskup i jadni ljudi". Ljudi imaju svoje glave. Često to govorim vjernicima u Španjolskoj - ako želimo ženu kao poglavarku Crkve, to možemo dobiti u roku od 24 sata. Biskup može biti problem, ali ljudi imaju moć i to moraju shvatiti. Ako vam se ne sviđa biskup, ne idite u Crkvu. Ili smognite snage, ustanite i recite nešto.

Kazali smo, pa su nam rekli da "smo protiv domovine"

Morate djelovati kreativno. Snaga je u nama, u ljudima koji smo na dnu. Pa učinimo nešto, ako u to vjerujemo.