Krah prosvjeda: Glogoški protiv Glogoškog

Foto: Hina, Roland Kunos

"BRANITELJSKI" prosvjed, taj patriotski creme de la klemm, na putu je da po svojim učincima postane vlastita suprotnost; parafrazirajući poznati filmski naslov ništa drugo do: Glogoški protiv Glogoškog.

14 crtica o prosvjedu veterana Domovinskog rata


1. Prijetnje krvavim Božićem i Uskrsom, najava rata i uništenja Jugoslavena, tvrdnja da se svakog trenutka može zauzeti zgrada Sabora, marševi i okupljanja u parauniformama: bitna značajka prosvjednika ispred Savske 66 njihova je militariziranost. Percepcija života kao neprekidnog rata možda je najplastičnije sažeta u odgovoru Đure Glogoškog na novinarsko pitanje o konkretnim potezima koji se imaju desiti 30. svibnja kada su prosvjednici najavili odlazak pred Markov trg s jasnom aluzijom na državni udar. Odbijanje da odgovori na pitanje Glogoški obrazlaže povezivanjem prosvjeda s Domovinskim ratom. Po prilici: gdje bi došli da smo neprijateljima najavljivali vlastite akcije? S tim u vezi, prosvjednicima valja postaviti pitanje: ne bi li znak patriotizma, na koji se kao temeljno legitimacijsko sredstvo pozivaju, iziskivao (patriotski) napor da, umjesto jezikom rata, metaforama nasilja i krvi, 2015. godine progovore jezikom mira?

2. Jezik rata, posljedično, ne poznaje neistomišljenike. On, da bi bio uvjerljiv, treba neprijatelja. Kao što se početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, kako je primijetio Eric Hobsbawm, da bi se odgovorilo o vlastitom (etno-nacionalnom) identitetu, trebalo istovremeno i progovoriti o krivcu za našu nesreću, sada, kada je taj neprijatelj mahom izmješten izvan državnih granica izmišljeni su Jugoslaveni. Obnova Jugoslavije i okruženost Jugoslavenima prosvjednicima podaruje onaj smisao iz paradoksa Viktora Ivančića: "Želim zauvijek oslobađati Hrvatsku koja je zauvijek oslobođena." Taj iracionalizam, kao sljedeća bitna značajka braniteljskog prosvjeda, doveden je do paroksizma u trenutku kada je resorni ministar Fred Matić, hrvatski branitelj i zatočenik jugoslavenskog logora proglašen – Jugoslavenom. Dok demokratska ličnost u drugome vidi neistomišljenika, pa i suparnika, prosvjednici ih pretvaraju u neprijatelje koje valja uništiti. Pritom je u mogućnosti biti prokazan Jugoslavenom svatko tko nije na njihovoj strani. U tom je smislu, "Borba za slobodnu i demokratsku Hrvatsku", onda kad je izgovaraju nacionalisti, najobičnija floskula.

3. Paradoksalno, neprestane prijetnje nasiljem, ultimativni zahtjevi i ultimativni rokovi, konstruiranje neprijatelja, sve to, izmiješano je s neprekinutim zahtjevom za – dijalogom.  Diskurs prosvjednika nekovrsni je double bind: poziv na dijalog demokratizirajuća je fraza koja maskira njihov demokratski deficit.

4. Onkraj demokratske paradigme, prosvjednici se kreću unutar modela autoritarne ličnosti gdje je kompromis ništa drugo doli iskaz slabosti (koji, usput, unutar dominantnog patrijarhalnog modela muškosti predstavlja napad u temelje virilnosti). Stoga je i svojedobni odlazak prosvjednika pred Sabor ili dolazak Ive Josipovića bio tek prigoda da se "neprijatelj" ponizi. Ono što je Ivo Josipović previdio ili, vođen predizbornom pragmatikom, ignorirao, Zoran Milanović je, ne pristajanjem da se susretne s masom prosvjednika, predvidio.

Jugoslaveni

5. Demokratski deficit prosvjednika nije sadržan samo u jeziku rata. Govor prosvjednika zasićen je sloganima i frazemima kojima se proteklih dva i pol desetljeća stječe društvena promocija. Izražavati se sloganima znači prikrivati nesposobnost da se proizvodi vlastita misao i da se, dijaloški, mijenja. Napadno korištenje slogana znači da se već došlo do Istine i da je dijalog koji se zaziva, zapravo nepotreban. Upotreba slogana i fraza inscenacija je dijaloga u kojem je suprotstavljeno mišljenje znak  da onaj koji ga upućuje ("Gdje je bio 1991?") "mrzi sve što je hrvatsko",  "gazi dignitet Domovinskog rata", "izjednačava žrtvu i agresora", "razara hrvatsko nacionalno biće", "ne može prežaliti Jugoslaviju", "ne može nam  oprostiti što smo stvorili Hrvatsku"; ukatko, da je – "Jugoslaven".


6. Vrsta govora, uključujući slogane i fraze kakve nalazimo u prosvjednika u uskoj je vezi s naporom da se Domovinski rat i njegovi protagonisti petrificiraju i takvi, neupitni, ostave u polju svetog. Ovdje je, upravo zahvaljujući prosvjednicima ispred Savske 66 učinjen stanoviti pomak. Izmjestivši Domovinski rat u javnu diskusiju, u javnost su izašli podaci koji desakraliziraju motive prosvjednika. Činjenica da država Đuri Glogoškom kupuje automobil svakih sedam godina kojeg, nakon što od države dobije novi, prodaje, čime, pored mjesečnih primanja od gotovo 25000 kuna, uprihoduje dodatna materijalna sredstva u diskriminatorski odnos stavlja one koji su tjelesnu invalidnost stekli izvan okvira Domovinskog rata. Ako Đuro Glogoški ima valjani razlog u traženju smjene ministra Matića , pa i čitave Milanovićeve Vlade onda su to njegova vlastita primanja.

7. Jedan od omiljenih frazema kojim se prosvjednici koriste onaj je o dignitetu branitelja i Domovinskog rata. Iz psihološke perspektive, u tolikoj mjeri tvrditi da im je dostojanstvo svakodnevno ugroženo karakteristično je za osobe krhkog ega. Cinični odgovor koji bi ostao unutar patrijarhalno-militarističke paradigme bio bi: kako je moguće da su ove plačipičke dobile rat? Ovo ipak ne može zadovoljiti. Teško je, u tiradama o ugrožavanju digniteta branitelja, ne zamijetiti pomodni proces samoviktimizacije, instrumentalizacije poze "himbenih mučenika razapetih na križu" (Pascal Bruckner). Biti prikazan kao žrtva znači postati modernim poduzetnikom koji unovčuje vlastitu ugroženost. Odatle komentar jedne novinarke kako nikakva novčana svota za Đuru Glogoškog nije dovoljna. U toj se točki začinje duboka društvena nepravda: nesrazmjer mjesečnih primanja Đure Glogoškog i tjelesnog invalida koji je imao dvostruku nesreću da invaliditet (makar i herojskim činom) dobije izvan Domovinskog rata. U tom smislu, prosvjed jednim dijelom uspijeva. Postoji li u Hrvatskoj vlada koja će promijeniti diskriminatorni zakonski okvir ugrađen u temelje odnosa HDZ-a i dijela njegova biračkog i, po potrebi, protestnog tijela utjelovljenog u "autentičnim" hrvatskim braniteljima?

Kako netko može biti protiv hrvatskih branitelja


8. Sintagma "hrvatski branitelji" sjajna je semantička dosjetka, dokaz da su, u uvjetima normaliziranog nacionalizma, nacionalisti ispred Savske 66 uvijek u pravu: jer tko, "razmislite logički", može biti protiv "hrvatskih branitelja"? U trenutku kada se antiprosvjedima priključila nevladina organizacija "Occupy Croatia" semantički je krug zatvoren i fantazija kakvu je moguće detektirati u Anice Kovač ili Nine Raspudića dobiva svoj puni oblik.

9. Nakon što su u šatoru ispred Savske 66 trijumfalno primili Branimira Glavaša i podržali postrojavanje jedne ur-fašističke stranke u središtu Zagreba, ne bi li gnjev prosvjednika koji se odnosi na uništavanje digniteta branitelja trebalo adresirati na same prosvjednike, pa ih umjesto pred Savsku 66 uputiti vlastitim kućama kako bi ondje razapeli šator?
 
10. Pokušaj da se povlaštena društvena pozicija zamaskira vidljiva je u inflaciji retorike kojom se iz Savske 66 u posljednje vrijeme hoće postati glasom onih koje se uobičajilo nazivati prekarijatom. Ali, kakvi su zajednički interesi Đure Glogoškog (s primanjima sličnim onima premijera Hrvatske) i tjelesnog invalida s mjesečnom naknadom od 2000 kuna ili utajivača poreza, Josipa Klemma i "radnica-iz-Kamenskog"?   

11. S tim u vezi nameće se pitanje o prosvjedničkoj, uopće političkoj upotrebi ljubavi (sažetoj u poznatoj Tuđmanovoj, pa Sanaderovoj: "Sve za Hrvatsku, Hrvatsku nizašto"). Što ljube Đuro Glogoški ili Josip Klemm kada napadno tvrde kako vole Hrvatsku (za koju su, kako tvrdi njihov slogan, 100%)? Što je, drugim riječima, Hrvatska u toj tvrdnji? Je li to puki teritorij? Njezini građani? Ili samo etnički Hrvati? Ako je riječ o potonjem, što onda s Miljenkom Jergovićem ili Viktorom Ivančićem? Doseže li ljubav Đure Glogoškog i one koji su postali invalidima izvan rata i postoji li ikakav znak ljubavi ili barem solidarnosti prema njima?

12. Jedna od narativnih linija kojima se argumentira da u srži braniteljskog prosvjeda nije njihova puka instrumentalizacija od strane HDZ-a, već tegobnost njihova položaja koristiti se argumentom njegova trajanja. Prema toj interpretaciji nitko ne bi prosvjedovao više od pola godine, a da na to, tegobnošću vlastite pozicije, nije primoran. Međutim, prosvjedi, osim kao sredstvo zadržavanja povlastica i HDZ-ovo sredstvo destabilizacije Vlade, predstavljaju izlazak iz banalnosti svakodnevnog života. Umjesto rutinizirane svakodnevice, subjektovom nepokretnošću dodatno predvidljive i tegobne, stoji inscenirani rat sa (simboličkim) marševima, bitkama i neprijateljima koji se, za razliku od 1991., vodi prije svega ispred kamera i svjetlima reflektora. "Ukinuti svakidašnji život. Tko se još nije zanosio tim snom u ovom ili onom trenutku?" (Pascal Bruckner). Riječima Josipa Klemma:  "U to bi bila jako lijepa parada. Zamislite petsto tisuća ljudi, zamislite petsto tisuća hrvatskih branitelja opet svi zajedno, sretni, zadovoljni... To bi bilo jako lijepo."

13. S tim u vezi teško je previdjeti sklonost vođa prosvjeda da o sebi govore u trećem licu. Proces je prilično jednostavan: Đuro Glogoški, u šatoru ispred Savske 66 gleda Đuru Glogoškog u udarnom terminu javne televizije. Đuru Glogoški s televizije stvarniji je od Đure Glogoškog iz šatora, ali i, što je važnije, osoba koja (u vrhu medijskog pojavljivanja) ekspandira granice vlastitog tijela. Prvo lice jednine postaje neadekvatno za artikulaciju ovog prizora. Onoliko koliko se njegov medijski lik prelijeva izvan granica njegova tijela, posredovan kamerama televizijskih kuća i fotoaparatima novinskih kuća, u tolikoj mjeri ovaj novosuprotstavljeni prominent ima potrebu, sukladno društvenom značaju, o sebi, tik do "kraljevskog plurala",  pričati u trećem licu jednine. Uostalom, možete li zamisliti Đuru Glogoškog kako, mimo prosvjeda, u posvemašnjoj anonimnosti odlazi u trgovinu i kaže: "Đuro Glogoški će kupiti litru mlijeka."? (Josip Klemm, Đuro Glogoški, Mirko Čondić, Nevenka Topalušić, Ante Deur, Slavica Huškar, Josip Đakić, Tomislav Josić uz, u drugačijim kontestima, Ivana Koradea, Mladena Markača, Antu Gotovinu, Antu Kotromanovića, Ivan Čermak, - sve je veći broj sudionika Domovinskog rata koji svoj celebritet i društveni status dosežu - najvećim dijelom - nakon rata.)
 
14. Iako dužina protesta može utjecati na njegovu (medijsku) razvodnjenost, niz je elemenata koji su utjecali da on ne završi lišen ikakvog medijskog interesa. Posebno visoki intenzitet medijskog praćenja prosvjeda, prisutan na samom početka, nije samo pokazao privilegiranost ove skupine na koju je otpadalo i do dvadeset minuta središnjeg Dnevnika HRT-a.  Ono je dijelom rezultat medijskih vrednovanja prizora koji, ako je slijediti interpretaciju Petera Sloterdijka, nalikuju na model rimskog cirkusa, a koji u društvu spektakla daruju adrenalinsko uzbuđenje. Kako pravila medijskog filtriranja u društvu spektakla ne cijene praćenje procesa, razvodnjavanje je izbjegnuto stalnim pseudodogađajima (Daniel Boorstin): maršem na Sabor, koncertom na Trgu bana Jelačića, primanjem predsjednika Ive Josipovića u šator itd. Odatle, cijela narativna struktura zadobiva oblik TV-serijala koji pored osnovne narativne linije ima i relativno zaokružene cjeline unutar svake epizode. Posljednja takva završila je ultimativnim, militarističkim pozivom na dijalog, odnosno aluzijom na državni udar. Taj posljednji dio služi kao svojevrsni televizijski teaser koji publiku ostavlja u napetom iščekivanju sljedeće epizode. Unatoč toga, prosvjed, nagrižen aferama vodećih aktera, prijetnjama nasiljem, podacima koji su značajno potkopali njegov smisao, dugoročno gubi na snazi. Najnovije otkazivanje događaja koji se imao dogoditi 30. svibnja to samo potvrđuje. Ovaj prosvjed, taj patriotski creme de la klemm, na putu je da po svojim učincima postane vlastita suprotnost; parafrazirajući poznati filmski naslov ništa drugo do: Glogoški protiv Glogoškog.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala

Pročitajte više