Foto: Shutterstock (Ilustracija)
"Moje ime je Vlatko. Imam 33 godine i nedavno sam napustio Hrvatsku. Ovo je moja priča...
Godinama sam s nevjericom gledao kako prijatelji i poznanici jedan za drugim odlaze put Kanade, Njemačke, Australije. I nisam to odobravao makar sam znao kako su neki od njih doista teško živjeli. Sve dok nisam i sam postao jedan od njih.
Tog sam dana sjeo u autobus samo s jednom namjerom. I želio sam biti ustrajan u njoj, makar mi je gledajući uplakanu obitelj kroz staklo autobusa bilo neopisivo teško. Čvrsto sam stiskao kartu za jedan smjer u ruci kao dokaz samom sebi da se ne mislim predomisliti. A tako sam žarko želio izaći van...
O potrazi za životom van domovine razmišljao sam već duže vrijeme. Inače sam novinar no pravu priliku za radom u struci nikad nisam dobio. Nije me to pokolebalo jer znam da nisam jedini, i da je u današnje vrijeme velika sreća pronaći ikakav posao. I prihvaćao sam ih ne birajući, radivši tako u pilani, skladištima, telefonskoj prodaji... Trajalo je to godinama. Kao i ona duga razdoblja bez ikakvog posla, rad za minimalac, na crno... Sve sam to prošao.
Otići iz domovine najteža je odluka koju sam donio u životu. I da sam vidio ikakav drugi izlaz bespogovorno bih ostao. Jedan sam od onih koji obožava svoju Hrvatsku. Koji smatra da ju ne definiraju političari ili kriminalci. Da Hrvatska nisu "tatini sinovi", odrasli na zlatom popločenoj muci velike većine. Ali kako ostati kad u njoj jednostavno propadaš. Prevrćeš svaku kunu do besvijesti. Premda mi nikad u životu nije bilo važno koji ću auto imati i hoću li si uspjeti osigurati vikendicu na moru, plaćom od 3-4 tisuće kuna nikad se neću moći osamostaliti. Jer tim si novcima osuđen na čisto preživljavanje. Da o onoj sramoti od 1600 kuna niti ne govorim.
Tog sam dana u autobusu na svom odredistu za Frankfurt sjedio do dečka u ranim dvadesetima s istom pričom poput moje. On se zaputio u Dortmund u potrazi za poslom. Ni priča čovjeka ispred mene nije se u mnogome razlikovala, njegovo je odredište bio Nurnberg. Autobus pun ljudi čije se priče razlikuju u nijansama.
U mjestu koje je postalo moj novi dom dobio sam cimera, Slavonca, koji je proljetos napustio obiteljski dom, suprugu i dvoje male djece da bi im mogao nešto pružiti, nekakvu budućnost. Ili barem normalnu sadašnjost, koju nije mogao ostvariti plaćom od 15 kuna po satu... Hrvati odlaze masovno, o tome nitko ne piše. Što je najgore, odlaze dobri ljudi. Ljudi koji žele raditi. Ne oni koji koji su željni provoda, avantura ili inata da uspiju vani kad već nisu mogli doma. Odlaze oni razočarani, oni koji nisu dobili pravu priliku i oni kojima ne onemogućen normalan život. Odlaze oni koji moraju. Sreo sam već puno Hrvata "gore" i svi bi se oni vratili u trenu da ih čeka kakav-takav normalan život u domovini.
Ne mogu reći da sam u ovih nešto manje od mjesec dana "gore" postao nekakva sveznalica. No uživam u ljubaznosti ovdašnjih ljudi, sređenom društvu i mentalitetu tako drukčijem od našeg. Lijepo je biti negdje gdje nitko ne prosi jer znaš da ljudi nisu gladni. A i tako je lijepo doći "kući" znajući da si nešto zaradio. Prvi put u životu. Ali nostalgija za domom je ponekad tako jaka da čovjeku lomi kosti. Ne želim niti razmišljati što će biti nakon nekoliko mjeseci. Ili godina. Jer već mi sad nedostaju obiteljski nedjeljni ručkovi. Nedostaje mi nogomet i pivica s prijateljima. No najviše mi nedostaju nećaci kad kažu:" Ajmo na striku". I onda se slomim jer to je ono što svi novci ovoga svijeta ne mogu nadomjestiti. I te mi propuštene trenutke nitko neće moći vratiti...
Vlatko Babić".