Foto:Narodne novine
PISMO kršćanima skupine rimokatoličkih teologa pred skorašnji referendum objavljen je na stranicama Križ Života. Pismo objavljujemo u cijelosti.
S obzirom da su već mnogi zacrtali svoje pravce, mi bismo htjeli samo povući paralele. Principijelan čovjek je onaj koji ne mijenja lako svoje sudove. Principijelan čovjek u pravilu teži da njegov moralni zakon postane opći zakon, na dobrobit sviju. Stoga, dopustite nam jedan maleni pomak trokutom na trenutnu debatu. Nećemo spomenuti nijedno ime da nas ne biste otpisali kao klevetnike. Nećemo spomenuti niti političke stranke da naš put ne biste otpisali kao plaćenički. Truditi ćemo se držati samo srži stvari.
Navodno je jedini cilj građanske inicijative “U ime obitelji“ to da građani izravno i neposredno odlučuju o definiciji braka koja, po njihovim riječima, nije usmjerena niti protiv jedne društvene skupine, već samo želi afirmirati tradicijske vrijednosti hrvatskog društva.
Neki od razloga da glasate ZA su:
Tradicijski – jer je brak već stoljećima u hrvatskom društvu shvaćen kao zajednica muškarca i žene.
Vjerski – jer kršćanski nauk kaže da je brak isključivo zajednica muškarca i žene.
Moralni – jer smatrate da drugačija situacija neposredno vodi do društvene dekadencije.
U redu. Pokušajmo sada iz ovoga izvesti općeniti model:
Dobro je da određeno društvo X neposredno i demokratski odlučuje o određenom važnom pitanju Y na temelju njihovih tradicijskih, vjerskih i moralnih razloga.
Eto, došli smo i do trigonometrije.
Htjeli bi sada samo zamoliti da ovaj isti model primijenimo na jednu drugu situaciju. Ukoliko se slažete s prethodnom izjavom i ako ste principijelna osoba, pretpostavljam da ćete se lako složiti i sa sljedećom zamišljenom tvrdnjom:
Dobro je da egipatsko društvo neposredno i demokratski referendumom odlučuje o tome da se Islam proglasi jedinom priznatom religijom u Egiptu i to na temelju njihovih tradicijskih, vjerskih i moralnih razloga.
Kao što znamo, u egipatskom društvu već stoljećima dominira islamska većina. Određene stranke koje su demokratski izabrane jasno ističu da je islam jedina valjana religija i da su sve ostale religije idolopokloničke, pa prema tome izravno štetne za društvo. To temelje na svome shvaćanju vječnog i naravnog zakona. Time, navodno, ne žele biti niti protiv jedne druge vjere, već samo afirmirati ono što većina građana egipatskog društva ionako vjeruje. Sve druge religije i dalje će moći postojati u statusu privatnog mišljenja, ali se samo neće smjeti zvati religija. Dakle, ništa neće izgubiti. Samo je Islam prava religija, reći će određeni fundamentalisti, sve ostalo je nešto drugo. Štoviše, možemo li zamisliti da bi ovu egipatsku građansku inicijativu za referendum potpisali i pripadnici koptske Crkve jer i sami znaju koliko je teško biti kršćanin u Egiptu, pa to ne žele priuštiti svojoj djeci?
Dakle, struktura je potpuno ista samo su akteri različiti. Prema tome, ako želite biti principijelni onda biste trebali ponijeti indigo papir na glasalište i odgovor koji zaokružite na jednom referendumu prekopirati i na ovaj drugi, zamišljeni, ali i na sve buduće, ovom logikom krojene referendume.
No ne trebamo zapravo ni ići u apstrakciju. Mi, kršćani, koji nekad bijasmo manjina znali smo da put gospodara prema nama nije naš put prema njima. Mi koji smo u samim počecima bili optuživani kao bezvjernici i otpad svijeta, koji smo stajali na marginama i u tmini govorili o Mladom suncu stvaranja, znali smo što znači biti nemoćan. Znali smo da se moralna načela ne uče zakonima, već ljubavlju koja nadmašuje svaka očekivanja. Biti kršćanin znači davati u izobilju. Mi smo bili oni čije su kuće bile utočišta grešnika, ljudi kojima glas nije ječao na trgovima i koji napuknutu trsku nisu prelamali. Naš Bog je sebe ponizio da bi postao blizak onima koji za “pravedno” društvo nisu bili dovoljno dobri.
A sada, nekako sumnjam da nam danas još uvijek žele pristupiti oni koji “ništa neće izgubiti“ nakon što se mi u nedjelju “afirmiramo.“
Isto tako, bitno je primjetiti da ono što nedjeljni referendum zapravo predstavlja je rješavanje leksičkog pitanja. Prikladnije bi bilo da se njime bave u Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje, nego da se o tome odlučuje na referendumu. Naime, uspjeh referenduma obavezuje zakonodavca samo u tome da za istospolne zajednice ne koristi naziv “brak.“ Ali, može ih zvat npr. “arak“ ili “crak“, “brakić“ ili jednostavno “istospolna zajednica“. A ne može se spriječiti niti to da se za tu zajednicu kolokvijalno koristi naziv brak, kao što Tuđman unatoč golemom trudu nije spriječio da nas se naziva Balkanom. U svakom slučaju, naziv ne ograničava prava tih zajednica, te one sutra ne samo da mogu imati prava jednaka bračnoj zajednici, nego čak i veća, npr. prednost pri usvajanju djece pred heteroseksualnim roditeljima ili jeftinije sklapanje “brakića“ pred matičarem. To se zacijelo neće dogoditi, ali je sasvim u skladu s ovim referendumskim pitanjem i u savršenom raskoraku sa stavovima protagonista inicijative “U ime obitelji”. Dakle, ovo stihijski osmišljeno referendumsko pitanje polučuje sveopćom polarizacijom društva čiju odgovornost mora snositi inicijativa koja je sve pokrenula, ali i vrh Crkve koji ga je oduševljeno prihvatio. Posve je nejasno zašto se neprestano kao poticaj za inicijativu spominju najave ministara o mogućem usvajanju djece od strane homoseksualnih parova, a da pritom samo referendumsko pitanje uopće nije usmjereno na to da se ta prava izravno ograniče.
Vlada je pokazala svoju veliku nespretnost, nekoordiniranost i političku kratkovidnost. Iako je s danom kad je sakupljen dovoljan broj potpisa bilo jasno da referendum prolazi, pokušalo ga se na plitke načine spriječiti i izigrati jasna pravila igre.
S druge strane, doseg ovog referenduma je pokazivanje moći od strane hijerarhije Crkve u Hrvata. Pokazala je Vladi kako može pokrenuti narodne mase, uz pomoć svoje infrastrukture prikupiti velik broj potpisa u kratkome vremenu, te je sada na Vladi da triput promisli prije donošenja bilo kakve odluke koja bi išla na uštrb njihovih interesa. Vlada je pak pokazala svoju veliku nespretnost, nekoordiniranost i političku kratkovidnost. Iako je s danom kad je sakupljen dovoljan broj potpisa bilo jasno da referendum prolazi, pokušalo ga se na plitke načine spriječiti i izigrati jasna pravila igre. Umjesto da štetu saniraju tako da distancirano prokažu nevažnost referendumskog pitanja i ukažu na to kako građanska inicijativa ne bi skupila toliko potpisa da je pitanjem tražila ograničavanje prava homoseksualaca, premijer i njegovi nevješti suradnici proglašavaju svoje građane koji će demokratski izglasati promjenu Ustava neciviliziranim barbarima.
Još jedan klimavi aspekt inicijative je navodna “vjerska“ pozadina. Brak je, kako vole naglasiti, ustanovljen po prirodnom, odnosno Božjem zakonu. No, braćo i sestre, ako već želimo uvoditi Crkvenu definiciju braka u Ustav, onda moramo izraziti veliko nezadovoljstvo ovim predloženim rješenjem. Naime, za Katoličku crkvu brak nije samo zajednica muškarca i žene, već doživotna i nerazrješiva zajednica muškarca i žene otvorena rađanju. Ako predstavnici navedene građanske inicijative žele biti vjero(m)dostojni, onda bi trebali inzistirati na ovoj “jedinoj i vječnoj“ istini Crkvenog nauka, zar ne? Oprostite nam na primjedbi, ali zar nije ova kompromisna definicija koju predlažu u stvari pravi školski primjer političkog oportunizma? Kada se već barata vjerskim argumentima, onda bi istinska principijelnost zahtijevala da se u Ustav Republike Hrvatske unese maloprije spomenuta potpuna vjerska definicija braka kojom bi se izvan zakona stavili razvod i kontracepcija. S obzirom da se argument “ako počnemo radit ustupke, gdje je kraj?” također često koristi u zadnje vrijeme, evo i jedne trigonometrijske primjene na referendumsku inicijativu: Ako su predstavnici dotične građanske inicijative već spremni raditi određene kompromise oko ovih temeljnih vjerskih definicija, gdje je onda kraj? Ne otvara li to put u potpunu moralnu i vjersku dekadenciju? Hoćemo li sutra morati raditi i kompromise oko pitanja Trojstva samo da lakše prikupimo pitanja većine? (Ova pitanja su, dakako, samo retorička i imaju za cilj pokazati neumjesnost korištenja teoloških argumenata u političkoj sferi).
Upravo je Isus na svojim poznatim objedima blagovao s onima koje su pobožni sa lakoćom odbacili, ali ne zavaravajmo se, to nije tek Isusov izraz liberalne tolerantnosti i humanitarnog stava, to je bio sam temelj njegove poruke i njegovog poslanja.
Zadnji aspekt je moralnost. Naime, sve što nije heteroseksualno, tvrde oni, nužno je nemoralno. Samo za njih ili i za Onoga koji je sav svoj duhovni govor ponajviše upućivao onima koje je tadašnje društvo apriorno diskreditiralo kao nemoralne na temelju “Zakona”, ne uzimajući u obzir njihovo duhovno stanje? Upravo je Isus na svojim poznatim objedima blagovao s onima koje su pobožni sa lakoćom odbacili, ali ne zavaravajmo se, to nije tek Isusov izraz liberalne tolerantnosti i humanitarnog stava, to je bio sam temelj njegove poruke i njegovog poslanja. Mir, pomirenje za sve bez izuzetka, a možda ponajviše za “moralno zakazale”. Ipak, kao i danas, moralni su to osjećali kao povredu svih konvencionalnih moralnih normi, dapače kao rušenje morala. Pa kada već gledamo naočalama crkvenog nauka i stigmatiziramo istospolni brak kao protuprirodni imajmo na umu da Isus kroz svoj skandalozni govor i ponašanje donosi jednog novog, čudnovatog, štoviše opasnog, u osnovi neshvatljivog Boga. Da, taj Bog opravdava čak i prijestupnike zakona. Bog pobožnih se prometnuo u Boga bezbožnih. Ne bi li i mi katolici trebali prodrmati uvriježene, farizejističke, samopravedne i samodostatne koncepte vlastite vjere i progledati očima uvrnute logike Isusa iz Nazareta? Znači li to relativizaciju morala? Nipošto. Naime, poanta je fokusiranje na čovjeka, a ne na grijeh (koji je oprošten grešnici “jer ljubljaše mnogo” Lk 7,47). Ukoliko je čovjek stvoren sa svojom spolnošću, teško da možemo farizejski zahtijevati potpunu apstinenciju i time riješiti čitav problem. Čak i kada smatramo određeno ponašanje grešnim, a osoba koja ga čini u svojoj savjesti ima nesavladivo neznanje o tome, Crkveni nauk nas uči da se i takav sud savjesti treba poštivati i da se ono što mi vidimo kao moralno zlo toj osobi ne može ubrojiti! Bog naprosto nadilazi legalizam, a gnušanje čovjeka nad drugačijim, kao nekad nad carinicima, prepustimo ljudima a ne Bogu. Bog je svoje rekao kada je sjeo sa takvim ljudima za stol.
Što bi se moglo dogoditi dan nakon? Mala izlaznost birača pokazati će opravdani protest većine povodom čitave ove situacije, ogorčenost glede ideološke polarizacije i indiferentnost spram jezičnog pitanja. A za većinu onih koji će izići na referendum, pitanje koje će im na papiriću biti postavljeno bit će najmanje bitno. Važnija će biti pobjeda nad ideološkim neprijateljem. Političar će tako biti pobijeđen svojim primitivizmom. Biskupi pastiri će trijumfalno pokupiti plodove svojeg dugogodišnjeg gogoljevskog ulaganja u komunističke mrtve duše, koje su u besmrtnim dušama njihovih ovaca proizvele patološku fobiju i anksioznost. A život će potom ići dalje, nadajmo se uz potrošnju energije i vremena na ono što nam je zbilja od važnosti. Ili, gledajući naše bojovnike u rovovima sa zapetim puškama, dalje će ići barem neki od nas.
Ako je išta paradigma za religijski opijum naroda onda je to splet metoda kojima se naša religija danas služi: zastrašivanje Božjim imenom, teorije zavjera i glumljena dobrohotnost koja se manifestira kao puritanski poriv za čišćenjem društva od tobožnje izopačenosti i borbom za tobožnje transcendentalne vrijednosti pritom doslovno tumačeći Bibliju čineći joj tako medvjeđu uslugu.
Da zaključimo; živimo u vremenu i prostoru u kojem je postalo opipljivo zašto bi tamo neki čovjek nekada davno izrekao antologijsku rečenicu: “religija je opijum za narod.” Ako je išta paradigma za religijski opijum naroda onda je to splet metoda kojima se naša religija danas služi: zastrašivanje Božjim imenom, teorije zavjera i glumljena dobrohotnost koja se manifestira kao puritanski poriv za čišćenjem društva od tobožnje izopačenosti i borbom za tobožnje transcendentalne vrijednosti pritom doslovno tumačeći Bibliju čineći joj tako medvjeđu uslugu. Opijenost koja mi sugerira da je Istina samo moja, te da je drugi zaveden zlom zato jer zastupa ideje koje se ne poklapaju sa Biblijom ili učiteljstvom Crkve je vjerski fundamentalizam koji je u ime Boga spreman učiniti mnoga zla. Zapravo, zli rezultati takvog puta su pitanje vremena, ne opcije.