Foto: Aleksandar Hatzivelkos
MATEMATIČKA analiza odnosa broja stanovnika s plaćama zaposlenika u jedinicama lokalnih samouprava pokazala je kako se u u jadranskom dijelu zemlje troši više – i to bez obzira na financijsku snagu ili slabost općine ili grada. Prema toj analizi u samom su vrhu gradovi i općine u Istarskoj i Primorsko goranskoj županiji, a po rastrošnosti Grad Zagreb nalazi se na osmom mjestu unatoč činjenici da su plaće dijelile s brojkom od 790 tisuća stanovnika!
> Ukinite županije: 660 milijuna im dajemo godišnje
Najrastrošniji gradovi i općine nalaze se na Jadranu
Iznose koji se u jedinicama lokalne samouprave potroše na godišnjoj razini za plaće zaposlenika, podijelio je s brojem stanovnika. Time se dobio iznos koje se u pojedinim općinama i gradovima godišnje izdvaja za plaće zaposlenika po svakom stanovniku.
Na vrhu top liste najrastrošnijih gradova nalazi se Umag s potrošnjom 2713 kuna po stanovniku, druga je Opatija s 2150 kuna zatim slijede Rovinj (2113), Krk (2086) i Mali Lošinj (1995). Na šestom mjestu nalazi se Dubrovnik s 1947 kuna, zatim slijedi Pazin s 1927 pa tek onda Zagreb s 1856 kuna. Na dnu top 10 liste su Buzet i Poreč.
Čak osam jedinica lokalne samouprave troši više od 2000 kuna po stanovniku
Na vrhu najrastrošnijih Općina nalazi se Sutivan s potrošnjom 2671 kuna po glavi stanovnika, zatim slijedi Mljet s 2667 kuna te Vrsar s 2402 kuna. U prvih deset su Civljane, Grožnjan, Zadvarje, Bol, Milna, Brod Moravice i Vir.
"Za primijetiti je da se u jadranskom dijelu zemlje troši više – i to bez obzira na financijsku snagu ili slabost općine ili grada. Visoka izdvajanja za plaće po broju stanovnika imaju i bogatije istarske sredine, kao i siromašnije općine u dalmatinskoj zagori. Također ova slika ruši i jednu predrasudu (ili očekivanje) s kojim sam se susreo – da su jedinice lokalne samouprave na sjeveru Jadrana racionalnije u potrošnji, te da se kod njih shodno tome očekuje manja potrošnja za zaposlenike. Upravo suprotno – u Istri i Primorsko-goranskoj županiji nalazimo velik broj općina i gradova koji troše natprosječno velike iznose. To potvrđuju i podaci o deset najrastrošnijih gradova i deset najrastrošnijih općina", kaže Hatzivelkos u svojoj analizi dodajući da ukupno osam jedinica troši više od 2000 kuna po stanovniku za plaće svojih zaposlenika.
Bračani srušili stereotipe
Za primijetiti je ulazak i glavnog grada, Zagreba, u skupinu najrastrošnijih -ostali veliki gradovi (Split, Rijeka, Osijek) zbog većeg broja stanovnika, troše manje od 1500 kn po stanovniku za plaće. Zagreb se, usprkos brojci od 790 000 stanovnika, uspio plasirati među prvih deset najrastrošnijih gradova.
"Istaknuo bih rušenje još jednog stereotipa – onoga o Bračanima kao štedljivim (da ne kažem, škrtim) ljudima – sve bračke općine spadaju u gornje razrede što se tiče potrošnje na zaposlenike, a njih tri (Sutivan, Milna i Bol) po izdvajanjima za zaposlene ulaze među Top 10 općina u cijeloj zemlji", kaže Hatzivelkos u svojoj analizi.
Pleternica i Gradec najštedljiviji
Naravno postoji i lista najštedljivijih gradova i Općina. Na vrhu liste gradova nalazi se Pleternica s 159 kuna po glavi stanovnika, dok Kutjevo troši 287 kuna. Tu su i Novi Marof (293), Đakovo (297) i Lepoglava (311). U prvih 10 samo je jedan grad s juga i to Trilj koji troši 361 kunu po glavi stanovnika.
Općina Gradec iz Zagrebačke županije s 72 kune predvodi listu najštedljivijih općina. Tu su još Sibinj (76), Strizivojna (84), Maruševec (84) i Farkaševac (89).
"Treba primijetiti da najštedljivija općina, Gradec u Zagrebačkoj županiji, za plaće zaposlenika troši 37 (!!) puta manje sredstava (po stanovniku) od najrastrošnije općine, Sutivan iz Splitsko-dalmatinske županije. Kod gradova taj omjer nije tako drastičan: Pleternica u Požeško-slavonskoj županiji na plaće zaposlenika troši “samo” 17 puta manje novca od Umaga u Istarskoj županiji", naglašava Hatzivelkos.
U Zadarskoj županiji političari najviše na cijeni
Kada su u pitanju izdvajanja iz lokalnih proračuna za naknade za rad predstavničke i izvršne vlasti – dakle za plaćanje lokalnih političara – karta Hrvatske pokazuje sličan trend kao i kod troškova za zaposlene, ali sa još istaknutijim kontrastima. I ovoga puta veću sklonost potrošnji nalazimo u priobalnom dijelu zemlje. U deset najrastrošnijih općina tako se nalaze četiri istarske općine, dvije iz Šibensko-kninske, te tri iz Splitsko-dalmatinske županije. Kod gradova se pak ističe Zadarska županija sa četiri grada među deset gradova koji najviše plaćaju svoje političare, primjećuje Hatzivelkos.
Kod isplata naknada lokalnim političarima, neke općine pokazuju da se, kad se hoće, može i volontirati. Tako sedam općina tijekom tri godine nije isplatilo ni kune na ime naknada za rad predstavničkih i izvršnih tijela. To su Donja Voća i Visoko u Varaždinskoj županiji, Donji Vidovec u Međimurskoj županiji, Proložac u Splitsko-dalmatinskoj, Slavonski Šamac u Brodsko-posavskoj, Štitar u Vukovarsko-srijemskoj, te Trpanj u Dubrovačko-neretvanskoj županiji.
Ogromni nesrazmjer
Ukoliko se usporedi najmanje izdvojen iznos za plaćanje naknada političarima s najvećim takvim iznosom, dolazimo do zaključka da u općini Lanišće u Istarskoj županiji lokalna zajednica svoje političare plaća 2500 puta više nego li to čine u Postirama u Splitsko-dalmatinskoj županiji. Uspoređujući gradove Obrovac svoje političare (po stanovniku) plaća 30 puta više nego li Zlatar.
"Svi nam ti brojevi prvenstveno govore da je način plaćanja naknada za predstavnička i izvršna tijela u Hrvatskoj izrazito neusklađen (a sličan zaključak se može izvesti i za plaće zaposlenika u jedinicama lokalne uprave i samouprave). U Hrvatskoj se na godišnjoj razini u prosjeku za te naknade isplati gotovo 190 milijuna kuna – što znači da se prosječno, po stanovniku, izdvaja 44 kune godišnje za plaćanje lokalnih političara. Priloženi podaci pak govore da se u pojedinim općinama za rad političara isplaćuje i deset puta veći iznosi, a u gradovima i do pet puta veći iznosi", navodi se u analizi.
Kad podaci demantiraju razum
Razumna je pretpostavka da naknade za rad političarima u lokalnim sredinama trebaju biti vezane uz veličinu sredine za koju donose odluke (a slična pretpostavka bi trebala vrijediti i za izdvajanja za plaće). No podaci demantiraju razum, te je očigledno da političari u pojedinim sredinama značajno više cijene svoj angažman.
Nameće se zaključak da je to pitanje ipak potrebno regulirati. Već danas, i bez zadiranja u veličinu i broj općina i gradova, što je zahtjevan ali ne i neizvediv postupak, Vlada može zakonski regulirati i ograničiti iznose koje lokalni političari isplaćuju sami sebi iz lokalnih proračuna, zaključuje Hatzivelkos.