Foto: Shutterstock
Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske odbacio je u kolektivnome sudskom procesu dio tužbenoga zahtjeva koji se odnosi na valutnu klauzulu CHF, a država pokušava učiniti nešto potpuno suprotno, država pokušava zakonom riješiti CHF problem na način kako je to traženo originalnim tužbenim zahtjevom u kolektivnom sudskom procesu protiv 8 banaka, za koji je tijekom procesa sudac Dobronić tražio da se izmijeni, pa je u skladu s njegovim zahtjevom tužbeni zahtjev i izmijenjen. Ukratko, originalnim kolektivnim tužbenim zahtjevom je traženo da se CHF krediti konvertiraju u euro ili kunske kredite po početnome tečaju s kamatom kakva je tržišno priznata u trenutku konverzije.
Zakonske promjene o kojima se govori zadnjih dana, upravo su na tome tragu. Vlast, dakle, popravlja ono što je Vrhovni sud zabrljao, a banke će zbog toga tražiti svoja prava na sudu. Kakav bi mogao biti ishod svega toga? Ako dužnici već konvertiraju svoje kredite u euro kredite i počnu ih otplaćivati po novome otplatnom planu, a u međuvremenu se donese sudska odluka kojom se zakonske promjene poništavaju – što će se dogoditi? Što će se dogoditi, ako Usud ipak zakonske promjene ne odbaci, ali banke krenu prema EU sudu, pa tamo dobiju sud protiv Vlade Republike Hrvatske? To su pitanja na koja ne znam prave odgovore. Ali znam jedno – ne želim ni pod koju cijenu da u otplati mojeg kredita sudjeluju drugi građani Republike Hrvatske, građani koji s time nemaju nikakve veze.
Već sam više puta ponovio da u slučaju kada bi zakon bio prihvaćen u bankarskome sektoru nema troška niti za državu niti za banke. I sve sam to detaljno objasnio, pa nema potrebe da se ponavljam. Međutim, ako bi Vlada RH izgubila sud na EU sudu, bojim se da bi to onda stvarno sve palo na pleća poreznih obveznika u Republici Hrvatskoj. Ponavljam – ja osobno to neću i ne želim prihvatiti.
Valja sagledati kompletnu situaciju i pronaći odgovor na dva temeljna pitanja:
1. Je li pravično konvertirati CHF kredite i izjednačiti ih sa istim euro kreditima?
2. Ako jest pravično, zašto se sada događaju nedoumice u CHF problematici?
Na prvo pitanje odgovor je veliko DA, pravično je konvertirati CHF kredite i izjednačiti ih s euro kreditima.
Na drugo pitanje potreban je malo kompleksniji odgovor, a on izgleda nekako ovako…
Vlast ništa nije činila po pitanju rješenja CHF krize sve do trenutka dok nije objavila da će ih konvertirati u euro kredite, a to je bilo nedavno. Prije toga, vlast je privremeno ugasila požar (ali ga je ostavila u tinjajućem stanju) u stambenim CHF kreditima ograničavajući kamatu na 3,23% te početkom ove godine u svim CHF kreditima zamrzavanjem tečaja CHF-a na 6,39 kn za 1 CHF.
Priznajem, nije to za baciti, ipak je to pomoglo mnogim ljudima da izbjegnu ono najgore – da izbjegnu otkaz ugovora o kreditu i ovrhu nekretnina. Međutim, vlast nije učinila gotovo ništa od onoga što je mogla, ali i morala učiniti. Pa ću opisati što je vlast mogla i morala učiniti.
1. Pravna praznina u određivanju promjene kamata
Vlast je morala ispraviti Linićevu pogrešku i njegov veliki krimen, kada je izmjenama Zakona o potrošačkom kreditiranju (ZPK) umjesto metodologije za određivanje fiksnoga dijela kamate „sindikalnim mjerama“ ograničena kamata u CHF kreditima, i to samo u stambenim kreditima, čime su diskriminirani svi ostali dužnici. Osobno sam bio direktni suradnik Ministarstva financija (ali inkognito, uime Udruge Franak) na izradi tih zakonskih promjena, i tadašnja načelnica Sektora za financije koja je radila na izmjenama ZPK-a potpuno je shvatila o kakvoj se problematici radi te je u jednome trenutku zakon bio pripremljen na način da bi se u svim kreditima bez ugovorenih marži, marža odredila kao početna, na način da se od početne kamate odbije početna vrijednost promjenjivoga parametra.
Da je takvo rješenje prihvaćeno, mi možda danas čak uopće ne bismo imali CHF problem. Moj konkretni primjer je sljedeći:
Početno ugovorena kamata u mojem kreditu je 4,2%, ugovorena 2007., promjenjivi dio kamate 6M CHF Libor bio je tada 2,7 – a to znači da bi fiksna marža u mojoj kamati trebala iznositi 4,2 minus 2,7 = 1,5. Budući da je danas 6M CHF Libor u minusu i iznosi minus 0,7, moja kamata danas bi trebala biti 1,5 minus 0,7 = 0,8%, a to znači da bi moja rata bez zamrzavanja tečaja iznosila 2.474 kn, dok sa zamrznutim tečajem i kamatom 3,23% moja rata iznosi cca. 2.700 kn. Dakle, da je Linić pravilno postupio u skladu s pravom, a ne sindikalno, ne bi bilo niti privremene mjere ograničenja kamate niti privremene mjere zamrznutog tečaja. S druge strane, sudovi bi imali potpuno jasnu situaciju kako postupiti kod izračuna preplaćenih kamata u tužbama u kojima se traži vraćanje preplaćenih iznosa, gdje bi se onda početna marža primijenila od početka i sve bi bilo „prosto ko pasulj“.
Zbog toga propusta bivšeg ministra Linića, pa onda i propusta ministra Lalovca koji nije Linićev propust ispravio, danas imamo uistinu pravnu nesigurnost u Republici Hrvatskoj, koja prije svega pada na leđa CHF dužnika s kojima se svi poigravaju kao s mrtvim igračkama koje nemaju dušu. Međutim, dužnici imaju duše, i takva poigravanja izuzetno su opasna. Posljedice dosadašnjih poigravanja već postoje - nekoliko mrtvih duša koje nisu mogle izdržati pritisak. Napominjem da bi propisana metodologija omogućila da se u euro i kunskim kreditima konačno kamate svedu na realne bitno manje veličine od aktualnih, jer i njihove kamate su ugovorene nezakonito, i banke su im dosad naplatile ako ne milijarde, a onda svakako stotine milijuna kuna nezakonito povećanih kamata.
2. Prekršajne kazne za banke
Umjesto propisane metodologije, ZPK-om je naloženo da banke moraju definirati, uskladiti i ugovoriti s dužnicima fiksni dio kamate i promjenjivi dio kamate. Pa su banke definirale, ali nisu niti uskladile, niti ugovorile to što su morale i uskladiti i ugovoriti s dužnicima, nego su to samostalno i svojevoljno odredile, a upravo presuda Vrhovnoga suda, osim što govori o tome da su banke ugovorile nezakonite odredbe o promjenama kamata, govori i o tome da banke više nikada ne smiju svojevoljno brljati po kamatama. Kao i svaki put, banke su se oglušile na pravnu državu i postupile kao država u državi, i sve to uz blagoslov svoje produljene ruke – Hrvatske narodne banke.
Na njihovu nesreću, u ZPK-u je predviđena kazna 80.000 do 200.000 kn za banku i 10.000 do 50.000 kn za odgovornu osobu u banci (predsjednik Uprave), ako s dužnikom ne ugovori fiksni dio kamate i promjenjivi parametar te razdoblja promjena kamata. Pa sam ja osobno pripremio za dužnike šprance prekršajnih tužba, i na temelju tih špranci jedan dio dužnika krenuo je u prekršajne postupke protiv banaka. Rezultat toga, zasad, jest preko 30 nepravomoćnih presuda kojima se banke kažnjavaju s 80.000 kn, a predsjednici uprava banaka sa po 10.000 kn.
Kazne jesu minimalne, ali kada bi svi CHF dužnici tužili banke na prekršajnim sudovima, banke bi morale platiti cca. 4 milijarde kuna prekršajnih kazni, i to minimalno. I što reći onda na bankarsko kmečanje da je konverzija CHF kredita nelegalni udarac na banke? Što reći na državu kojoj milijarde leže na cesti, a ona ne poduzima ništa?
Vlast je i ovdje propustila učiniti po službenoj dužnosti ono što dužnici rade samostalno. Vlast je mogla i morala po službenoj dužnosti pokrenuti prekršajne postupke po svim ugovorima u kojima se nije postupilo po ZPK-u, pokrenuti postupke na prekršajnim sudovima i pokupiti minimalno 4 milijarde kuna u državni proračun od banaka + minimalno 500 milijuna kuna od predsjednika uprava banaka. I onda s tih 4,5 milijarde kuna konvertirati CHF kredite i izjednačiti ih – ne sa euro kreditima, nego ih konvertirati u kunske kredite.
U biti bi tako nešto trebao učiniti HNB, ali kao što znamo HNB je produljena ruka banaka, pa sam ja osobno upravo zbog toga prekršajno prijavio i Vujčića i HNB DORH-u, još prije 8 mjeseci, i još uvijek nema nikakvih postupanja, koliko je meni poznato.
Prekršajne kazne na prekršajnim sudovima koje su zasad nepravomoćne, dokaz su da je ovo što govorim istina i samo istina.
3. Porezi
Umjesto zamrzavanja tečaja, vlast je imala legalno pravo naplatiti porez na aktivu u CHF kreditima od recimo 2%, pa onda taj porez usmjeriti kao poreznu olakšicu prema CHF dužnicima. Bankama bi taj čin vlasti odnio nekih 450 milijuna kuna ove godine.
4. Dodatno ograničenje kamate
Osim metodologije za izračun fiksne marže, vlast je mogla legalno ograničiti dodatno kamatu u svim kreditima u kojima je valuta aprecirala za više od 20% na npr. 1% - pa baš nitko od CHF dužnika ne bi mogao imati kamatu veću od 1%.
Zaključak
Iz svega što sam naveo proizlazi da je država mogla bankama na legalan način ove godine naplatiti cca. 5 milijardi kuna putem prekršajnih kazni i poreza na aktivu u CHF kreditima. Osim toga, već sam naveo da su banke naplatile 3 milijarde kuna previše zbog nezakonitih dizanja kamata, što je sa zateznim kamatama dug prema dužnicima od 5 milijardi kuna. Umjesto bakarskoga kmečanja i straha od njihovih tužba, valjalo je aktivirati pravno dopustivo oruđe i na taj način nagovoriti banke da same nekakvim memorandumom pristanu na uvjete konverzije koji će se uskoro propisati zakonom.
Sada ću reći, onu slavnu – „da sam ja ministar“.
Dakle, da sam ja ministar, uporabio bih sve legalne alatke koje sam opisao i banke bi u strahu da ne izgube 10 milijardi kuna rado pristale na konverziju i time imale trošak od samo 7 milijardi kuna, i to trošak koji u stvari uopće ne postoji, jer banke su dužne CHF dužnicima ukupno 5 milijardi kuna, a zajedno sa poreznim olakšicama ukupna suma konverzije bila bi potpuno pokrivena i svi bi trebali time biti potpuno zadovoljni i zadovoljeni.
Međutim, ja nisam ministar, a nažalost, ne čuju me niti aktivisti Udruge Franak, pa nisu ništa učinili ne bi li ministra usmjerili u skladu s mojim prethodnim navodima, a pisao sam javno o tome tijekom cijele godine puno puta. Udruga Franak zadnjih mjeseci medijski uglavnom prenosi obavijesti, umjesto da bude proaktivna i pravno žestoko argumentirana.
Čeka nas neizvjesna bitka, umjesto pravnim argumentima, vodit će se bitka argumentima pravde, a pravda je slijepa, gluha i nijema.
Ja sam tužbu već podigao, tražim ništetnost svojeg ugovora, jer on je prepun nezakonitosti i očekujem da mi banka vrati sve što sam joj dosad platio. Kada se to prebije s onim što sam od banke dobio, banka je dužna meni, a ne ja njoj. Pravo mora biti jače od nečije samovolje i glumljenja nedodirljivosti. Vjerujem u pravosuđe Republike Hrvatske, unatoč polovičnoj i nepotpunoj presudi Vrhovnoga suda.
Međutim, banke računaju upravo da većina dužnika neće tužiti, pa zato tako samouvjereno nastupaju i prijete pravnim oruđima. Nadaju se minimalnim „gubicima“. Nažalost, ako vlast ne shvati sve ovo o čemu pišem i ne pokrene pravne mehanizme, bojim se da će banke izvući slađi kraj štapa, a dužnici će biti potpuno zbunjeni ako zakon koji se priprema padne u vodu.
Dakle, banke je potrebno pravnim sredstvima prisiliti da prihvate konverziju, ali to će ipak biti posao za sljedeću Vladu, ova će vjerojatno donijeti zakon, nakon čega slijedi neizvjesnost koju možda banke prekinu ipak prihvaćanjem zakona – jer znaju banke itekako da je ovo što sam napisao istina.
Nadam se da će bankarski razum pobijediti bankarsku pohlepu i sljepilo.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala