Foto: Index
NIJE neobično da članove političkih stranaka progone određeni strahovi. Tako primjerice HDZ-ovu vrhušku iz doba Sanaderove Vlade progoni strah od hapšenja – svake večeri gledaju podatke o izlasku sunca narednog dana, navijaju sat 30 minuta ranije, kako bi ustali, obrijali se, odjenuli jednobojnu ispeglanu košulju i sačekali agente USKOK-a i novinare. Jer, hapšenja se u pravilu provode danju, a nije baš primjereno da bivšeg čelnika i dužnosnika objektiv lokalnog foto-reportera uhvati u kućnom ogrtaču, papučama i dvodnevnom bradom. Treba misliti i na dignitet.
Novija HDZ-ova vrhuška u strahu vidi Jugoslavene, komuniste, partizane – nekih 70 godina od kraja Drugog svjetskog rata i četvrt stoljeća otkada je Juga završila u vatri i pepelu – oni vide snagu koja bi valjda obnovila državu od Vardara do Triglava, dobila odgovarajuću političku podršku, volju naroda na referendumima i tako dalje – kako bi se opet uspostavila Skupština SFRJ, a unutra svi od Slovenaca do Albanaca. Koliko potencijalnih pisaca fantastike leži u toj stranci?
S druge strane, postoje i SDP-ovi strahovi. Vrhuška stranke se noću budi u znoju, na već uvelike orošenom jastuku, grčevito bacajući prekrivač sa sebe. Uzrok tome je uvijek isti san – crna državnička limuzina s grijanim kožnim sjedalima i najmanje dvozonskom klimom ide kroz špalir ljutitih građana. Oni se, narod u punom smislu te riječi, od onih u uštirkanim košuljama i svilenim kravatama do onih koji još nisu čuli da je civilizacija izmislila zubara. Nepristojno se ti građani zagledavaju u unutrašnjost limuzine, bubnjajući dlanovima po krovu, u ritmu nekadašnjih galijota i uza sve to ponavljajući sve glasnije: „De-mo-kra-cija, de-mo-kra-cija, de-mo-kra-cija!“
Bubnjanje i vika stapaju se u nepodnošljivu buku, pogledi kroz prozore su sve više ljutiti… Na kraju se sve pretvara u košmar buke, bubnjanja i stotina očiju koje prodorno gledaju… I naši SDP-ovci se bude, te ih partner s druge strane kreveta pita:
- Opet isti san?
- Da, opet sam sanjao demokraciju… Kakva noćna mora… Ne možeš to zamisliti!
Kako uništiti mogućnost narodnog referenduma
Jer, ničim osim noćnim morama ne može se objasniti obrazloženje Prijedloga Zakona o referendumu, kojega je sastavio Odbor za Ustav, Poslovnik i politički sustav Hrvatskoga sabora, na čijem čelu je već poznati SDP-ovi ustavni stručnjak i ljubitelj Thompsonovih hitova Peđa Grbin.
Iznimno bitna odredba tog Prijedloga zakona, koji je u petak prošao prvo saborsko čitanje je da zabranjuje prikupljanje potpisa za referendum na trgovima, otvorenim prostorima, tržnicama, pred crkvama ili nekim drugim zgradama. Morate, prema tom prijedlogu, uredno doći u državni ured i pred državom se identificirati da imate nešto protiv nje i vladajuće većine.
Obrazloženje ovog prijedloga Zakona valjda je najveće licemjerje koje se u zadnjih četvrt stoljeća pojavilo pred saborskim zastupnicima, negdje u razini agitpropa (za one mlađe: u SSSR-u "odjel za agitacije i propagande", koji je bio dio centralnog i regionalnih komiteta Komunističke partije u Sovjetskom Savezu).
Prvo pogledajmo što prijedlog kaže:
„Također, ovim Prijedlogom propisuju se mjesta za izjašnjavanje birača o potrebi raspisivanja referenduma. Određeno je da se potpisi za državni referendum prikupljaju u uredima državne uprave dok je za prikupljanje potpisa za lokalni referendum predviđeno da se prikupljaju u uredima državne uprave na području te jedinice lokalne odnosno područne (regionalne) samouprave i uredima upravnih tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave u kojoj je zatraženo izjašnjavanje birača o potrebi raspisivanja lokalnog referenduma. Predlagatelj smatra da će se ovakvim načinom prikupljanja potpisa olakšati i ubrzati postupak, kako tijelima nadležnim za raspisivanje referenduma tako i građanima s obzirom na dosadašnja različita pravila vezana uz postupak prikupljanja i kontrole potpisa u postupku građanske inicijative za referendum na državnoj i lokalnoj razini.
U cilju olakšavanja izjašnjavanja birača o potrebi raspisivanja referenduma, predviđeno je i da se ono organizira putem sustava e-Građani. Smisao propisivanja ovakve norme je maksimalno pojednostaviti i osigurati najjednostavniji načina izjašnjavanja birača (laka dostupnost s bilo kojeg mjesta i u bilo kojem vremenu). Kako bi se osigurala primjena tog sustava i osigurala sigurnost za identifikaciju i autentifikaciju korištenja e-usluga, nedavno donesenim Zakonom o državnoj informacijskoj infrastrukturi („Narodne novine“, broj: 92/14.), osnovan je Nacionalni identifikacijski i autentifikacijski sustav kao obvezujući za sve institucije.
Na taj način rasterećuju se organizatori referenduma pokrenutog na temelju građanske inicijative, sam postupak prikupljanja potpisa se ubrzava i olakšava te se jamči da će davanje podrške birača određenoj inicijativi biti plod njegove autonomne odluke, a ne pritiska okoline u situacijama kada se podrška inicijativi davala na javnim mjestima (često i na onima koja nisu bila predviđena važećim Zakonom). Također, ovakvim će načinom prikupljanja podrške referenduma svi inicijatori građanskih inicijativa biti stavljeni u jednak položaj te će mogućnost za uspjeh građanske inicijative više ovisiti o argumentima u prilog inicijativi nego o snazi i financijskoj moći organizatora.“
Potpisivanje pred Velikim bratom
Dakle, ako imate nešto protiv aktualne vlasti (a da nemate ionako obično ne biste potpisivali zahtjev za referendum ili tražili referendumom promjenu nekog propisa) trebate uredno doći u državni ured, upravo te i takve vlasti, gdje vas uredno snima nadzorna kamera i iskazati svoju volju potpisom pred nadležnim službenikom! Naravno, za to obično nemate ni vremena ni volje – ti uredi su u gradovima smješteni često izvan mjesta gdje većina ljudi prolazi, dodatno nemaju svi hrabrosti javno pred službenicima reći da se s nečim ne slažu. Posebno u manjem mjestu – zaista, da li će svatko imati hrabrosti doći javno potpisati protiv lokalnog šerifa? Sasvim je to drugačije nego taj isti potpis staviti s još 30 na komad papira na štandu na lokalnom trgu.
Na ovaj način, potpisivanja samo u državnim uredima, pod nadzorom Velikog brata, potpuno se gubi smisao referenduma. To će vam olakšati postupak? Kao, lakše doći do ureda nego potpisati nakon što vam netko objasni proceduru na trgu?!? Možete naravno poslati i preko sustava e-Građani, ako ga koristite. Kako biste lakše ušli u bazu. Unutarnjih neprijatelja (koji obično više nastradaju od vanjskih).
Ukratko, ako ste u velikom gradu – ionako imate pametnijeg posla nego tražiti parking u prvoj zoni i nadležni ured državne uprave. A zamislite malo mjesto. Sve se zna i sve se vidi. Pola poslova ovisi o državi i o lokalnoj vlasti – a vi bite potpisivali nešto protiv (grado)načelnikove volje? Gdje će odmah netko izvijestiti tko je za, a tko je protiv. Naši zakonodavci čini se uopće ne znaju koliko može biti nezgodno biti javna oporba u malom mjestu.
Ovakvim propisom, ako bude izglasan – jasno je – nikada se neće prikupiti dovoljno potpisa. Sva obrazloženja su jednostavno – šuplja stranačka demagogija koja bi trebala suzbiti gore spomenuti strah od referenduma, što drugim riječima znači – strah od naroda. Upravo onog naroda koji Saboru, županijskim skupštinama, općinskim i gradskim vijećima – daju mandate.
Kada se prikupljaju potpisi, uz onu izravnu, neposrednu ponekad i grubu raspravu na ulici ili trgu, politička oligarhija gubi svoju moć i svoj utjecaj. Pažljivo skrojen sustav predstavnika koji su tu formalno narodnom voljom, ali uvelike i voljom šefa stranke koji ih je postavio na listu – referendumom se ruši, a narod pokazuje kako neposredno, bez političara rješava određeno pitanje. To izaziva toliki strah da samu ideju treba uništiti, ubiti i usmjeriti je na uredske ćate kojima biste morali dati potpis.
Strah od trgova
Ako ste kukavica, ako ne znate pričati, ako se bojite vlastite sjene i općenito ste nesposobni za išta osim biti profesionalni političar – naravno da se plašite trgova i svih drugih mjesta gdje ste na vjetrometini naroda, onih koje predstavljate.
No, trgovi i jesu mjesta politike, trgovi su štoviše centri politike naše civilizacije – uostalom i danas na Internetu mjesta za raspravu zovemo forumima, kao što je i ovaj Indexov, u spomen na ono izvorno značenje riječi: javni trg u starom Rimu, koji je bio mjesto za provođenje pravnih i drugih javnih poslova. Drugo značenje riječi forum je upravo: javno mjesto za otvorenu raspravu.
Još prije toga, imamo i grčku agoru – bo je to u antičkoj Grčkoj naziv za narodnu skupštinu koju je sazvao kralj ili važniji građanin; također i naziv za gradsku tržnicu, trg, mjesto trgovačko-poslovnog i javnog života uopće!
Trg je centar politike, dakle još od doba kada su zemljom hodali Platon, Aristotel, pa poslije i Ciceron i drugi. To je centar društvenog života urbane zajednice. Barem u civilizaciji koju baštinimo. I sada se SDP smatra dovoljno velikom facom, da to zabranjuje? Veći od Platona, Aristotela i drugih? Ili je razlog tome što su trenutno sitni, uplašeni birokrati koji se istinski boje i svoje vlastite sjene?
Ako netko od saborskih zastupnika to ne zna – treba bi natrag u srednju školu posložiti neke osnove. Džaba vam uostalom bilo kakvo obrazovanje, ako se plašite trgova, rasprava i ljudi kojima njima hodaju. Velikim političarima trgovi i otvorena mjesta nisu smetali – Vlado Gotovac je savršeno vladao otvorenim nastupom. Bio je dobar čak i Tuđman, posebno u ranijem periodu.
Zabranjivati trgu tu opću, civilizaciju ulogu, mogućnost da se na njemu izrazi političko mišljenje stavljanjem potpisa na papir kojim se traži referendum, jednostavno je kukavički, jadno i baš ono, pizdunski. Ne sviđa nam se – idemo to zabraniti! Dovesti u red! Neka to ide preko službenika, neka sve to bude unutar uprave, neka svi procesi budu pod našim kontrolom i neka nikakva politička inicijativa ne bude izvan „uređenih“ krugova.
Socijalistički savez radnog naroda Hrvatske
Bit svakog totalitarnog društva je da se mora proširiti na sve dijelove ljudskog organiziranja. Zato smo osim partije, nekada imali i Socijalistički savez radnog naroda Hrvatske u kojemu su bili sve i sva. Tehnički, nadziralo se svako organizirano ponašanje, sve do športskih udruga ili zajednica tehničke kulture. Razlog tome je jednostavan – ako negdje postoji mogućnost neovisnog djelovanja, neovisno djelovanje će se pojaviti. Počet će se stvarati sustav izvan stranačke ili državne kontrole. A svaki totalitarni sustav, svako totalitarno razmišljanje – ne želi sustave izvan državne i stranačke kontrole.
Upravo zato, radi totalitarnog načina razmišljanja imamo još toliko državnog upravljanja, državnog vlasništva, državne kontrole, državnog ovog i onog – a ako ovaj prijedlog postane zakon, imat ćemo i državno prikupljanje potpisa za referendume. U državnim uredima. Pod državnom kontrolom. Fizičkom ili elektroničkom. Evidentiranom. Da nešto ne radite protiv kralja i režima. Da se saginjete ispred šaltera. Da shvatite kako ste mali, a politika velika. Da vam nešto ne padne na pamet mijenjati.
Umjesto da se pitanje referenduma kvalitetno sredi, i da se oko ovoga slože i vlast i oporba (ili SDP misli da će vladati narednih pola stoljeća?), uvodi se kontrola potpisa dostojna država real-socijalizma. I što je zanimljivo, osim blage reakcije HDZ-a (glasanje protiv, ali nikako neka izvanredna tiskovna i tako slično) – većina šuti. Par reakcija neovisnih udruga koje jedva dođu do glavnih medija. Ili ne dođu.
Ovo što je u petak prošlo kroz Sabor, barem u dijelu prikupljanja potpisa, jednostavno je glupost. Glupost generirana strahom od ljudi, strahom od demokracije i strahom od gubitka političkog elitizma (strah koji postoji i u oporbe, pa se nešto puno ne buni) – glupost za koju mi građani, neovisno o političkim, ideološkim i drugim razlikama – ne smijemo pustiti da se pretvori u zakon.
Prijedlog Zakona o referendumu možete naći na stranicama Hrvatskoga sabora: http://www.sabor.hr/prijedlog-zakona-o-referendumu-predlagatelj-odbor-