Sahrana bez isprike


PRIJE nekoliko dana, točnije 15. prosinca 2013., u svome rodnom mjestu, po običaju plemena kojem je pripadao, pokopan je Nelson Rolihlahla Mandela (18.7.1918 – 5.12.2013). Bio je prvi demokratski izabran predsjednik Južnoafričke Republike. Njegovu životnu i političku karijeru obilježila je dugogodišnja borba protiv apartheida. Komemoracija na kojoj su sudjelovali mnogi važni svjetski vladari, održana je na stadionu Soccer City, u Sowetu, predgrađu Johannesburga, centru borbe protiv apartheida.


U nabrajanju svega onoga što je Mandela učinio ovdje treba stati i upitati se: bi li on, Nelson Rolihlahla Mandela, ikada primio Nobelovu nagradu i bi li uopće itko za njega znao da nije - boreći se protiv apartheida - proveo nepuna tri desetljeća u zatvoru, bio oslobođen i postao predsjednik države? Zacijelo da ne bi. Ovako, postao je orijaš povijesti, kako ga nazva američki predsjednik Barack Obama.

A znamo li što je apartheid, zlo gnijezdo koje je 'izleglo' junaka modernoga, postsekularnog svijeta - Nelsona Mandelu?

Zavirimo li u Hrvatsku enciklopediju vidjet ćemo da se pod pojmom apartheid razumijeva „načelo i politika rasne segregacije u Južnoafričkoj Republici koju je bijela manjina provodila prema Bantu-narodima i etničkim skupinama neeuropskoga, odnosno mješovita podrijetla“. Apartheid se smatra „najgrubljom diskriminacijom autohtonoga stanovništva u svim područjima javnog života (stanovanje u rezervatima, ograničenje slobode kretanja, zabrana udruživanja, stjecanja vlasništva, sklapanja mješovitih brakova i spolnih odnosa među pripadnicima različitih rasa, zabrana uporabe javnih prijevoznih sredstava, športskih terena, zabrana posjećivanja kulturno-zabavnih ustanova, pa čak i crkava). Kršenje apartheida kažnjavalo se prema kaznenim zakonima. Uz sve to, cilj politike apartheida bio je „održavanje vladavine bijele manjine i suzbijanje oslobodilačke borbe autohtonog stanovništva koje je bilo stalan izvor jeftine radne snage“. Tu politiku inaugurirao je dolazeći 1950. godine na vlast u Južnoafričkoj Republici useljeni Nizozemac, Hendrik Frensch Verwoerd (8.9.1901–6.9.1966), sociolog i političar, simpatizer njemačkih nacionalsocijalista. Tek početkom 1990.-ih većinu zakona kojim se legitimirala politika apartheida ukinuo je F. W. de Klerk, predsjednik Južnoafričke Republike (1990–91).

A, zašto sve ovo navodim? Jednostavno zato da se podsjetimo u kakvom vremenu smo nekoć živjeli i što su svjetski moćnici dopuštali da se događa u drugoj polovici 20. stoljeća, u vremenu nakon jezivih iskustava II. svjetskog rata. Odnosno, u kojem vremenu živimo danas, kada svjedočimo da se na svečanoj komemoraciji u povodu Mandeline smrti, uopće nije govorilo o toj politici i njezinim posljedicama. A zbog nje je, zbog politike apartheida, N. Mandela u zatvoru proveo punih 27 godina. Nitko se, nažalost, tom prigodom nije ispričao u ime svojih vlada koje su podržavale režim i politiku koji su nanijeli neizmjerna zla južnoafričkim narodima i plemenima. Dolaskom u Johannesburg, svjetski moćnici željeli su, čini se, oprati nečistu zapadnoeuropsku savjest. Nitko, međutim, nije spominjao Hendrika F. Verwoerda ni njegove 'genijalne izume'. Pustili su ga da počiva u miru na Groblju heroja u Pretoriji. A koliko je bijeloj manjini značio vidi se i po tome što je njemu u čast južnoafrički grad Lyttelton preimenovan 1967. u Verwoerdburg (od 1995. zove se Centurion), a njegovim imenom svojevremeno nazvan je i međunarodni aerodrom H. F. Verwoerd Airport (danas Port Elizabeth International Airport), itd.

Upravo radi podsjećanja na to vrijeme, potrebno je ovdje navesti i neke poznate moćne likove zapadne demokracije koji su činili sve da se apartheid utemelji i održi i da, kakvog li apsurda, upravo njime N. Mandela postane osoba čija će smrt okupiti njihove nasljednike. Gdje? Na mjestu zločina! Njemački Der Spiegel navodi neke od njih:

Margaret Thatcher, stranačka prijateljica britanskoga premijera Davida Camerona, još je davne 1987., nepune tri godine prije negoli će Mandela biti pušten iz zatvora, rekla da je ANC – Južnoafrički nacionalni kongres, na čijem čelu je bio N. Mandela, 'jedna tipična teroristička organizacija i da svatko onaj koji vjeruje da bi ona mogla vladati Južnoafričkom Republikom živi u oblacima“.

No, još 'odrješitiji' u svome stavu prema Južnoafričkom nacionalnom kongresu bio je američki predsjednik Ronald Reagan. On ga je 1980. stavio na listu terorističkih organizacija. S popisa ga je američka vlada brisala tek 2008. A čovjek koji je dva puta glasovao protiv Mandelinog puštanja iz zatvora, Dick Cheney, izjavit će 20 godina kasnije da zbog toga danas nema nikakvih problema 'u savjesti', jer je u to vrijeme Južnoafrički nacionalni kongres bio teroristička organizacija.
Također, veliki njemački političar, bavarski kršćanski socijalist (CSU), Franz Joseph Strauss, smatrao je mogućnost ukinuća apartheida „neodgovornim činom“, a ravnopravnost crnaca „nepoželjnom“, da bi prigodom posjeta Piku Bothi odbio se sastati s predstavnicima Mandelinih pristalica.

Zanimljivo je da su jako dobru suradnju s glavnim utemeljivačem, promotorom i predstavnikom politike apartheida, Johnom Vorsterom, imale izraelske državne vlasti. I to unatoč Vorsterovoj 'neizmjernoj ljubavi' prema Hitlerovom nacionalsocijalizmu. Suradnja je uspostavljena nakon rata 1973., kada su sve afričke države, osim Južnoafričke Republike, prekinule s Izraelom diplomatske odnose. Prigodom posjeta Izraelu, gdje je dočekan uz sve državničke počasti, izraelski premijer Yitzhak Rabin je rekao da „Izrael i Južna Afrika dijele iste ideale: nadu u pravednost i miran suživot“. S druge strane, službeni Godišnjak Južnoafričke vlade navest će 1976. da Izrael i Južna Afrika imaju nešto zajedničko: „egzistiraju u neprijateljskom okruženju mračnih ljudi“. Ne čudi, stoga, što je Mandela nakon izlaska iz zatvora rekao da je dobio pozive iz svih zemalja svijeta, osim iz Izraela. No, dobit će ga i odatle, ali tek 1999., kamo će neposredno prije kraja predsjedničke službe otići u posjet.

Nakon svega rečenog ostaje jedan gorak okus: zločinci i zločini ostaju nekažnjeni. I ne samo to! Nitko se ne želi čak ni ispričati za njihova zlodjela i time nevinim žrtvama pružiti satisfakciju za patnje koje su podnijele. Ne, nitko to ni ovaj put u Johannesburgu nije učinio. A, svi su bili iz demokratskih zapadnih zemalja! U kojima se bore za ljudska prava! A južnoafrička crnačka plemena i ljudska prava? Po, svemu sudeći, za zapadne demokrate bili su i ostali mislene imenice.

No, zar je, kad je o ovome riječ, trebalo ići u Južnoafričku Republiku? Zar se i kod nas i u našem okruženju ne događaju iste stvari? Svjedoci smo da se za počinjene zločine u dosadašnjim ratovima nitko nikome iskreno ne ispričava. A, i kako bi?! Pa, oni su naši junaci, naši heroji, kao što je za bijelu većinu bio H. F. Verwoerd. Svi će biti pokopani na Groblju heroja. A žrtve će, kao i do sada, dobivati Nobelove nagrade i počasne nazive: orijaši svijeta!

Stoga, pokoj im duši! Barem toliko! Božić je!

Pročitajte više