Znam što se može dogoditi kada američki predsjednik pozove na ustanak, a zatim se ne umiješa kada on započne. Znam to jer sam takav scenarij već vidio.
Bilo je to 15. veljače 1991. godine, kada je prvi predsjednik George Bush održao govor zbog kojeg je vjerojatno žalio do kraja života, pozivajući Iračane da svrgnu Saddama Husseina. Trideset i pet godina kasnije, razmišljam o tome svaki put kada čujem Donalda Trumpa i Benjamina Netanyahua kako govore narodu Irana da im se pruža jedinstvena prilika da svrgnu Islamsku Republiku, bez obećanja izravne vojne potpore, piše vanjskopolitički analitičar Jeremy Bowen za BBC.
Tog dana 1991. Bush je posjetio tvornicu u Massachusettsu gdje su se proizvodili presretači Patriot, tada najnaprednije oružje u prvom Zaljevskom ratu, koji i danas imaju ključnu ulogu u Ukrajini i ratu s Iranom. Operacija Pustinjska oluja za protjerivanje iračkih trupa iz Kuvajta bila je u punom jeku.
Dok su zračne snage SAD-a, Ujedinjenog Kraljevstva i njihovih saveznika silovito napadale iračke snage i gradove, deseci tisuća savezničkih vojnika gomilali su se na granicama za kopnenu ofenzivu. Ja sam u to vrijeme izvještavao iz Bagdada, gdje su samo nekoliko dana ranije Amerikanci u zračnom napadu na sklonište u predgrađu Amiriyah ubili više od 400 civila. Tvrdili su da je riječ o zapovjednom centru, no vidio sam tijela, uglavnom djece, žena i staraca, i znao sam da to nije istina.
U tvornici Patriot, Bush je hvalio radnike, a zatim je pozvao Saddama Husseina da poštuje rezolucije UN-a. Za razliku od trenutnog rata s Iranom, prvi Zaljevski rat imao je pravno odobrenje Vijeća sigurnosti. A onda je izgovorio rečenice koje su pokrenule lavinu. "Postoji još jedan način da se krvoproliće zaustavi... a to je da iračka vojska i irački narod uzmu stvar u svoje ruke i prisile diktatora Saddama Husseina da odstupi..." Radnici su klicali, a predsjednik se vratio ujedinjavanju Amerikanaca u njihovom prvom velikom ratu nakon Vijetnama.
Neki Iračani shvatili su ga ozbiljno. Nakon što je iračka vojska protjerana iz Kuvajta, a primirje ostavilo Husseina na vlasti, irački šijiti na jugu i Kurdi na sjeveru zemlje podigli su oružanu pobunu. Amerikanci, Britanci i ostali članovi koalicije samo su promatrali i nisu intervenirali. Irački režim bio je teško oštećen, ali mu je bilo dopušteno zadržati helikoptere, kojima je pokrenuo protuofenzivu.
Tisuće Kurda i iračkih šijita, koji su vjerovali da imaju blagoslov američkog predsjednika, ubijene su. Pogriješili su u pretpostavci da će on intervenirati kako bi osigurao njihov uspjeh.
Deseci tisuća Kurda pobjegli su onamo s užasnim pričama o masakrima koje su počinili Husseinovi ljudi. Svakog sam jutra gledao očeve kako donose tijela svoje djece, malene zavežljaje umotane u deke, preminule tijekom noći od hladnoće ili dizenterije. Na kraju su Amerikanci, Britanci i Francuzi, posramljeni prizorima, pokrenuli veliku humanitarnu operaciju spašavanja Kurda. Šijiti na jugu nisu bili te sreće.
Posljedice prvog Zaljevskog rata trajale su godinama: obveza zračnih patrola za provođenje zone zabrane letenja, stalne američke baze u Saudijskoj Arabiji i mladi Osama Bin Laden, bijesan što su strane trupe oskvrnule zemlju najsvetijih islamskih svetišta, koji je stvarao organizaciju koja će postati Al Qaeda.
Svaki zaljevski rat posijao je sjeme sljedećeg. Godine 2003. drugi predsjednik Bush svrgnuo je Husseina, dovršavajući ono što je smatrao nedovršenim poslom svoga oca. Veliki pobjednik u tom ratu bio je Iran. Amerikanci su mu uslužno uklonili najvećeg neprijatelja.
Ovaj treći Zaljevski rat ima za cilj poništiti uspon Islamske Republike na razinu regionalne sile, koji se ubrzao nakon 2003. Bombardiranje je osmišljeno da uništi njezine vojne i nuklearne ambicije, koje Izrael smatra prijetnjom svom postojanju. Trumpova odluka da krene u rat, po prvi put u partnerstvu s Izraelom, nepopularna je u Americi i alarmantna za američke saveznike, naravno, s izuzetkom Izraelaca.
Što ako skeptici griješe? Možda su analitičari dopustili da im odbojnost prema Trumpu zamagli prosuđivanje. Možda nije važno što vrijeđa saveznike čiji su se vojnici borili i ginuli uz Amerikance u drugim bliskoistočnim ratovima ili što ponekad laže. Tvrdio je da je Iran možda ispalio projektil Tomahawk u napadu na školu za koji Iran kaže da je ubio više od 165 ljudi, uključujući mnoge učenice. Iran ne posjeduje projektile Tomahawk. Sve su to, tvrde Trump i njegovi pristaše, lažne vijesti.
Oni kažu da će se više cijene benzina isplatiti ako ovaj rat zaustavi Iran u nabavi nuklearnog oružja i balističkih projektila dugog dometa koji bi prijetili ne samo zaljevskim državama i Izraelu, već i Europi, pa čak i Americi. Američki ministar obrane, Pete Hegseth - preimenovan u ministra rata - oštro je kritizirao europske skrupule oko upotrebe sile bez odobrenja UN-a.
Hegseth se obrušio na "toliko naših tradicionalnih saveznika koji sada lome ruke i zgražaju se, oklijevajući i prigovarajući zbog upotrebe sile". No, već je jasno da okončanje rata neće biti jednostavno, a njegove su posljedice u najboljem slučaju neizvjesne, a u najgorem opasne.
Izrael ima vlastite ciljeve. Netanyahu jasno vidi što želi. Vjeruje da može ostvariti životni san – uništenje Islamske Republike Iran. U govoru drugog dana rata rekao je da je uz "pomoć" Sjedinjenih Država Izrael uspio učiniti "ono za čime čeznem četrdeset godina: udariti teroristički režim svom snagom. To sam obećao i to ćemo učiniti". Poput Trumpa, pozvao je na narodni ustanak u Iranu. Čini se da Izrael nije zabrinut da bi Iran mogao potonuti u nasilni kaos. To bi za njih čak mogao biti i dobar ishod.
Amerika, Izrael i njihovi pristaše vjeruju da će uklanjanje iranskog režima učiniti svijet sigurnijim. Moguće je da su u pravu. Riječ je o represivnom režimu koji je u siječnju na ulicama ubio tisuće vlastitih građana zbog prosvjeda protiv represije, korupcije i ekonomskog kolapsa.
No, griješe ako posljedice rata izazovu katastrofu razmjera one koja je započela invazijom na Irak 2003. Uklanjanje Husseina bez provedivog plana za njegovu zamjenu dovelo je do stotina tisuća smrti u godinama sektaških sukoba i stvorilo vakuum moći u kojem su nastali džihadistički ekstremisti koji su se preobrazili u Islamsku državu.
Netanyahu je mnogo puta razmatrao rat s Iranom, ali je uvijek znao da bi mu trebala pomoć američkog predsjednika spremnog na takav korak. Konačno ga je pronašao u Trumpu. Prethodni predsjednici, od Billa Clintona nadalje, nisu bili voljni za to. Bili su zadovoljni politikom obuzdavanja i odvraćanja Irana, čuvajući rat kao krajnju opciju.
Nisu djelovali upravo zbog onoga što se sada događa: iranskog odgovora osmišljenog da prkosi američkoj moći, proširi rat i poremeti saveze između SAD-a i zaljevskih zemalja. Sada ih je Iran pretvorio u mete. S Kinom koja čeka u prikrajku, te bi zemlje mogle preispitati vrijednost saveza sa SAD-om, pogotovo ako Trump proglasi pobjedu i ostavi ih da same čiste nered.
Za Izraelce je situacija jednostavnija. Oni ovo vide kao najbolju priliku da preurede Bliski istok i učvrste svoju poziciju neupitnog vojnog hegemona. Cilj im je uništiti i iranskog libanonskog saveznika, Hezbollah, nešto što bezuspješno pokušavaju od 1990-ih. Dok je pažnja svijeta usmjerena na Iran, Izrael poduzima i daljnje korake prema aneksiji okupirane Zapadne obale. Trump, koji je obećao Amerikancima da više neće biti vječnih ratova, mogao bi naučiti da je započinjanje ratova mnogo lakše od njihova okončanja. Teško je znati kada stati ako ne znate kamo idete, a još je teže kada se čini da je najmoćnija zemlja svijeta krenula u rat bez jasne strategije, pod predsjednikom koji, kako dokazi sugeriraju, improvizira u hodu.