Andrej Plenković - kralj svih kokošara

Foto: Grgo Jelavic/PIXSELL

Korupcije ima svugdje. U svakoj državi. Ima je čak i u Kini gdje ona znači ne samo političku, već ponekad i fizičku eliminaciju. Ima i profinjene korupcije, formalno legalne, kao kada u svemirskom programu SAD-a izmisle razloge kako bi financirali skuplja tehnološka rješenja jer političari lobiraju za glasove iz saveznih država gdje su za njih važne tvornice.

Ima po svijetu svačega. Provizija, namještanja poslova, obećanja lukrativnih mjesta nakon mandata ako se nekome nešto omogući. Ali od Švicarske do Somalije teško da ćemo naći takvo sitno kokošarenje visokih dužnosnika o državnom trošku kakvo viđamo u Hrvatskoj.

Što reći kada pročitamo priopćenje Ureda Europskog javnog tužitelja oko slučaja Plenkovićeve omiljene ministrice Gabrijele Žalac?

"Postoji osnovana sumnja da je u najmanje devet navrata nalagala da se njezini privatni troškovi u ugostiteljskim objektima dijelom plate s pozicije reprezentacije Kabineta ministrice kao trošak reprezentacije u službene svrhe, iako za to osnova nije bilo, a dijelom uključi u troškove nabave Uprave za strateško planiranje i koordinaciju EU fondova iz Operativnog programa Konkurentnost i kohezija.“ Opširnije ovdje.

Znali su da će se za ovo trošenje saznati i nije ih bilo briga

Znate što je dodatno zanimljivo u ovoj priči? Ako ste ikada radili u državnoj službi, znate da je ovakva trošenja praktično nemoguće sakriti - od kabineta ministra do izvršenja plaćanja za cijelu priču sazna brat-bratu šest ili sedam ljudi, plus sve ostaje zapisano za budućeg ministra. Nema mogućnost nešto platiti iz državnog proračuna bez papira gdje je barem nekoliko parafa i potpisa.

Za razliku od kakvog načelnika općine koji ima dvoje zaposlenih i neke stvari može zamuljati - kod ministarstva ili europskog novca to nema šanse. Čim trošite znate da će to ostati negdje zapisano. U pitanju je ili totalna glupost ili totalna bahatost.

A tek kada zagrebete po nižoj razini, posebno sada kada su troškovi manje-više transparentni zahvaljujući Europskoj uniji i propisima o pravu na pristup informacijama, saznajemo svašta - nošenje oborite ribe preko Atlantika.

„Poslovni ručak“ s umirovljenim političarom na kojem je popijeno više butelja nego što je bilo sudionika (mogu misliti što su sve dogovorili!). Gdje god zagrebete, oni na političkim položajima koriste javni novac kako bi jeli i pili.

Odakle uopće poriv za tako bahato trošenje javnog novca?

Nekada, jako, jako davno ljudi su se znali ogrepsti o politiku kako bi dobili ručak - sjećam se priče već dugo pokojnog rođaka koji je objašnjavao kako su mladi iz sela tamo pred Drugi svjetski rat bili istovremeno u mladeži HSS-a i SKOJ-u. Za mlađe - nešto kao da ste istovremeno u Torcidi i BBB-u. Razlog nije bio nimalo ideološki - HSS bi zavrtio janjca na dan HSS-a, a komunisti bi zavrtjeli janjca na Prvi svibnja.

To je dakle bila prilika da se dvaput najedu janjca u doba kada je još povremeno harala glad, no gladi smo se srećom riješili negdje 50-ih godina prošlog stoljeća. Danas, hvala napretku, možete i s prosječnom, posebno s dužnosničkom plaćom platiti ručak u restoranu.

Odakle uopće poriv danas svim tim ministrima, saborskim zastupnicima, načelnicima i drugima to opsesivno trošenje javnog novca za žderačinu i vinčinu? Postoje službeni ručkovi, postoje čak i službeni balovi uz smoking ili frak, dio je to diplomacije, dio tradicije, ali to nema nikakve veze sa skrivanjem po restoranima i nalijevanjem bocama od 0.75 litara.

Oko ove žderačine i pijačine zanimljivo je i još nešto. U pitanju su realno mali iznosi radi kojih mogu imati problema, a teže ih je sakriti nego kakvu ozbiljnu korupciju kod velike milijunske javne nabave gdje se potencijalna provizija nosi u koferima.

Znaju da će se kad-tad saznati i nije ih briga

To žderanje i lokanje nije stvar želje, gladi, nije ni stvar neke gastronomske radoznalosti, uhvate ih uostalom obično na roštilju i graševini, nismo još čuli slučaj da je netko zloporabio službenu karticu na japanski riblji restoran.

Ovo bahato trošenje je znak samo jednog - potpune i apsolutne bahatosti. Znaju da će za njihovu žderačinu i pijačinu javnost doznati. Znaju da u pitanju nisu nikakvi službeni događaji, već plaćanje privatnih zabava. Ali postavljaju se na način tko nam što može! Mi smo vlast, mi smo oni koji odlučuju, mi imamo pravo na javni račun žderat i lokat!

Ima tu još nešto - ako se bavite nekom menadžerskom dužnošću, bilo ministarskom ili velikom firmom, o ručkovima realno ne stignete misliti. Ako uopće imate vremena za kombinirati gdje i kako ćete se s nekim naći i iz kojeg financijskog izvora će se platiti roštilj na stolu - onda se svojim poslom uopće ne bavite.

Bahatost je na najvišoj cijeni u našoj politici

Tu dolazimo do suštine priče - u zemlji u kojoj na politički vrh dolazite ne znanjem nego političkim vezama, u zemlji gdje temeljem bahatluka prema podređenima i servilnosti prema nadređenima postajete ministar, župan, član predsjedništva stranke ili državni tajnik - upravo u takvom političkom modelu će se ovo besprizorno trošenje javnog novca cijeniti.

Vrhu naše političke kaste sposobnost znači s plaćom od 2000 eura steći kuću, sposobnost znači putem javne nabave naručiti auto koji je oličenje dječačkih snova, sposobnost je uz tanki doktorat dobiti zvanje na fakultetu, a uz tri tečaja jezika mjesto veleposlanika. To su vrijednosti koje u Hrvatskoj vladaju.

U takvom društvu koje cijeni lažne vrijednosti lažnih, šupljih veličina kakvi su naši mnogi smijenjeni ministri, takvo društvo upravo će cijeniti one koji svoj status kupuju u kafani, plaćajući račune službenim karticama, sa službenih računa.

A na vrhu svega toga u Hrvatskoj smiješi se samo jedan - Andrej Plenković. On je taj koji postavlja korumpirane ministre. On je taj koji odobrava državne tajnike. On je taj koji predlaže direktore državnih firmi koji se umjesto svojim poslom bave divljom gradnjom.

U kancelarskom modelu vladanja koji imamo u Hrvatskoj premijer posredno ili neposredno imenuje ili odlučuje o položajima stotina ljudi. A s obzirom na to kakve je postavio, kada se bude pisala povijest ove države, razdoblje vladanja Andreja Plenkovića će se zvati razdoblje kokošara.

Ovo što čitamo, a vjerujte, samo je zagreblo površinu, ovo trošenje javnog novca na ćevape, pljeskavice i vinčinu ne zaslužuje nikakav drugi naziv nego kokošarenje, najniži, najprimitivniji oblik zloporabe javnog novca. A iza svih tih ljudi stoji onaj tko ih je učinio jakima i moćnima - naš dragi premijer, nepogrešivi Andrej Plenković, onaj s radarima. Andrej Plenković - vladar svih kokošara.

Pročitajte više