BAGER kopa ogromne komade bogate smeđe zemlje uz cestu odlažući zemlju na rub dugačkog rova. Vojnici lopatom izbacuju još zemlje iz rova u Bahmutu, u Donjeckoj regiji, na istoku Ukrajine. Časnik koji se zove samo Valentin inzistira na tome da je rov samo mjera predostrožnosti i da se nastavljaju borbe u Soledaru, samo 15 kilometara sjeverno: "Budemo li imali oružje, tenkove i puške, oni neće doći ovamo."
Situacija u Soledaru ostaje nejasna. Prije nekoliko dana čelnik ruske privatne vojne kompanije Wagner Jevgenij Prigožin objavio je da njegova postrojba kontrolira cijelo područje Soledara. Ukrajinski dužnosnici osporavaju tu tvrdnju. CNN-ova ekipa, koja je prošlih dana više puta bila na području Soledara, uvjerila se da su ukrajinske snage u defenzivi.
Borbe oko Bahmuta bjesne već mjesecima, ali su malo popustile jer su ruske snage usredotočile napade na Soledar. Ako je bitka ondje u završnoj fazi, pretpostavlja se da će Rusi obnoviti pritisak na Bahmut.
U Bahmutu ostalo tek 10 posto stanovništva
Ukrajinski dužnosnici kažu da je samo 10% predratnog stanovništva ostalo u Bahmutu. Na zapadnoj strani grada, koja se spušta u dolinu izvan pogleda na ruske položaje, neki civili pokušavaju nastaviti život onako kako najbolje mogu.
Okupljaju se kako bi dobili vreće paleta napravljenih od ostataka žetve suncokreta za svoje peći. Niz cestu gomila stoji u redu s velikim plastičnim bocama koje treba napuniti u bunaru. Nekoliko prodavača ujutro je uz jednu od rijetkih prohodnih cesta postavilo stolove za prodaju ribe, kruha, mesa s roštilja, kave i čaja.
Ondje je CNN-ova ekipa srela Serhija, prosijedog bradatog muškarca neodređene dobi koji navodi samo svoje ime. Rekao je da si nije mogao priuštiti odlazak jer je preživljavao od hrane koju su mu davali vojnici i volonteri. Tvrdi da je vojni veteran, ali kaže da ne može do mirovine jer su sve javne službe prestale funkcionirati. "Živim kao jebena životinja", kaže Serhij.
"Ovo je moja zemlja. Neću otići"
Bliže frontu reporteri su upoznali Galinu. Vraćala se s druge strane rijeke - poprišta najžešćih borbi - gdje je prisustvovala vjerskoj službi u lokalnoj baptističkoj crkvi. Ogrnuta u debeli, plavi kaput, s bijelim šalom na glavi, činilo se da nije previše zabrinuta zbog onoga što se događa oko nje.
"Za što ste molili?" pitali su je novinari. "Molili smo se za mir i da Bog spasi nas i naš grad te za mir u cijeloj Ukrajini", odgovorila je Galina udaljivši se s osmijehom i pozdravom.
U blizini rijeke koja dijeli grad i bliže borbi CNN-ova ekipa vidjela je usamljenu, jednonogu figuru na štakama kako se probija sredinom ceste prepune razbijenog stakla i iskrivljenog metala. Pozdravili su čovjeka koji se predstavio kao Dmitro. "Imate samo dva pitanja", rekao je Dmitro duboko povlačeći cigaretu. Jedna od njegovih štaka imala je žutu traku, a druga plavu - boje ukrajinske zastave.
Pitaju ga zašto je još uvijek ovdje, tako blizu borbi, u stanju koje mu jedva omogućuje da žurno stigne na sigurnije tlo. "Ovo je moja zemlja. Neću otići", odgovara Dmitro. Drugo pitanje bilo je što se dogodilo s njegovom nogom. "To je bilo davno, kad sam bio mlad. To je to, potrošili ste svoja dva pitanja."
Kao i Galina, Dmitro je očito oglušio na zvukove oko sebe. Uzeo je štake i odšepao iza ugla u ulicu koja se jasno vidjela s ruskih položaja s druge strane rijeke. Još jedna eksplozija zatresla je tlo. Bez zastajkivanja šepao je naprijed.
"Što bude, bit će"
U blizini su reporteri susreli Svetlanu. Lutala je ulicom u umrljanom smeđem džemperu i kestenjastoj vunenoj kapi. Obrazi su joj bili smeđi, kao da se tjednima nije prala. "Stavila sam nešto hrane na vatru, nacijepala sam drva i odlučila izaći malo na zrak", rekla je ozbiljno.
Prošlog proljeća, objašnjava Svetlana, napustila je svoj dom u Limanu, gradu sjeverno od Bahmuta koji su Rusi okupirali u rujnu prošle godine. Ona i njezin suprug uselili su se u prijateljev stan. Možda su se bespravno uselili, ali tko bi to provjerio? Ako Soledat padne u ruske ruke, brine se hoće li Bahmut biti sljedeći. "Što bude, bit će", odgovorila je sliježući ramenima.
Na brežuljku, s kojeg se pruža panoramski pogled na grad, ukrajinska protuzračna posada spremala se gađati ruske položaje. Njihov top, proizveden u Sovjetskom Savezu 1950. godine, učinkovito je oružje i protiv pješaštva, a njegovi veliki meci prskaju šrapnele u radijusu od 50 metara, prema riječima zapovjednika s nadimkom Pilot.
Njegovi ljudi dali su mu taj nadimak jer je išao u školu letenja na Floridi i vlasnik je kompanije koja prodaje motore za helikoptere. Pilot je dodao da je morao platiti iz vlastitog džepa da montira top na vojni kamion za dodatnu mobilnost.
Kao i drugi u Bahmutu, inzistira na tome da se ukrajinske trupe još uvijek drže u Soledaru. On predviđa da će se borbe ovdje intenzivirati: "Situacija je teška u Bahmutu. Ukrajinska vojska je jaka i mi ćemo se boriti za Bahmut."
Nekoliko trenutaka kasnije dolazi zapovijed za otvaranje vatre. Plamen i dim šikljaju iz topovske cijevi dok četiri čahure lete u zrak. Točka udara je izvan vidokruga, preko brda, a cilj su ruski rovovi. Četiri udaljena praska odjekuju nad gradom.