RIJETKO posjećujem Zagreb, a još ga rjeđe posjećujem autom jer traženje parkirnog mjesta pretvoreno je u potragu koje se ne bi posramio ni Jacques Yves-Cousteau. Često kvartom kružim kao mahniti lešinar u nadi da će neka dobra duša napustiti svoje mjesto i omogućiti mi da se poput krvi gladnog monstruma nervozno naguram ne obazirući se na žrtve. U betonskoj džungli opstaju samo oni najsposobniji, a strvinari se moraju zadovoljiti tuđim ostacima. Cijela ta otužna potraga popraćena je mojim psovkama pa se doima kao da parkiram kočiju, a ne auto.
Dakle, sa sigurnošću mogu reći kako automobil nije prvo prijevozno sredstvo s kojim kalkuliram kada dolazim u metropolu. U trenucima traženja parkinga često razmišljam kako bih do cilja radije "dokoljenao“ poput Đuke Begovića nego mahnito kružio gradom u "svetoj potrazi“ vodeći borbu s drugim vozačima, koje je život u Zagrebu naučio svim trikovima znanim čovjeku. No, kako je moja djevojka iz Zagreba, uputila me u sve tajne traženja parkirnog mjesta pa sam ovog puta bez prevelikih problema pronašao besplatno mjesto na Pantovčaku. U uvjerenju kako ću do svoje konačne destinacije (Branimir centra) najlakše doći tramvajem, odlučio sam tako i učiniti, međutim u potrazi za adekvatnim tramvajem sasvim slučajno došao sam do poprilično bezvezne, ali za ovu priliku šokantne spoznaje.
Parking je postao tema vrijedna razgovora.
Razgovarajući s dobronamjernim čovjekom koji mi je ukazao na najbrži put do cilja, došli smo na temu besplatnog parkiranja. U tom trenutku razgovor je postao zanimljiv. Kako sam samo površno upoznat sa stanjem u Zagrebu, zaista nisam znao da se parkiranje u glavnom gradu pretvorilo u toliki pakao. Čovjek je o besplatnom parkiranju počeo govoriti kao narkoman u vrijeme velike narko suše i u povjerenju mi otkrio kako kod Hrvatskog narodnog kazališta postoji mali šumarak u kojem, ne biste vjerovali, ima desetak besplatnih parkirnih mjesta. Druga lokacija je Pantovčak, a do treće lokacije nismo ni došli jer sam ga počeo gledati začuđenim pogledom čovjeka koji je posljednjih desetak godina proveo u najzabačenijem dijelu Like komunicirajući s medvjedima, drvećem i pastirima.
Sve je to izgledalo kao da razgovaramo o mjestima na kojima mogu po povoljnoj cijeni kupiti deset grama "bijelog“, maloljetnu kinesku služavku bez papira ili AK-47 s prekucanim serijskim brojem. Imao sam osjećaj da pričamo o nečem nezakonitom. Da stvar bude gora, ljudi u tramvaju koji su slučajno načuli naš razgovor počeli su konspirativno klimati glavama odobravajući njegove riječi.
Dakle, do tog sam trenutka vjerovao da je parking tema zanimljiva poput razgovora o prijestupnoj godini, dogodovštinama s penzionerske ekskurzije u Varaždinske toplice ili razlozima zbog kojih volimo majice s "V“ izrezom. No, kako stvari stoje parking je očito nadrastao ćaskanje oženjenih muškaraca na roštiljadi i pretvorio se u gorući problem o kojem ljudi pričaju s neobjašnjivim žarom.
Naravno, cijelu sam priču dodatno "začinio“ i u stvarnosti je mnogo toga bilo daleko prozaičnije, ali na kraju razgovora obojica smo se složili da cijela ta "parking bajka“ izgleda kao razgovor o "crnom tržištu“. Ipak, poslije svega ostaje činjenica da ću lakše pronaći spomenutih deset grama kokaina nego besplatni parking u centru.
Hrvoje Marjanović
Foto: Index