Ukratko, vlada je vodila liberalnu politiku, Chirac sada traži od nje da vodi računa o " socijalnoj koheziji ".
Iako će u ponedjeljak popodne premijer Raffarin u Nacionalnoj skupštini podnijeti izlaganje o općim političkim orijentacijama svoje vlade - i tom prilikom zatražiti glasanje o povjerenju - posve je jasno da će on slijediti smjernice koje je odredio predsjednik Chirac.
Predsjednik je prišao kadrovskim promjenama u vladi tako što je žrtvovao nekolicinu ministarskih pijuna, ( takozvani " kraljev gambit " ) od kojih nijedan nije došao iz kruga profesionalnih političara, te rokirao neke od ključnih figura : poslao ministra unutarnjih poslova Nicolasa Sarkozya u ministarstvo financija i privrede, ministra inozemnih poslova Dominique de Villepina u ministarstvo unutarnjih, a iz Bruxellesa pozvao Michela Barniera, euro-povjerenika za regionalnu politiku i reformu europskih institucija, te ga postavio na čelo Quai d'Orsaya, što je, sve skupa, u javnosti ostavilo gorki dojam da Chirac ne želi " mijenjati momčad koja gubi ".
Kritike pljušte s lijeva, što je i bilo za očekivanje, jer je ljevica preuzela vlast u gotovo svim pokrajinama, čak i u onima u kojima se ne pamti da se ikada glasovalo za ljevicu - " Dva stoljeća desnice, toga je bilo dosta !", naslovljuje tako Liberation od ovog vikenda reportažu iz pokrajine uz rijeku Loire - ali one dolaze i s desnice, pa zastupnik centrističke UDF, Andre Santini hvali, s prizvukom ironije, Chiracovu "strastvenu optužnicu protiv vlade koja je u svemu griješila".
Chiracova odluka da zadrži premijera Raffarina tumači se kao dokaz da je ova treća vlada od njegove pobjede na predsjedničkim izborima ( u svibnju 2002. ) imenovana temeljem ugovora o radu na određeno vrijeme, pa joj tako Le Monde ne proriče više od 100 dana života, dakle do očekivanog novog poraza na europskim izborima u prvoj polovici lipnja.
Jedna od posljedica zadržavanja premijera Raffarine u Matignonskoj palači već je posve vidljiva : Chirac je postao odgovoran za politiku vlade više nego ikada do sada, stvarni šef egzekutive, što znači da će se ubuduće i svi neuspjesi vlade stavljati isključivo njemu na dušu.
Povrh toga, Chirac se ponovno našao u okovima kohabitacije, ali ovaj put s vlastima na lokalnoj razini, koje su sve u rukama ljevice, i koja neće dugo čekati da ih pretvori u laboratorije u kojima će primjenjivati svoje " nove ideje ", svoj program u perspektivi velikog izbornog okršaja za tri godine.
" Vanjska politika Francuske se ne mijenja. O njoj ponajviše odlučuje Predsjednik republike i sve dok sam ja na tom mjestu, ona se neće mijenjati " - izjavio je Chirac, sjećajući se, možda, dobrih starih vremena kad se toj svojoj ustavnoj ingerenciji mogao u potpunosti posvetiti, prepuštajući nemiran unutarnji front premijerima, tim idealnim " dežurnim krivcima " u institucionalnoj mreži francuske Pete republike.
Piše: Frano Cetinić
(Hina)xfcet ysd