Foto: Pixsell/Jurica Galoic
KOCKANJE sigurno ne spada u vrline jednog katoličkog vjernika, pa stoga nije bilo za očekivati da će stvari za Katoličku crkvu ići dobro ako se ide sama kockati – a to je udruživanjem s raznim skupinama s desnog političkog spektra upravo učinila. Današnji uvelike najavljivan prosvjed najjače nevladine organizacije u Hrvata – Katoličke crkve, nije sakupio ni 10.000 ljudi. Otprilike broj dovoljan za u Saboru izabrati jednog jedinog zastupnika. Od njih 151.
vlada demokršćanska stranka, a ljevica prolazi krizu poput one počekom 90-tih. Kao i u Vegasu – na
kraju samo kuća dobiva, a u ovom slučaju to je premijer Andrej Plenković koji će sada moći reći kako i stvarnost podržava anketu po kojoj je većina Hrvata za ratifikaciju Istanbulske konvencije, te će kao fini umiveni Europejac dočekati hrvatsko presjedanje Vijećem Europe, a potom i Hrvatsko presjedanje Europskom unijom. Nakon toga mjesto u Europskoj komisiji gotovo je zajamčeno za Andreja Plenkovića, a možda čak i mjesto potpredsjednika, pa i predsjednika Komisije.
Kakva rodna ideologija?
Istanbulska konvencija, kako se kraće naziva Konvencija Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv
nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, postala je prošlih mjesec dana glavna tema u Hrvata – makar za to realno i nije bilo nekog razloga. Konvenciju su već ratificirale jedna Italija, San Marino i Španjolska, države vrlo jake katoličke tradicije. Konvenciju je uz rezervu da će se primjenjivati sukladno njenom Ustavu ratificirala i jedna Poljska. Ratificirala ju je i vrlo katolička Malta.
Od nama fizičkih bližih zemalja, Konvenciju je ratificirala Austrija, Slovenija i Bosna i Hercegovina, i
nije problem otići do Čateža ili Posušja, vidjet ćete da se ništa vezano za „rodno opredjeljenje“ nije
promijenilo. Niti su Muškarci u Banjaluci, Ljubuškom ili Ljubljani odjeveni u žene, niti žene idu u
muške zahode, niti je netko tražio eto treći zahod jer se deklarira kao „ono“. Konvencija istina
spominje i rodove, ali u smislu "društveno izgrađene uloge, ponašanja, aktivnosti i atributi koje
određeno društvo smatra primjerenim za žene i muškarce" (stereotipove tipa tata vozi auto, mama
pegla), a nikako u smislu cijele lepeze izjava o različitim rodovima, promjenama spola ili bilo čemu
drugom.
Hrvatska, kao ni BiH ili Italija ili Španjolska tradicijski nije recimo Tajland gdje osoba „trećeg spola“
ima na tisuće i prilično su prihvaćene u zajednici, niti ima ikakvih naznaka da će se to dogoditi –
Tajlandski fenomen je vezan uz tamošnje lokalne prilike.
Problem dakle, s rodnom ideologijom nema nikakve veze. Istanbulskoj konvenciji se može prigovoriti
sustav nadzora od strane nadnacionalnog tijela, ali neka rodna ideologija ne.
Crkva gubi politički status
Cijela priča više je vezana za fenomen što unatoč tome što je Katolička crkva u Hrvatskoj
međunarodnim ugovorima dobila skoro sve – njen ugled i stvarni utjecaj slabe. Crkva je Vatikanskim
ugovorima dobila financijsku sigurnost. Crkva je ušla u škole. Crkva je postala važan dio društva u
kojem je čak 86% katolika. No koji su rezultati? Pitajte prosječnog srednjoškolca da vam objasni
recimo što se slavi na Tijelovo, ili nešto slično osnovno iz vjeronauka. Iznenadit ćete se koliko malo
zna. Vjeronauk je postao običan predmet za lako dignuti prosjek ocjena. Nadalje unatoč 86% katolika, ogroman broj brakova se raspada, a broj sklopljenih građanskih brakova gotovo se izjednačio s brojem crkvenih. Crkva se pretvorila u nastavak državne službe. Kako s produktivnošću, tako i s rezultatima.
U Hrvatskoj još slušamo priču o ženama kao „drugotnima“, makar je današnja istina sasvim drugačija: žene su često najbolji studenti, sve više dolaze na visoka mjesta u upravi ili korporacijama (na nekim sudovima je već preko 70% žena), a i neka istraživanja pokazuju kako se žene puno bolje nose s promjenama koje donosi današnje vrijeme, npr. nestankom nekih zanimanja. Koliko je ta današnja priča o „drugotnima“ različita od npr. poslanstva jednog Strossmayera koji se zalaganjem za to da se Mariju Jurić Zagorku primi u uredništvo Obzora, nasuprot protivljenju samog uredništva, pokazao i kao pionirom borbe za ženska prava. Možete li nekog od današnjih biskupa zamisliti kao borca za ženska prava? Npr. da zatraži više žena u Saboru ili među ministrima?
Nadalje, nismo s vrha crkvenih krugova davno nešto čuli o „grijehu struktura“, a ni kakvu političku
kritiku povodim činjenice da mladi ljudi masovno odlaze. Nismo ni vidjeli kako župnici dolaze obići
vjernike na noćnim autobusima za Njemačku, a kamoli da se pojavi neki biskup, pozove novinare i na autobusnom peronu kaže kako ovako više ne ide. Nije posao crkve? Zanimljivo, već spomenuti biskup Strossmayer bio je 1876. na čelu Društva za regulaciju rijeke Vuke, pa možete li danas zamisliti situaciju da se crkva izravno uključi u rješavanje problema poplava?
Crkva ima problem – udaljila se od naroda
Crkva je bila uz hrvatski narod tisuću godina, tamo negdje još otkada se 925. godine na crkvenom
Saboru u Splitu Grgur Ninski bori za bogoslužje na slavenskom, hrvatskom jeziku, kako bi vjernici
shvatili što svećenik priča za vrijeme mise. To što u 2018. godini Katolička crkva radi smiješne
prosvjede ni oko čega, dok postoje stoput ozbiljniji problemi, što jedva dovlači par tisuća ljudi
autobusima, što gubi istinske vjernike, što se u prvim redovima u crkvama političari nacrtavaju radi
političkog oportunizma, problem je same Crkve.
Dodatno, samo i isključivo je problem Crkve što se okružila raznim desno-ekstremnim pokretima i
pojedincima koji su, kako praksa pokazuje, u javnom životu označeni kao bučni marginalci, da ne
kažemo neku težu riječ. Ne zaboravite – udrugu može osnovati troje ljudi, udruga nije politički
subjekt kao parlamentarna stranka i s utjecajem udruga se može prilično poigravati. Tek se na
ovakvim skupovima vidi koliko je tko u stvarnosti snažan.
Katolička crkva u Hrvata upetljava se u politiku preko desnih udruga vrlo isključivih stavova, a sama bi trebala biti iznad i izvan politike, posebno ove naše prizemne i primitivne politike. Trebali bi se
crkveni velikodostojnici češće sjetiti onoga što je Isus govorio, a govorio je puno o ljubavi, malo o
politici.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala