Dana 17. ožujka 1861. u Torinu je službeno proglašena Kraljevina Italija, jedan od ključnih političkih događaja europskog 19. stoljeća. Toga dana parlament je Viktora Emanuela II. proglasio kraljem Italije, čime je nakon desetljeća pobuna, ratova, diplomacije i revolucionarnog zanosa nastala nova država na Apeninskom poluotoku. Bio je to vrhunac dugog procesa talijanskog ujedinjenja, poznatog kao Risorgimento.
Iako današnja Italija izgleda kao prirodna i povijesno zaokružena cjelina, sredinom 19. stoljeća to nije bio slučaj. Poluotok je bio razlomljen na niz kraljevstava, vojvodstava i drugih država, a dio teritorija bio je pod snažnim austrijskim utjecajem ili izravnom stranom vlašću. Upravo zato proglašenje Kraljevine Italije nije bilo samo formalnost, nego povijesni prijelom koji je promijenio političku kartu Europe.
Prije 1861. nije postojala jedinstvena talijanska država. Na sjeveru je važnu ulogu imala Kraljevina Sardinija, kojom je vladala dinastija Savoja, dok su jugom upravljali Bourboni u Kraljevini Dviju Sicilija. U središnjem dijelu poluotoka prostirale su se Papinske Države, a Austrija je imala snažan utjecaj nad Lombardijom i Venetijom.
Ideja o ujedinjenju postojala je među intelektualcima, revolucionarima i dijelu građanstva, ali dugo je djelovala više kao san nego kao ostvariv politički projekt.
Promjenu su donijeli ratovi protiv Austrije, diplomatski potezi sardinskog premijera Camilla Bensa di Cavoura i pohod Giuseppea Garibaldija, čija je ekspedicija “Tisuće” 1860. srušila bourbonsku vlast na jugu. Garibaldi je zauzeo Siciliju i Napulj, a potom predao osvojene teritorije Viktoru Emanuelu II.
Susret dvojice simbola ujedinjenja u Teanu postao je jedan od najslavnijih trenutaka talijanske povijesti. Nakon plebiscita u više pokrajina otvoren je put formalnom stvaranju nove države.
Kad je 17. ožujka 1861. proglašena Kraljevina Italija, Viktor Emanuel nije postao Viktor Emanuel I., nego je zadržao ime Viktor Emanuel II. To nije bio detalj bez značenja. Time se željelo pokazati da nova država nije nastala ni iz čega, nego da predstavlja nastavak Kraljevine Sardinije pod vodstvom kuće Savoja.
Upravo zato dio suvremenika u novoj državi nije vidio ravnopravno ujedinjenje svih talijanskih zemalja, nego svojevrsno širenje pijemontske države na ostatak poluotoka.
Sama formula kojom je kralj proglašen također je bila politički važna. Parlament je prihvatio naslov “kralj Italije”, a ne “kralj Talijana”, čime je naglasak stavljen na državu i teritorijalno jedinstvo, a manje na revolucionarnu i narodnu komponentu pokreta. Iza svečanog čina tako su se skrivale i ozbiljne rasprave o tome kakva će nova Italija zapravo biti.
Premda je 17. ožujka 1861. službeni datum rođenja Kraljevine Italije, nova država tada još nije obuhvaćala sav prostor današnje Italije. Venetija je pripojena tek 1866., nakon Trećeg rata za neovisnost, dok je Rim ušao u sastav kraljevine 1870. godine. Tek tada je proces političkog ujedinjenja dobio oblik koji se danas povezuje s nastankom moderne Italije. Zbog toga povjesničari često ističu da je 1861. presudan početak, ali ne i konačni završetak talijanskog ujedinjenja.
Unatoč tome, simbolička težina 17. ožujka ostala je golema. Taj datum označio je rođenje države koja će u narednim desetljećima proći kroz velike društvene podjele, gospodarske razlike između sjevera i juga, sukobe s Crkvom i brojne političke krize, ali više neće nestati s karte Europe.
Proglašenje Kraljevine Italije bilo je važno i izvan samih talijanskih granica. Ujedinjenje je pokazalo da se stari poredak uspostavljen nakon Napoleonovih ratova može srušiti kombinacijom nacionalnog pokreta, vojne sile i vješte diplomacije. To je bio snažan signal i drugim europskim narodima, a posebno je odjeknuo u doba kada su nacionalne ideje sve snažnije oblikovale politiku kontinenta.
Zato 17. ožujka 1861. nije samo datum iz talijanske povijesti. To je dan kada je, nakon stoljeća rascjepkanosti, nastala moderna Italija i kada je jedan od najambicioznijih nacionalnih projekata 19. stoljeća postao stvarnost.