Foto: Ivica Galovic/PIXSELL
Kako smo već u više navrata pisali na Indexu, analize su pokazale da je do curenja naftnih derivata došlo na tzv. produktovodu koji vodi od Slobodnice u Hrvatskoj do Bosanskog Broda u BiH.
No za razumijevanje ovog incidenta, njegovih mogućih krivaca, uzroka, razmjera i posljedica te odgovora na pitanje je li se on mogao spriječiti, potrebno je znati cjelovitu pozadinu priče, osobito tehnološku. U ovom tekstu to smo pokušali razjasniti uz konzultacije sa stručnjacima i stručnom literaturom.
Kako stvari trenutno stoje, Duspara optužuje vlasnika produktovoda, kompaniju Crodux energetiku koja je na mjestu istjecanja obavljala analize i sanacije. Crodux odlučno odbacuje optužbe i tvrdi da je sve što je ondje rađeno odrađeno prema propisima, a ministar zaštite okoliša Tomislav Ćorić istovremeno optužuje Grad da na vodocrpilištu Jelas od 2001. nije zamijenio filtre s aktivnim ugljenom koji bi trebali filtrirati ugljikovodike.
U istoj atmosferi manjka informacija i tajnovitosti licitira se i s razmjerima zagađenja: dok Duspara upozorava da je curenja moglo biti na više mjesta i u količinama koje bi se mogle mjeriti u tonama, predstavnici Croduxa tvrde da se pouzdano može utvrditi samo istjecanje 150 ili 200 litara.
Zašto produktovod kraj Slavonskog Broda?
Prije svega u ovoj priči važno je znati zašto je došlo do istjecanja ugljikovodika iz produktovoda.
Za razliku od naftovoda kojim se transportira nafta, produktovod je cjevovod kojim se transportiraju naftni produkti, odnosno derivati poput benzina. Produktovod od Slobodnice do Bosanskog Broda, koji je udaljen oko 2,8 km od vodocrpilišta, izgrađen je još 1967. za bivše Jugoslavije i bio je u funkciji do njezina raspada 1990.
Ideja da se on ponovno stavi u funkciju došla je od građana Slavonskog Broda kojima je dozlogrdilo udisanje zagađenog zraka iz rafinerije u Bosanskom Brodu. Naime, pokazalo se da bi produktovod mogao biti najbolje rješenje za smanjivanje onečišćenja zraka jer bi se preko njega rafinerija mogla snabdijevati i pokretati ruskim plinom koji izgara mnogo čišće od nafte i maziva koji se ondje trenutno koriste kao gorivo.
U nastojanju da nađe rješenje za zagađenje, vlada je u listopadu 2017. prihvatila protokol kojim je dopušteno spajanje rafinerije u BiH na produktovod. Ruski vlasnik BH rafinerije Zarubežnjeft dogovorio je s Crodux plinom u vlasništvu umirovljenog generala Ivana Čermaka dostavu ruskog plina iz Hrvatske pa je potpisan ugovor na deset godina težak 150 milijuna kuna.
Kako se pisalo u medijima, predsjednica Kolinda Grabar Kitarović nedavno je u Rusiji s Vladimirom Putinom aktualizirala mogućnost da se ruski plin u BiH doprema preko hrvatskog produktovoda iz Slobodnice, gdje postoji mogućnost njegova priključenja na hrvatsku plinovodnu mrežu, a time i na plin koji kupujemo od Rusa. Za BiH, budući da nema izvore plina nadaleko od Bosanskog Broda, to je najbliže i najjeftinije rješenje.
Tlačna proba i pucanje
Plan je bio da se produktovod stavi u funkciju kroz godinu dana, no prije svih radova trebalo je provjeriti u kakvom je stanju. Naime, kada je zatvoren, prije gotovo tri desetljeća, u njemu je zaostala nepoznata količina benzina, a cijevi su bile izložene koroziji, odnosno hrđanju, kako izvana tako i iznutra.
Prema stručnoj literaturi, glavni uzročnici korozije cijevi u naftnoj industriji su kisik i voda jer podržavaju elektrokemijsku koroziju do koje ne može doći u suhim uvjetima. Korozivnost vode nakupljene na kritičnim mjestima naftovoda ovisit će o njezinu kemijskom sastavu, ponajviše o sadržaju klorida, CO2 i H2S. Cijevi koje se nalaze pod zemljom prirodno su izložene vodi i kisiku. No zraka i vode ima i unutar cijevi, gdje uzrokuju unutrašnju koroziju. Zrak je uvijek prisutan u naftnim derivatima u određenom udjelu od trenutka njihova upumpavanja. Voda se u njima može pojaviti iz različitih izvora, primjerice, može nastati u rafinerijskim procesima koji sadržavaju vodenu paru, može se apsorbirati iz zraka ili prilikom skladištenja ili pak tijekom transporta cjevovodima.
Koroziju dodatno pospješuju sumporovodik i određeni spojevi u naftnim derivatima koji sadržavaju kisik i sumpor te čak i mikroorganizmi kojima pogoduje prisutnost vode. Kada derivati brzo putuju cijevima, miješanje nafte i vode može biti dovoljno da voda ostane dispergirana u kapljicama pa će njezino korozivno djelovanje biti slabo. No kada je protok derivata slab ili ga nema, voda koja je teža od derivata nakupljat će se u nižim dijelovima cijevi, a osobito na mjestima na kojima se one spuštaju jer se i tlo spušta ili zato da bi se izbjegle neke zapreke, primjerice, kada trebaju proći ispod ceste, kao što je to bio slučaj u Slavonskom Brodu. Naime, budući da se naftovodi ukapaju u zemlju na dubinu od oko 1,5 metara od površine, oni slijede teren sa svim njegovim uzdizanjima i spuštanjima pa je očekivano da će na dionici od Slobodnice do Bosanskog Broda, dugoj 5 km, biti više sniženih dijelova u kojima će se voda nakupljati, osobito ako derivati miruju. Drugim riječima, Duspara nije u krivu kada kaže kako je moguće da je do curenja došlo na više mjesta te da bi količine koje su iscurile mogle biti mnogo veće od konzervativnih procjena s kojima je izašao Crodux.
Jesu li pametne svinje mogle spriječiti curenje?
Stanje cjevovoda ispituje se na dva glavna načina – jedan je tlačno ispitivanje, a drugi se stručno zove inteligentni pigging.
U prvom se u cijevima podiže tlak i prati dolazi li do njegova pada, odnosno do propuštanja.
U drugom se koriste uređaji koji se nazivaju smart pig, odnosno pametne svinje koje se stavljaju u cijevi kako bi mjerile debljinu i stanje stijenki cijevi. Primjerice, JANAF redovno provodi pigging u svojim naftovodima, a ako se otkrije neko stanjivanje cijevi, pristupa se njihovoj sanaciji ili zamjeni cijelog dijela oštećenog korozijom.
Pigging je, naravno, skuplji i sigurniji jer ne izaziva oštećenja, dok je tlačna proba jeftinija, ali rizičnija jer može uzrokovati pucanje i istjecanje derivata. Logičan i uobičajen slijed provjere jest da se na cjevovodu prvo obavi pigging, a potom i tlačna proba.
Budući da u slučaju Croduxovog produktovoda nije spominjan pigging, a tlačna proba jest, u kompaniji bi prije svega trebali odgovoriti na pitanje je li pigging proveden, a ako nije, zašto nije. Logično je pretpostaviti da nije jer bi se u protivnom spominjao u izvješćima za novinare. A Google pokazuje da se ne spominje - ako u tražilicu upišete pigging, Crodux i produktovod, ne dobivate nikakav rezultat. Ako upišete JANAF i pigging, dobit ćete mnogo rezultata.
Iz Indexa smo u Crodux poslali više pitanja, među kojima i je li proveden pigging te jesu li prije tlačne probe iz cijevi mogli biti izvučeni derivati. No dobili smo samo kratak odgovor da u kompaniji i dalje ostaju kod priopćenja danih medijima proteklih dana te da do završetka istrage koja je u tijeku, ne mogu odgovarati na dodatna novinarska pitanja.
Kako je zagađenje završilo u vodovodu?
Jedan od misterija u ovoj priči također je i pitanje kako su ugljikovodici mogli završiti u sustavu vodoopskrbe. Naime, zagađenje u sustav može ući samo na mjestima na kojima se voda crpi. Ono ne može ući u vodovodne cijevi, čak i ako su probušene, ako je voda u njima pod tlakom – voda će curiti iz cijevi, ali zagađenje neće ulaziti u njih.
Budući da se nafta i njezini derivati kroz tlo do podzemnih voda mogu kretati samo difuzijom koja je vrlo spora te da su, prema Croduxu, najbliži dijelovi produktovoda od vodocrpilišta udaljeni gotovo tri kilometra, trebalo bi istražiti jesu li onamo možda mogli stići nekim kanalima koji prolaze u blizini produktovoda.
Kako god bilo, bilo da je curenje produktovoda uzrokovalo samo zagađenje tla ili i pitke vode, Crodux mora puno toga objasniti. A informacije iz njega ne cure, već kapaju na kapaljku.