KADA bi se ravnali isključivo prema onom što možemo pročitati na portalima i u dnevnom tisku, mogli bi zaključiti samo jedno - maloljetni Hrvati više nisu normalni.
Potpuno su se oteli kontroli i kada ne bismo znali da se radi o pubertetlijama, mislili bismo da je riječ o štićenicima Arkham Asyluma, psihopatima koji su bez dozvole napustili tapecirane prostorije umobolnice pa sad harače inače mirnim gradovima Hrvatske i čine opačine svojim razrednim kolegama. Da stvar bude gora, to više nisu samo obična navlačenja na školskom dvorištu već pravi pravcati fizički obračuni koji u najboljem slučaju završavaju kratkotrajnim boravkom u bolnici. U redu, svi smo svjesni da novinari cijeli događaj moraju malo napuhati i ukrasiti epitetima kao što su "brutalno", "nemilosrdno" i "van svake pameti", a ne smijemo zaboraviti ni to da sam termin "val maloljetničkog nasilja" kod čitatelja budi osjećaj sveopće uzjebanosti i pogoduje povećanju broja klikova ili prodanih primjeraka.
Tih desetak žešćih okršaja mjesečno događa se kroz cijelu godinu, ali jednom godišnje od toga ćemo napraviti dramu koja nas tjera da se zapitamo odlazi li svijet dođavola i kako stati na kraj pomahnitaloj dječurliji koja boravi na tom prokletom Facebooku, drogira se i brutalno premlaćuje svoje vršnjake. Jednom godišnje, narod se stavlja na test, a njihovi mehanizmi nošenja s nasiljem nisu se promijenili otkad je batina iz raja izašla.
Bud Spencer odgoj
Kada bi na jednu hrpu stavili sve te narodne lijekove, dobili bi gomilu apsolutno ničeg i još jedan dokaz da nas tisućljeća proučavanja ovog fenomena nisu pomakla dalje od metode pećinskog gomolja koji na udarac toljagom reagira udarcem toljagom i tako unedogled. Jedni krive Facebook, drugi zapad, treći medije, filmove, glazbu i video igre, četvrti bezbožnike, a onaj preostali dio zabrinute ekipe, klince bi počastio jednim Bud Spencer udarcem po tjemenu.
Međutim, svi ćemo se načelno složiti oko jednog-svijet je otišao u kurac i jedino što nam preostaje jest sjesti, zaplakati i čekati da nas kiša meteora pobije ko zečeve. Na kraju krajeva, velik broj informatički pismenih roditelja zaključilo je da je najbolje rješenje u ovakvim slučajevima prebiti nasilnika na mrtvo ime i polomiti mu obje noge, a ta metoda nailazi i na najveće odobravanje zgroženih čitatelja. Vjerovali ili ne, lijek za nasilje je još malo nasilja, a nasilje je opravdano ako se koristi kao metoda za suzbijanje nasilja i samo u slučaju kada se u ulozi nasilnika nađu oni koji nasilništvo i nasilnike u red dovode takozvanim "zabrinutim nasiljem". Ne znam za vas, ali u moru kontradiktornih i zbunjujućih poruka koje odrasli odašilju djeci, ova zaslužuje posebno mjesto. Preciznije, ako je ovo jedina ideja do koje smo nakon dugotrajnog mozganja došli, možda klinci i nisu toliko nasilni koliko bi mogli biti.
Hvala ti Zakerberže
Nakon svih tih "sjajnih" primjera koje im svakodnevno dajemo, pravo je iznenađenje da ovakvih slučajeva nema više. Imamo sreće da djeca češće ne slušaju starije jer tko zna kakve bi sve mudrosti mogli izvući iz našeg bogatog dugogodišnjeg iskustva.
Svakodnevno barem jednom zahvalite Marku Zuckerbergu što vam djecu drži prikovanom za računala jer tko zna što bi se dogodilo kada bi stvarno poslušali i upili sve ono što im neprestano sugeriramo. Mogla bi na sekundu podići pogled sa svojih profila i zaključiti da je svijet jedno zajebano i tužno mjesto prepuno problematičnih starkelja koji im kroz dim cigarete objašnjavaju zašto je trava zlo, milujući pritom svoje pivske trbušine. Starkelje koje bjesne na nasilne filmove i video igre, ali plješću kada Mirko Filipović protivnika prikuca za pod ili kada američki predsjednik nekom prosvira glavu. Zbunjenih i prestrašenih starkelja koji tupe o odgoju i odgojnim metodama iako su svjesni da je jedini način dati sve od sebe i nadati se najboljem.