Seiwert drži da je tajna u realno isplaniranom vremenu. Predlaže, primjerice, zapisivanje svih obveza nakon čega se svaka od njih može ocijeniti s "važna/nevažna" ili "hitna/nije hitna".
Po mišljenju psihologinje Anett Renner nije bitno kako će obveze biti zabilježene - u računalu ili na listu papira: "Važno je odabrati sustav. Nekoliko različitih popisa u automobilu, na kuhinjskom stolu ili drugdje neće pokazati rezultate".
Ona misli da je dobro planirati i dugoročne ciljeve. Za razne vrste poslova trebao bi postojati dnevni, tjedni, mjesečni, čak i godišnji plan. Primjerice, ako planiramo meni za cijeli tjedan, u nabavku možemo ići samo jedanput na tjedan.
No, Seiwert upozorava da nije bitno samo planiranje: "Važno je promijeniti i neke navike. Mnogi žive za trenutak i reagiraju na sve poticaje izvana. Danas nam vrijeme "kradu" telefon, televizija, pisanje e-maila. Važno je uočiti te "kradljivce vremena" i eliminirati one koji nisu prioritetni".
Psihologinja Elke Leger upozorava i na želju mnogih da sve obave savršeno i onako kako su zamislili, čime najčešće "teroriziraju" cijelu obitelj. "Nisam savršen. Nitko to od mene ne očekuje. Ne moram uvijek učiniti maksimalno, jer to nije odraz moje stvarne vrijednosti", samo su neke misli kojih se u takvim situacijama treba sjetiti. Kuhinja ne mora uvijek blistati, a ručnici ne moraju baš uvijek biti ispeglani.
Postoji još jedna zamka za planiranje vremena. Naime, pojedinci vrlo često sve žele obaviti sami. Stručnjaci sugeriraju da se u neke kućne poslove uključe i drugi članovi obitelji, a ostali se mogu prepustiti raznim uslužnim servisima.
Seiwert tvrdi da najveće probleme u planiranju i organizaciji vremena u privatnom životu imaju "kreativci koji se mogu prilagoditi svakoj novoj situaciji". Njima preporučuje da isplaniraju točno određeno vrijeme koje će potrošiti na dosadne, ali važne obveze, pa će ostatak vremena moći uživati u kreativnim i spontanim trenucima života.
(Hina) mh dgk