VUKOVARAC Dejan Gemeri (28) u široj je Hrvatskoj ostao upamćen po tome što je prije pet godina pobjegao iz vukovarskog SDP-a. Gemeri je te 2017. bio predsjednik Foruma mladih SDP-a Grada Vukovara. Kada je vukovarski SDP za predsjednika izabrao Željka Sabu, čovjeka koji je pravomoćno osuđen zbog pokušaja podmićivanja dvaju vijećnika HDZ-a želeći da SDP ostane na vlasti u tom gradu, Gemeri se instantno odlučio povući iz politike.
Danas je Dejan Gemeri doktorand fizike, a ovih je dana skrenuo pozornost na sebe tako što je raspisao natječaj za dodjelu studentske stipendije iz vlastitih sredstava. Nazvao ju je Gemerica i na svom Facebooku objasnio uvjete dobivanja stipendije.
Tako je nastavio pomagati vukovarskoj mladeži. Gemeri je u svibnju s 3000 kuna nagradio najbolju učenicu generacije Tehničke škole Nikola Tesla u Vukovaru, a osim toga poznat je po neuobičajenom hobiju - Dejan može i zna napisati broj pi do 1570. znamenke!
Za sebe će reći da je prilično jednostavan tip te da se osjeća starijim nego što jest. S Dejanom smo porazgovarali o njegovom projektu Gemerica, ali i o njegovom političkom djelovanju. Tvrdi da si je spomenutom avanturom i svojom iskrenošću zatvorio skoro sva vrata u Vukovaru.
Gemeri radi kao znanstvenik na doktoratu u Njemačkoj i bavi se teorijskom kemijom i fizikom. U razgovoru za Index otkrio je što ga je motiviralo da pomogne vukovarskoj mladeži, ali i što se mora dogoditi da se jednoga dana vrati u Hrvatsku.
Kako i kada si došao do ideje Gemerice i koji su daljnji planovi? Kakve su reakcije ljudi oko tebe?
Kao student svako ljeto provodio sam radeći raznovrsne studentske poslove (većinom fizički rad). To je bila dobra prilika da si zaradim nešto novca i da ne ovisim o roditeljima, makar taj jedan dio godine. Sada kada se prisjećam, volim taj period. Naučio sam vrijednost novca i da su ljudi bogati različitim životnim iskustvima.
U pojedinim trenucima taj posao i nije bio lagan, ali to mi je opet pomoglo da se vratim za stol i zagrijem stolicu. Putovao sam svaki dan autobusom na fakultet u Osijek (Odjel za fiziku) i razmišljao o svemu i svačemu. Tako mi je jednom sinula želja da bih nekad volio biti u prilici, kroz stipendiju, pomoći studentima da se obrazuju. Treba platiti tu mjesečnu kartu ili možda mjesečni najam za stan u gradu u kojem studiraš. Ne studiraju svi isto, rasporedi su drugačiji, neki periodi zahtjevniji itd. Svaka kuna je bitna. Trenutno sam u prilici to napraviti i nisam previše razmišljao.
Odlučio sam stipendirati studente s područja Vukovara kroz Gemericu. Nemam puno, ali kao što sam već i rekao, živim jednostavno i treba mi minimum. Obrazovanje te gura naprijed, otvara ti sva vrata ovog svijeta, postaješ neovisniji i imaš potpunu slobodu spakirati kofere i otići tamo gdje ti više odgovara. Mislim da je to najveća vrijednost koju može imati jedna mlada osoba, da te drugi ljudi vuku za rukav jer znaš nešto, a ne ti njih, za možda neki posao koji ti se i ne radi, ali jednostavno moraš. Isto tako, reinterpretiraš svijet oko sebe novim saznanjima, razvijaš kritičko mišljenje o svemu, pa tako i o sebi, vidiš gdje si slab pa te to po automatizmu dovede i do individualnog razvoja. Da zaključim, smatram da je ulaganje u obrazovanje najbolji vid ulaganja. Okolina je reagirala pozitivno, barem sam takvog dojma. Plan je da nastavim s tom idejom i iduće godine, nadam se da ću biti u prilici.
Poznato je da si i ranije na sličan način nagradio najbolju učenicu jedne vukovarske škole. Hoćeš li i s tim nastaviti te imaš li još takvih ideja u najavi?
Na završetku prošle školske godine nagradio sam učenicu generacije u Tehničkoj školi Nikola Tesla u Vukovaru s 3000 kuna. Učenica generacije je kombinacija konzistentnog rada i izvannastavnih aktivnosti. Smatram da se to treba dodatno izdvojiti i nagraditi. To je bila i neka moja svojevrsna poruka da će se, ako se trudite, uvijek naći netko da taj trud i rad prepozna i nagradi.
Mladi polako odustaju, ne vjeruju u društvo u kojem se nalaze, a još manje misle da im obrazovanje na bilo koji način može pomoći da dođu do boljeg života. Ne krivim ih, takva je klima u našoj državi. Takva je politika. Ovaj moj čin samo je sitan pokušaj da ljudi počnu razmišljati drugačije.
Druga stvar je da sam bio nastavnik fizike u toj istoj školi i znam kolike napore kolegice i kolege ulažu da bi učenike izveli na ispravan put, a njima je najteže, uvijek ih se povezuje sa samo negativnim pojedincima koji rade ekscese. Rade na brojnim projektima, to je po meni najkvalitetnija srednja škola koju Vukovar može ponuditi. Nastavio bih s tom praksom nagrađivanja i dalje.
Bio si u Kanadi. Čime se ondje baviš?
Radim kao znanstvenik na doktoratu u Njemačkoj. Međutim, mora se puno putovati zbog seminara i kolaboracija, kako biste uvijek bili pri aktualnostima na polju u kojem ste aktivni. Bavim se teorijskom fizikom i kemijom. Tako sam proveo neko vrijeme i u Nizozemskoj, Francuskoj, pa i sedam dana u Kanadi sredinom prošlog mjeseca.
Ovaj tjedan putujem za Dansku. Malo je naporno, ali kažu mi godine da sam još uvijek mlad pa ću gurati dokle god budem mogao. Trenutno sam u Vukovaru, kombinacija godišnjeg odmora i rada od kuće.
Je li Hrvatska bila pretijesna za tvoje ambicije?
Mislim da nije mala, u smislu da imamo hrpu kvalitetnih stručnjaka u različitim poljima znanosti. Nismo zanemarivi, to je sigurno. Po meni, problem je samo način kako se znanstvenici inače tretiraju u našem društvu. Nismo na dnu, ali smo dosta blizu dna, uvijek je nešto drugo bitnije.
Tu se onda osjeti malo i manjak poštovanja prema tim ljudima, koji godinama ulažu trud da bi nešto postigli. Isto tako, smatram i da s uvjetima rada dosta kasnimo za ostalim europskim zemljama.
Smatram da država treba više ulagati. Kada odete negdje van, odmah se vidi ta doza respekta koja ovdje nedostaje. Možda mi samo želimo sve preko noći, nemamo nekog kvalitetnog strateškog planiranja, dok druge zemlje pristupaju drugačije.
Planiraš li se vratiti u Vukovar ili Hrvatsku? Što bi se trebalo dogoditi da se vratiš?
Trenutno ne razmišljam previše o tome. Imam još dobar dio ugovora koji želim odraditi pa ću onda misliti što ću i kako dalje. Ako prepoznam da se situacija u Hrvatskoj na bilo koji način popravila, vrlo vjerojatno bih se vratio. Mislim da bih svakako imao problem u pronalasku radnog mjesta.
U Vukovaru je i dalje veći dio mog života, a tu mislim na obitelj i prijatelje i taj život sam gradio 20-ak godina, nije baš lagano sve napustiti i otići. Povratak je uvijek opcija pri vrhu.
Prije pet godina si bio dio političke scene. Što te dovelo u politiku, a što odvelo iz nje?
Da, mislio sam da je moguće nešto promijeniti aktivnim političkim djelovanjem. Malo sam se prevario, najviše sam svojim iskrenim nastupima naštetio svojim bližnjima i samom sebi. Svašta se nešto izdogađalo i zatvorio sam si skoro sva vrata u Vukovaru. Ostaje taj neki respekt od strane okoline jer si uvijek imao snagu reći što misliš o aktualnostima, ali nažalost, sve suprotno od onoga što misle ljudi na vlasti pa te to samo gura u ponor.
Napustio sam politiku u trenutku kad sam vidio da apsolutno više nema smisla, nemaš ljude s kojima možeš raditi, svi gledaju svoje interese i onda dođeš do situacije da se više cijene istrošeni i nepošteni političari, a ne oni koji uistinu žele nešto promijeniti nabolje. Ne razmišljam baš puno o politici zadnjih godina, samo se nasekiram.
Je li Hrvatska kvalitetna sredina za mlade i ambiciozne ljude?
Trenutno mlada osoba u Hrvatskoj samo treba biti podobna u određenim strukturama kako bi se ostvarila. Tu mislim prvenstveno na to da bi dobio posao i omogućio si sredstva za život. Vjerujem da nije tako svuda, naravno, ali u većini situacija.
Neki se vjerojatno i bore da ostanu svoji, ali pokleknu u nekom trenutku jer je tako lakše. Smatram da je to najgore. Međutim, uvijek volim reći da Hrvatska ima puno potencijala u mladim ljudima, možda puno više nego neke razvijenije zemlje, ali uvijek sami sebi podmetnemo nogu. Možemo mi puno toga, ali uz zdravo razmišljanje i postupanje.
Kako bi opisao svoj život i odrastanje u Vukovaru? Na koje si prednosti i nedostatke nailazio?
Vukovar je kroz cijeli moj život stalno u nekoj paralizi. Uvijek nam je netko drugi kriv, previše smo orijentirani na prošlost i nemamo neke teorijske šanse da na bilo koji način napredujemo. Grad je lijep, obnovljen, ali to ide po nekoj inerciji, nećemo se valjda ponositi time da nemamo ruševina, to je normalna stvar nakon toliko godina.
Strašne stvari su se događale, meni je to potpuno jasno, ali život ide dalje, trebaju nam novi heroji mirnodopskog doba, a to su mladi kreativci koji taj grad vide u nekom boljem svjetlu. Takvi su i dalje potisnuti. Pred izbore se uvijek pokrenu emocije kod ljudi, a to nije teško s obzirom na sve što se dogodilo. Ne možemo tako. Volim Vukovar, iz mješovite sam obitelji, cijenim ljude po onome kako se ponašaju, a ne kakve su etničke pripadnosti. Tako sam odgojen.
Mladost sam proveo igrajući se sa svima, danas isto imam šaroliko društvo. Možda tako i ne bih razmišljao da sam odrastao u nekoj drugoj sredini. Vukovar je dobra podloga roditeljima da djecu izvedu na pravi put i da kod ljudi cijene prave vrijednosti, da ne mrze i da poštuju sve različitosti na koje naiđu. Nedostatak je što uvijek nosiš taj uteg rata, gdje god odeš. Ali i to je okej, okreneš sve na to da može gore, ako naletiš na probleme u životu. Život u bilo kojem drugom gradu je moguć, svi problemi su ti kasnije mali, podnošljivi i rješivi.
Do koje decimale možeš napisati broj pi? Otkud taj hobi i može li se to istrenirati?
To je bilo prije par godina iz čiste znatiželje. Volim brojeve i možda ih malo bolje pamtim nego neke druge stvari pa sam to spojio s dobro poznatim metodama pamćenja. Povezao brojeve i slike i vidio dokle ide. To je bilo davno pa trenutno ne znam puno decimala, dosta toga je isparilo, ali u tom trenutku sam znao 1570 decimala, mislim da je to i dalje državni rekord. Ovim putem bih pozvao mlađe generacije da se iskušaju i sruše taj rekord, dosta je zanimljivo, vidiš da je mozak sposoban za mnoge stvari.