Predsjednik Republike Zoran Milanović kandidirat će se na idućim parlamentarnim izborima 2028. godine sa svojom nezavisnom listom, ako je vjerovati medijskim napisima koji su se pojavili prošlog tjedna. I prije nego što se sam Milanović oglasio o takozvanoj "Zoranovoj listi", javnost su preplavile reakcije političara i komentatora. Već danima grozničavo se procjenjuje kako bi takav potez utjecao na izborni rezultat SDP-a i Možemo, stranaka koje su mu formalno bliske, piše Deutsche Welle.
Istovremeno se izrađuju projekcije rezultata stranaka desnog centra i desnice, od HDZ-a do Domovinskog pokreta i Mosta, te se analizira potencijal Zorana Milanovića da privuče dio glasova s te strane političkog spektra. Nagađa se da bi te glasove potom ugradio u izborni rezultat lijevo-liberalne koalicije, no ostaje otvoreno pitanje bi li time osigurao i ključnu, premijersku poziciju. Također, spekulira se da bi se cijela politička računica mogla zakomplicirati i dovesti do neželjenih posljedica ako se akteri u nečemu preračunaju.
Valja podsjetiti da su upravo SDP i srodne stranke u nekoliko proteklih izbornih ciklusa zabilježili više takvih kalkulantskih posrtaja. "Ne vidim ništa pozitivno u toj kombinaciji, ako je najava uopće vjerodostojna", rekao je za DW politolog Ivan Šiber, profesor Sveučilišta u Zagrebu. Pritom je napomenuo kako ima prilično negativno mišljenje o Milanoviću i njegovu političkom držanju, što se posebno očituje u sukobu predsjednika i premijera Andreja Plenkovića.
"Nemojte me pogrešno shvatiti", dodao je, "time ne izražavam sklonost Plenkoviću. Naprotiv, smatram da mi, nažalost, nemamo boljeg od Milanovića. Ali sukob među njima često je sam sebi svrha, kao ona dva poslovična jarca na brvnu. Da sam sklon tezama o mentalitetu, rekao bih da imamo posla s ogledom vlaja i bodula, iako bježim od takvih varljivih interpretacija." Šiber, utemeljitelj kolegija političke psihologije i političkog marketinga u Hrvatskoj, potom se osvrnuo na samu "Zoranovu listu".
"To je nepotreban cirkus. I štetan, jer će oslabiti SDP. Jedan dio glasova uzet će Milanović, drugi Možemo, a SDP-u će ostati ono što ostane, možda izrazito malo. Krivo mi je zbog takvog rizika, ipak je ta stranka i moje djelo, ili nedjelo, kako hoćete", kaže Šiber. Kao alternativu, on vidi mogućnost Milanovićeva povratka na čelo SDP-a, što bi s unutarstranačkog gledišta bila drastična mjera. Time bi se, naime, priznala poznata teza da stranka u posljednjih desetak godina nije uspjela pronaći novog uspješnog vođu.
"Takav bi manevar definitivno imao značajne šanse za uspjeh, dok ovaj s nezavisnom listom najvjerojatnije ne bi", smatra Ivan Šiber. Na pitanje o programskoj razlici između takve nezavisne liste te SDP-a i Možemo, naš sugovornik reagira burno: "Mislio sam da ozbiljno razgovaramo! Pa tko tu više uopće vodi računa o programu?!" Objašnjava da su se nekad cijenili programski sadržaji, kada je ljevica bila za oporezivanje bogatih i socijalne programe, a protiv militarizacije.
"Molim vas, ukažite mi na bilo kakvu relevantnu usporednu analizu programa ljevice i desnice u Hrvatskoj, ako se time više itko bavi. Ne bave se ni same stranke, osim donekle Možemo, kao novija pojava", ističe politolog. Na pitanje gdje je onda preostala razlika između dva politička pola, Šiber rezignirano odgovara dvjema riječima koje u hrvatskom političkom prostoru funkcioniraju kao općepoznata šifra: "Jasenovac, Bleiburg".
Sva javno naglašena politička pitanja u Hrvatskoj, čini se, svedena su na tu opreku, kao da ništa drugo ne postoji. Vjerojatnije je, međutim, da se time prikrivaju stvarni društveni problemi, bez obzira na to što se dio njih može tumačiti kroz suprotnosti poput "fašizam ili antifašizam" i "konzervativno ili liberalno". Ivan Šiber smatra da je Hrvatska talac prošlosti i njezine revizionističke interpretacije kojoj se ne vidi kraj. "Mrtvi drže žive za noge, kao što je to rekao Karl Marx", kaže.
"Imate predsjednika jedne ekstremno desničarske stranke u vladajućoj koaliciji koji je lani na Dan oslobođenja Zagreba izjavio da glavni grad nije 1945. oslobođen, nego okupiran. Njegov partner, premijer, na to nije reagirao ni jednom riječju. Očito je to dovoljno da se čitavo društvo drži u stanju svojevrsne ucjene, a tako možemo promatrati i kombinacije vezane uz Milanovićevu kandidaturu", zaključio je Šiber.
Politički analitičar Jaroslav Pecnik sklon je, međutim, pretpostavci da se iza vijesti o "Zoranovoj listi" krije dogovor predsjednika države i predsjednika SDP-a Siniše Hajdaša Dončića. Prema njegovim riječima, razlog bi mogao biti dojam da se HDZ usredotočio na zagrebačkog gradonačelnika Tomislava Tomaševića iz stranke Možemo kao glavno lice oporbe. Stoga bi afirmacija Milanovića kao oporbenjaka i SDP-ovca bila poruka ne samo HDZ-u, nego i koalicijskim partnerima na lijevom centru.
"Milanović je ionako sklon eskapadama, pa je zasigurno i ovo zasad neka vrsta probnog balona. Takva je sklonost ujedno njegova prednost i mana, ali treba znati da on neće odrađivati posao za druge. Ako se na kraju uključi, htjet će biti kandidat za premijera. A to će se lomiti preko leđa cijele ljevice", nastavio je Pecnik. Ovaj analitičar smatra da rana i neslužbena najava Milanovićeve kandidature služi i za odmjeravanje Plenkovićeve snage.
Pecniku se čini da na lijevom centru možda procjenjuju da se premijer i predsjednik HDZ-a donekle "potrošio" uslijed dugotrajne i turbulentne vladavine. "No to nije jedini razlog, jer imamo odmjeravanje snaga na više strana: unutar SDP-a, šire u koaliciji s Možemo i prema van, prema HDZ-u. Imam dojam da je ovaj 'projekt' osmišljen s tim višestrukim ciljem. Upada u oči i to da je mogućnost Milanovićeve kandidature najavljena puno prije izbora, pa sve još stignu promijeniti", kaže Jaroslav Pecnik.
I ovaj komentator ukazuje na štetno zanemarivanje stranačkih programa, upozoravajući da je SDP već predstavio određenu zanimljivu strategiju. Pecnik ističe da je za ljevicu ključno vratiti se izvornim stajalištima umjesto da se forsira izborna kombinatorika bez političkog identiteta. Smatra da bi tako trebalo biti i u kontekstu Milanovićeve kandidature, bez obzira na kojoj se listi pojavi, odnosi lijevih snaga morali bi se temeljiti na političkoj osnovi, a ne na osobnim kapacitetima pojedinaca.