"Iako ilustrirana sa stotinjak remek-djela svih vremena, ta knjiga nije povijest umjetnosti. Slike, kao i bogata antologija tekstova, od Pitagore do naših dana, služe za rekonstruiranje različitih ideja Ljepote do kojih se dolazilo i o kojima se raspravljalo od antičke Grčke do danas", napominje u popratnoj bilješci nakladnik.
Iako su do nas stigli tek tekstovi filozofa, pisaca, znanstvenika, mistika ili teologa, te svjedočanstva umjetnika, uz pomoć tih dokumenata mogu se rekonstruirati i načini na koje su Ljepotu osjećali najniži slojevi i odbačeni ljudi, odnosno ljudi s ulice, navodi i dodaje kako se može steći i uvid o tome kako su se drukčiji koncepti Ljepote sukobljavali ne samo u različitim razdobljima nego, ponekad, i unutar iste kulture.
Umberto Eco (Alessandria,1932.) redoviti je profesor semiotike i predsjednik Više škole humanističkih studija pri Sveučilištu u Bologni.
Od teorijskih djela najpoznatija su mu "Otvoreno djelo" (1962.), "Odsutna struktura" (1968.), "Traktat opće semiotike" (1975.), "Semiotika i filozofija jezika" (1984.), "Granice tumačenja" (1990.), "U potrazi za savršenim jezikom" (1993.), "Šest šetnji pripovjednim šumama" (1994.), "Kant i čudnovati kljunaš" (1997.), "O književnosti" (2002.).
Svoj prvi roman "Ime ruže" objavio je 1980., a nakon njega slijede "Foucaultovo njihalo" (1988.), "Otok prethodnoga dana" (1994.), "Baudolino" (2000.) i "Tajanstveni žar kraljice Loane" (2004.).
(Hina) pp/xmc ymc