Pad mljekarskog sektora RH nakon ulaska u EU i slobodno tržište, država još uvijek ne uspijeva riješiti nikakvim intervencijama. Naprotiv, stanje je sve teže, piše Deutsche Welle.
Značajni skladišni viškovi mlijeka u prahu na području Europske unije izazvali su početkom ovog mjeseca neobičnu situaciju u hrvatskim dućanima: na policama se pojavilo uvozno tzv. trajno mlijeko s cijenom nižom od ugovorene otkupne vrijednosti mljekarskih proizvođača u Republici Hrvatskoj. Konkretno, nudilo ga se za 51 cent po litri, a naspram 53 centa. Ta je naoko apsurdna relacija, među ostalim, iznova skrenula pažnju javnosti na činjenicu dugogodišnje permanentne stagnacije mliječnog sektora u Hrvatskoj.
Primjerice, iako se državni Program razvoja sektora mljekarstva do 2030. provodi već dvije godine, broj proizvođača pao je od pretprošle do prošle godine s 2674 na njih svega 2403. Ministarstvo poljoprivrede RH pritom rado ističe drugi podatak, po kojem je ukupna proizvodnja ipak neznatno porasla. "Ostaju veći proizvođači, ali oni se zatim opterećuju preko realnih mogućnosti, što će svakako doći do izražaja", rekla nam je Marina Ivančan Krznarić iz Udruge mljekara Drava-Sava u Koprivničko-križevačkoj županiji.
Preostalim većim hrvatskim uzgajivačima muznih krava, naime, u međuvremenu je na raspolaganje stavljena javna subvencija za povećanje broja grla za 20 posto. "I svakom od njih je to dobro došlo", nastavila je Ivančan Krznarić, "ali gotovo nitko nije zato proširio smještajni kapacitet. Jednostavno, malo su natrpali stare štale. Pa, recimo da se može, da je bilo prostora za toliko više. No apsolutno se ne može na taj način povećavati proizvodnja unedogled, a tek manji broj njih će imati sredstava za širenje."
Sugovornica DW-a danas posjeduje 13 krava, ali još relativno nedavno držala ih je 30. S navedenim iznosom otkupne cijene, nije sigurna koliko će dugo izdržati u proizvodnji prije negoli odustane, poput tisuća onih koji su se prebacili na tovni uzgoj ili nešto treće. "Otkup je glavni, većina problema može se riješiti kroz tu cijenu. Ovako pak imamo praktično istu vrijednost otkupa već 20 godina, što silno razočarava ljude. I nitko nije optimist, jer bi realna cijena otkupa trebala iznositi oko jedan euro po litri", kaže ona.
"Gorivo i gnojiva su u međuvremenu jako poskupjeli. No to je samo dio problematike. Uvoz trajnog mlijeka definitivno bi se morao regulirati. Kupovna moć naših građana je slaba, ne vode toliko računa o kvaliteti. Zato se mora utjecati na sektor kroz dodatne mjere", mišljenja je Marina Ivančan Krznarić. Za ilustraciju je navela opciju i potrebu subvencioniranja držanja junica za rasplod - ženskog teleta koje do zrelosti valja hraniti dvije godine. A tovna junad, ekonomski isplativija, već se subvencioniraju.
Takve pomalo bizarne razlike u političkom tretmanu mljekarstva i drugih poljoprivrednih djelatnosti gdješto korigiraju lokalne vlasti. Nažalost, svejedno se čini da mjestimične intervencije ne uspijevaju stati na kraj crnom trendu u sektoru. U javnosti se o toj situaciji rijetko govori otvoreno i sadržajno, uslijed međusobno ovisnih ili uvjetovanih interesa različitih aktera - proizvođača, otkupljivača i prerađivača, trgovaca i preprodavača, političara. Konačno, tu je i razmjerna nedodirljivost slobodnog EU-tržišta.
Upravo stoga rijetko se može čuti npr. da je i hrvatskim većim prerađivačima uglavnom povoljnije posegnuti za jeftinim mlijekom na tzv. spot-tržištu, odnosno po specijaliziranim međunarodnim sektorskim centrima gdje se obavljaju trenutačne transakcije. Domaćeg mlijeka sjetit će se tek kad ono na spot-tržištu poskupi, ili kad im je potrebna kvalitetnija sirovina. No krave ne trpe neobavezan odnos, nego se moraju držati svojih bioloških datosti, prije svega laktacije koja ne ovisi o tržišnim zaokretima.
Deblji kraj u tome redovno povlače manji uzgajivači i manje mljekare. Prvi u pravilu nemaju vremena, zbog dnevnih obveza i ograničenog kadra, da svoj proizvod iznose na spot-tržište. Drugi ne mogu poput velikih realizirati proporcionalno niži trošak pojedinih faza proizvodnje - logično, jer rade s manjim količinama. Povrh svega, tržište ih zna iznenaditi cikličkim usponima i padovima, po fazama punjenja i pražnjenja skladišta mlijeka u prahu. A tome se priključuju i određeni noviji momenti, kao i ovom prilikom.
Do naglog pojeftinjenja trajnog mlijeka, koje smo spomenuli na početku, došlo je navodno ponajviše na tragu carinskih ograničenja kojima su SAD i Kina opteretili EU. Hrvatskome mljekarstvu, međutim, već se i sam kontekst EU-a pokazao preteškim. Prošlogodišnjih 2403 isporučitelja mlijeka u RH, koje smo već spomenuli, ostatak su od njih 14.874 koliko ih je bilo 2012. godine - uoči stupanja Hrvatske u članstvo Europske unije. Posrijedi su mahom najmanji uzgajivači bez kojih je nadalje opustjelo i hrvatsko selo.
"Europa i sama baulja po pitanju ekonomske politike koju, uostalom, izvorno nije ni zamišljala da vodi u ime svojih članica. Ona je prije svega jedinstveno tržište, ali neki to podnose teže jer nisu tome pristupili ekonomski spremni", izjavio je za DW Ljubo Jurčić, ekonomist i nekadašnji ministar gospodarstva RH. Dodao je kako je još prije stupanja RH u EU upozoravao da Hrvatska nije spremna za otvorenu kontinentalnu konkurenciju, te da se od tada do danas taj odnos, tj. hrvatski položaj, dodatno pogoršao.
Zajednička poljoprivredna politika (ZPP) pritom je ustvari jedina kolektivna industrijsko-ekonomska politika EU-a, zbog iznimnog značaja proizvodnje hrane mimo gotovo svih ostalih djelatnosti. "No EU je već ranije, a Hrvatska po automatizmu", drži Jurčić, "preuzela ekstremno ekonomski liberalnu, slobodnotržišnu ideologiju, iako je slobodno tržište idealno samo kad je savršeno, a to valjda nikad nije. I tako nam od 2013. opada proizvodnja svega živog od hrane, ali i ne samo hrane, dok više ne upravljamo svojim tržištem."
"Bojim se da će igra završiti tako da ćemo poklati i ovo malo muznih krava, iako je hrana temelj koji svaka država mora osigurati, uz energiju i municiju. Danas u teškoj i kompleksnoj globalnoj krizi to vidi svatko. Inače, obični ljudi ne moraju ni znati, ali onaj tko vodi državu ne smije taj imperativ smetnuti s uma", uvjeren je ovaj professor emeritus zagrebačkoga Ekonomskog fakulteta. Podsjeća da je tako nastao prvi ZPP - da se Europi ne bi nastavila prehrambena ovisnost kao nakon Drugog svjetskog rata.
"Sad EU daje znatno manje na ZPP, jer već ima tehnološku i infrastrukturnu osnovu, a problem Hrvatske je to što su naša vodstva mislila da je dovoljno potpisati sve što treba, i ostalo će se riješiti samo od sebe. No ispalo je suprotno", zaključio je Ljubo Jurčić, iznoseći za kraj i primjer ograničenja jednog popularnog uvjerenja. Tiče se stava da digitalizacija rješava puno toga, npr. u vezi s produktivnošću. A ipak, mlijeko ćemo i dalje u većoj količini moći dobivati samo od krava.