Godinama se europska sigurnost temeljila na pretpostavci da će Sjedinjene Američke Države ostati ključni vojni oslonac NATO-a. Međutim, posljednji potezi Donalda Trumpa ponovno su otvorili pitanje koje se u europskim sigurnosnim krugovima dugo izbjegavalo: što ako Amerika više ne želi igrati dosadašnju ulogu zaštitnika Europe?
Trumpove najave o smanjenju američke vojne prisutnosti u Europi, zajedno s kritikama na račun europskih saveznika i dovođenjem u pitanje članka 5. NATO-a, izazvale su ozbiljnu zabrinutost među europskim državama. Posebno je odjeknula odluka o povlačenju dijela američkih snaga iz Njemačke i otkazivanje pojedinih raspoređivanja koja su trebala ojačati istočno krilo Saveza.
Ovisnost o SAD-u
Iako europske vlade javno i dalje ističu važnost transatlantskog partnerstva, u pozadini se sve ozbiljnije razmatra scenarij u kojem Europa mora samostalno organizirati obranu kontinenta, barem u početnoj fazi mogućeg sukoba s Rusijom.
Najveći problem za europske članice NATO-a nije samo broj vojnika ili količina oružja. Desetljećima je cijela zapovjedna arhitektura Saveza bila izgrađena oko američkog vodstva. SAD osigurava ključne obavještajne sustave, satelitski nadzor, logistiku, protuzračnu obranu i koordinaciju velikih vojnih operacija.
Bez američke potpore NATO formalno može opstati, ali bi njegova sposobnost brzog i organiziranog odgovora bila ozbiljno oslabljena.
Zbog toga europske države danas ne razmišljaju samo o povećanju vojnih proračuna nego i o stvaranju alternativnog sustava zapovijedanja koji bi mogao funkcionirati čak i ako Washington odluči ostati po strani.
Nordijsko-baltička osovina kao jezgra nove obrane
Economist piše kako se radi na stvaranju svojevrsne „nordijsko-baltičke osovine”, koju bi činile UK, skandinavske države, baltičke zemlje i Poljska. Upravo te države danas Rusiju doživljavaju kao najveću sigurnosnu prijetnju i već ulažu značajna sredstva u obranu.
Ulazak Finske i Švedske u NATO dodatno je promijenio sigurnosnu sliku sjeverne Europe. Baltičko more praktički je postalo unutarnji prostor Saveza, a suradnja nordijskih država nikada nije bila intenzivnija.
Poljska pritom postaje ključna vojna sila istočnog krila Europe. Varšava ubrzano povećava vojni proračun, modernizira vojsku i nastoji preuzeti vodeću ulogu u obrani regije. U slučaju slabljenja američkog angažmana upravo bi Poljska, uz nordijske države, mogla postati okosnica europskog odvraćanja prema Rusiji.
Britanski model za brzu reakciju
Posebnu pozornost privlači Joint Expeditionary Force (JEF), vojna koalicija predvođena Velikom Britanijom koja okuplja desetak nordijskih i baltičkih država. Iako je JEF formalno zamišljen kao dopuna NATO-u, posljednjih godina sve više se promatra kao mogući okvir za europsku obranu u kriznim situacijama.
Za razliku od NATO-a, gdje svaka članica može blokirati zajedničku odluku, JEF omogućuje brže političko i vojno djelovanje među državama koje imaju slične sigurnosne interese. Upravo se ta fleksibilnost danas smatra jednom od njegovih najvećih prednosti.
Britanija u toj priči ima posebnu ulogu. Unatoč problemima unutar vlastitih oružanih snaga i godinama nedovoljnog ulaganja, London i dalje raspolaže snažnom vojnom infrastrukturom, nuklearnim arsenalom i iskustvom vođenja međunarodnih operacija. Za mnoge europske države upravo bi Britanci mogli postati glavni organizator obrambene suradnje ako američko vodstvo oslabi.
Ipak, europski Plan B suočava se s brojnim problemima. Većina europskih vojski još uvijek nema dovoljno kapaciteta za dugotrajan rat visokog intenziteta bez američke logistike i tehnološke potpore.
Problemi i izazovi
Nedostaje protuzračna obrana, transportni kapaciteti, zalihe projektila i koordinirani sustav zapovijedanja. Osim toga, Europa i dalje nema jedinstvenu političku strategiju. Dok istočne članice traže snažniji odgovor prema Rusiji, dio zapadnoeuropskih država i dalje zazire od prevelike militarizacije kontinenta.
Zbog toga europski sigurnosni stručnjaci smatraju da potpuna zamjena američke uloge nije realna u kratkom roku. No jednako tako raste uvjerenje da Europa više ne može svoju sigurnost temeljiti isključivo na pretpostavci da će Washington uvijek automatski intervenirati.
Posljednjih nekoliko godina pokazalo je koliko se brzo geopolitičke okolnosti mogu promijeniti. Rat u Ukrajini, rast napetosti između velikih sila i sve nepredvidljivija američka politika prisilili su europske države da ozbiljnije razmišljaju o vlastitoj obrani.
Zato današnji razgovori o europskom „Planu B” više nisu teorijska rasprava nego početak stvaranja novog sigurnosnog modela za kontinent. Pitanje više nije treba li Europa razvijati veću vojnu autonomiju, nego koliko brzo to može učiniti.