30. RUJNA, nakon niza namještenih referenduma održanih na okupiranom teritoriju u Ukrajini, ruska vlada proglasila je da su četiri ukrajinske regije službeno postale dio Rusije. Do pripojenja je došlo tijekom "djelomične" ruske mobilizacije, koja zapravo postaje sveobuhvatna, a mnoge je Ruse zgrozila i zabrinula. Ovim je potezima rat u Ukrajini ušao u novu etapu, u kojoj su ulozi drastično porasli, piše Foreign Affairs.
Ruski predsjednik Vladimir Putin izričito pokazuje da će učiniti sve što je potrebno za pobjedu, čak i uz rizik potkopavanja vlastitog režima. Slijepo vjerujući u vlastitu ispravnost, Putin bi mogao posegnuti za nuklearnim oružjem ako događaji u Ukrajini nastave ometati njegove ambicije. Ključno je pitanje jesu li ruske elite i šire društvo spremni pratiti svog predsjednika na ovom putu u pakao ili je Putin, udvostručivši svoje katastrofalno kockanje u Ukrajini, samo utabao put vlastitom kraju.
Putinove kalkulacije
Ukrajinski protunapad, pokrenut krajem kolovoza, potpuno je promijenio Putinove kalkulacije o tome kako bi se Rusija trebala boriti. Njegov prethodni plan, temeljen na ideji da se Kijev neće usuditi izvesti punu ofenzivu na ruske položaje, pretpostavljao je da Kremlj ima dovoljno vremena da se učvrsti na teritoriju koji je okupirao, dok će ukrajinska vlada, iscrpljena ratom i s gospodarstvom u ruševinama, morati prije ili kasnije kapitulirati.
Strateški dio Putinova plana ostaje isti. Predviđa se da će Kijev pasti jer je njegova glavna svrha u ovom ratu još uvijek stati na kraj onome što smatra "antiruskim" geopolitičkim projektom kojim upravlja Zapad i osigurati dugoročnu rusku prisutnost na ukrajinskom teritoriju. Međutim, taktika koju će Putin koristiti za postizanje ovog cilja temeljito je revidirana. Vojne prijetnje ruskim položajima u Ukrajini, temeljene na pogrešnim procjenama Kremlja, dosegnule su točku u kojoj je Kremlj svijetu zapravo izdao ultimatum - ili će Rusija pobijediti u Ukrajini ili će pribjeći nuklearnoj eskalaciji.
Tri dijela ultimatuma
Ovaj ultimatum ima tri glavna dijela. Prvi je proglašavanje dijelova Ukrajine ruskim teritorijem. Aneksija četiriju regija - Luhanska, Donjecka, Hersona i Zaporižje - znači da je Rusija umjetno transformirala svoj rat za uništenje Ukrajine kao neovisne države u obrambeni rat protiv stranih vojnih snaga. Aneksija je oblik protesta protiv uplitanja Zapada u ukrajinski sukob. Vojnu pomoć Zapada Ukrajini opisuje se kao agresiju na Rusiju.
Aneksijom ovih teritorija Putin šalje otvorenu poruku - nastavak pomoći Kijevu neizbježno će dovesti Zapad u izravan sukob s Rusijom, nešto što bi, kako on vjeruje, zapadne prijestolnice željele izbjeći. Ovaj potez također odražava još jednu važnu promjenu u razumijevanju trenutačne situacije u Kremlju. Prije kijevske protuofenzive Moskva nije vjerovala da pomoć Zapada može drastično promijeniti odnos snaga i stvoriti uvjete u kojima bi Ukrajina vojno ugrozila Rusiju. Sada je upravo tako.
Još jedna točka Putinovog ultimatuma je nuklearna opcija, koja je sada ponovno na stolu. Nakon što je tijekom ljeta ohladio svoju retoriku, Putin se vratio ovoj prijetnji kao načinu da utječe na zapadnu politiku prema Ukrajini. U travnju, kada su se ruske snage povukle nakon neuspjelih ofenziva protiv Kijeva i Černihiva, Kremlj se okrenuo nuklearnoj ucjeni. Putin je rekao da je voljan dopustiti upotrebu nuklearnog oružja "ako je potrebno" i zapravo optužio Zapad za ruske neuspjehe. Međutim, do svibnja je ta retorika zamrla; Putin je zaključio da je Ukrajina, čak i uz pomoć Zapada, osuđena na poraz.
Ruska vojska se muči
S obzirom na to da se ruska vojska ponovno muči, komentatori i dužnosnici opet zagovaraju upotrebu nuklearnog oružja u Ukrajini. Ispunili su televizijske ekrane i društvene mreže zveckanjem nuklearnim oružjem. Prokremaljski segment Telegrama, ruske aplikacije za razmjenu informacija, vrvi stotinama objava koje opravdavaju legitimno pravo Moskve da koristi taktičko nuklearno oružje u Ukrajini ili pokušavaju uvjeriti svijet da je Putin ozbiljno spreman posegnuti za nuklearnim oružjem u Ukrajini u slučaju daljnje eskalacije.
Obilje objava koje inzistiraju na tome da "on može", "on mora" i "on hoće" nije samo dio namjerne kampanje zastrašivanja Zapada već i demonstracija sve veće odlučnosti među najpredanijim, ambicioznijim proratnim elementima ruske elite i društva da se rat mora dobiti bez obzira na sve.
Bez obzira na to blefira li Putin, prijetnja uporabe nuklearnog oružja stvara veća očekivanja među elitama o tome koliko je daleko Putin spreman ići i dramatično smanjuje prostor za manevriranje u hipotetskoj budućoj političkoj trgovini oko Ukrajine. Da bi uklonio nuklearni adut sa stola, Putinu treba uspješno vojno napredovanje ruskih snaga u kombinaciji sa signalima iz Washingtona da će Zapad smanjiti svoju ulogu u sukobu. Ako ovi zahtjevi ne budu ispunjeni - a sa sigurnošću se može reći da neće biti - Rusija će pribjeći nuklearnoj opciji. Takva je nova stvarnost koju Putin želi oblikovati zapravo uzimajući svijet za taoca.
Bijesni šovinisti
Podižući uloge svojom aneksijom ukrajinskih regija i pozivanjem na nuklearni rat, Putin je također obične Ruse uključio u rat. Njegova naredba o mobilizaciji iz rujna zatekla je Ruse nespremne. Tijekom ljeta i u prvoj polovini rujna ankete su bilježile porast pozitivnog raspoloženja u ruskom društvu, rastući zamor od vojne retorike i pad interesa za rat u Ukrajini. Iako je proratni dio establišmenta, zajedno s vojskom, zahtijevao da Putin objavi mobilizaciju što prije, oni dužnosnici u predsjedničkoj administraciji koji nadziru unutarnju politiku pokušali su minimizirati rat u svijesti javnosti.
Nastojali su smiriti bijesne šoviniste koji su zagovarali da Moskva zauzme Kijev. Sada je mobilizacija nepovratno promijenila živote milijuna ljudi. U posljednjoj anketi Levada centra među Rusima, 47 posto ispitanika reklo je da je zbog djelomične mobilizacije osjećalo "tjeskobu, strah i užas", 23 posto ih je osjetilo "šok", a 13 posto ih je osjetilo "bijes i ogorčenje". Samo 23 posto je reklo da se osjeća "ponosno na Rusiju". Čak i ako mobilizacija nije potaknula masovne prosvjede, potkopala je povjerenje javnosti u državu i državne medije.
Drastična politička odluka
Osim pitanja kako će mobilizacija utjecati na unutarnje stvari, ova drastična politička odluka otkriva mnogo o Putinovim prioritetima. Predsjednik se usudio objaviti ono što se čini najnepopularnijom političkom odlukom u njegove 22 godine vladavine, bez obzira na to koliko će masovno novačenje izazvati bijes, ogorčenje i društvene napetosti te ugroziti domaću političku stabilnost. Ova odluka dovodi u pitanje daljnju društvenu konsolidaciju između vlasti i običnih Rusa oko rata.
Donedavno je većina Rusa prihvaćala dogovor koji je ponudio Kremlj: Putin će se boriti za "povijesnu pravdu" protiv ukrajinskih "nacista" oslanjajući se na "profesionalce" i dobrovoljce da odvrati strateške prijetnje koje Rusiji predstavlja uplitanje Zapada u Ukrajinu. Taj je cilj naišao na značajnu društvenu potporu, ali pod jednim važnim uvjetom - da se Rusija bori bez izravnog uplitanja običnih Rusa, koji žive svoje živote više-manje uobičajeno od početka invazije.
Mobilizacija je srušila ovaj ugovor. Odabravši mobilizaciju unatoč predvidljivom gnjevu javnosti, Putin je pokazao, ako se radi o izboru između postizanja njegovih ciljeva u Ukrajini i umirivanja ruskog društva, da će se uvijek odlučiti za prvo žrtvujući podršku javnosti kod kuće za geopolitičku pobjedu u Ukrajini. To je u izričitoj suprotnosti s onima koji su sugerirali da bi strah od pada političke podrške među Rusima Putina spriječio u donošenju rizičnih odluka. On je odlučan da svoje kockanje u Ukrajini pretvori u pobjedu, bez obzira na cijenu.
Nuklearni ultimatum
Putinov nuklearni ultimatum i naredba o mobilizaciji izvršili su značajan pritisak i na rusko društvo i na sve nervoznije ruske elite, koje moraju odlučiti koji je gubitnički scenarij manje tragičan - pratiti bijesnog vođu do kraja svijeta, izbjeći i Putina i odmazdu Zapada ili čekati da Rusija izgubi. To Putina stavlja u dosad najranjiviji položaj.
Njegovu opsjednutost Ukrajinom većina ruske elite nikada nije dijelila u istoj mjeri, a njegovu spremnost da žrtvuje tisuće ruskih života ne dijeli velik dio njegovog glasačkog tijela. Čini se da forsira scenarij u kojem je on jedini koji ima kapacitet platiti koliko god treba, boriti se pod zastavom "sve ili ništa". Predsjednikovo manično ponašanje nosi jasan i gorak okus samoubilačke ogorčenosti.
Bilo bi, međutim, pogrešno misliti da ne može biti gore. U ovoj fazi, koliko god se činilo da je Putin stjeran u kut, on još uvijek vjeruje da može pobijediti. U njegovim očima mobilizacija bi trebala pomoći ruskoj vojsci da istjera ukrajinske snage s novopripojenih teritorija i uvjeri Zapad da se povuče iz Ukrajine, ostavljajući Kijev osuđen na predaju i otvarajući priliku ruskoj vladi da uspostavi neki privid normalnog života u novim regijama.
Što ako Putinu neće ići po planu?
Dakle, što će se dogoditi ako situacija opet ne bude išla po planu? Što će se dogoditi ako ruske snage ne uspiju poraziti Ukrajince, Zapad poveća svoju vojnu pomoć i demonstrativno ignorira Putinovu ucjenu, a ljudi na novim teritorijima nastave pružati otpor svojim ruskim okupatorima napadajući visoke dužnosnike i administrativne zgrade u terorističkim napadima?
Tada će doći ključni trenutak u kojem će jedina opcija koju će Putin smatrati dostupnom biti ona nuklearna. Bit će to i odlučujući trenutak za ruske elite koje se još uvijek ne usuđuju prihvatiti ovaj najgori mogući scenarij, o kojem mnogi danas izbjegavaju razmišljati. Domaće političke okolnosti možda dosežu točku u kojoj bi se visoki dužnosnici usudili odbiti poslušnost, govoriti glasnije i odlučnije se boriti jedni protiv drugih. Ukrajina bi mogla postati otrovna pilula za Putina, a pokušavajući je progutati, sam sebe osuđuje na poraz.