SAMO je pitanje dana kada će ospice stići u Dubrovnik, a onda nam se lako može dogoditi ozbiljna epidemija, upozoravali su naši stručnjaci u više navrata, a osobito od kraja 2017. godine kada su krenule veće epidemije po Europi, posebno u Srbiji.
Ako se virus ospica sutra potvrdi kod 34-godišnjaka koji je nedavno bio na Kosovu da bi u petak sa svim simptomima iz Stona došao u dubrovačku bolnicu, to bi mogao biti dan D koji su spominjali.
Naime, svakome tko prati medije dobro je poznato da je Dubrovnik postao svojevrsni hrvatski grad-slučaj zbog izuzetno niskih razina procijepljenosti protiv ospica. U njemu se posljednjih godina bilježi pad procijepljenosti djece s oko 95 posto na tek nešto više od 40 posto (u županiji je ona na oko 65 posto). Na dubrovačkom području danas živi više od 2.200 necijepljene djece od jedne do šest godina starosti, što je jako puno za grad od 40-ak tisuća stanovnika. Istovremeno kroz njega danas, zahvaljujući turizmu, prolazi više ljudi no ikada u povijesti!
Kako smo već pisali, za kolektivni imunitet koji je potreban za brzi prekid širenja ove super-zarazne bolesti kako se ne bi zarazile osobe koje nisu cijepljene iz medicinskih razloga ili one koje su cijepljene samo jednom dozom ili pak one kojima je imunitet oslabljen nekom drugom bolešću, nužna je procijepljenost od barem 93-95 posto. Tako visoke razine procijepljenosti osiguravaju da će se širenje bolesti vrlo brzo prekinuti jer će virusi nailaziti samo na otporne osobe i uginuti prije nego što će stići nekoga zaraziti.
Za sada je teško znati ima li razloga za paniku zbog konkretnog slučaja zaraze jer će rezultati analize biti poznati tek sutra. Također nije poznato s koliko ljudi je bolesnik došao u kontakt od trenutka kada je postao zarazan. Konačno nije poznato ni koliko je Dubrovčana poslušalo savjete liječnika i u međuvremenu cijepilo svoju djecu ili sebe.
Kako god bilo, treba naglasiti da je situacija daleko od bezopasne. Naime, virus ospica puno je opasniji nego što se uobičajeno misli. Ospice nisu isto što i vodene kozice iako sliče njima. Ovdje ćemo navesti samo neke brojke i činjenice koje to jasno ilustriraju.
Izuzetno visoka zaraznost
Virus ospica smatra se najzaraznijim poznatim virusom na svijetu – infektivnost je blizu 100 posto. Prenosi se vrlo lako, preko zraka, kihanjem i kašljanjem zaraženih. Izvan tijela bolesnika može preživjeti čak dva sata. Prvi simptomi i svijest o bolesti javljaju se tek dan nakon što osoba postane i sama zarazna. Zbog svega navedenog jedan bolesnik obično će zaraziti između 15 i 20 ljudi. Godišnje se u svijetu ospicama zarazi oko 20 milijuna ljudi unatoč činjenici da je danas obaveznim programima cijepljenja obuhvaćeno oko 85 posto djece. Kombinacija visoke zaraznosti i relativno visoke smrtnosti ospice čini izuzetno opasnom bolesti iako će ih velika većina preboljeti bez trajnih posljedica.
Nema lijeka
Ospice mogu dobiti i djeca i odrasli. Kao i brojne druge virusne bolesti, one se ne mogu sustavno liječiti. Liječnici bolesniku mogu samo davati lijekove kojima je cilj ublažavanje bolova te sprječavanje superinfekcija i dehidracije. Jedina prava zaštita je prevencija cijepljenjem. Ključni razlozi necijepljenja uglavnom su pad povjerenja u cjepiva ili njihova loša dostupnost. U razvijenim zemljama antivakcinalistička histerija izazvana neutemeljenim strahom od nuspojava cijepljenja postaje dominantan uzrok.
Komplikacije
Većina oboljelih ospice će doživjeti kao blagu bolest. Međutim, komplikacije su ipak relativno uobičajene, a kreću se od blagih kao što je proljev, do teških kao što su upala pluća, bronhitis, upala srednjeg uha, upala mozga, ulceracija rožnice oka, sljepilo ili čak smrt. Komplikacije mogu izazvati sami virusi ospica ili sekundarno bakterije. Uz to, zbog ospica imunitet može mjesecima ostati oslabljen što pak može rezultirati kasnijim bakterijskim infekcijama poput bakterijske upale pluća. Najveći rizik komplikacija je kod djece mlađe od 5 godina, kod odraslih starijih od 20 godina, kod trudnica i osoba oslabljenog imuniteta koje boluju od nekih teških bolesti poput HIV-a ili leukemije. Temperatura tijela nerijetko doseže 40 stupnjeva. Upala mozga razvit će se kod jednog na tisuću oboljelih, a ona često rezultira trajnim oštećenjima.
Smrtnost
Smrtnost od ospica varira od 0,3 posto u razvijenim zemljama do visokih 28 posto u nerazvijenim zemljama u kojima su mnoga djeca neuhranjena. Kod osoba oslabljenog imuniteta smrtnost je oko 30 posto. Cijepljenjem je značajno smanjen broj infekcija, a time i broj smrti od ospica u svijetu. 1980. u svijetu je umrlo 2,6 milijuna ljudi, 1990. 545.000, a 2014. samo 73.000. Ospice su cijepljenjem sprječiva bolest od koje umire najviše ljudi na svijetu.
U opasnom okruženju
Jedan od velikih problema Dubrovnika jest to što je turistički grad u okruženju država u kojima se šire ozbiljne epidemije. Srbija bilježi jednu od najvećih epidemija s prijavljenih 5.167 slučajeva (svi podaci registrirani su do 17. svibnja) od kojih je 15 umrlo. U Italiji je zabilježeno 805 slučajeva od kojih su dva završila smrtnim ishodom. Relativno blizu je i Grčka s 1.948 slučajeva i dvije smrti, a tu je i Rumunjska s 2.712 slučajeva i 15 mrtvih. Epidemija se širi i Albanijom u kojoj je zabilježeno oko 600 slučajeva. Najviše oboljelih, kao i prošlih godina, ima Ukrajina s 15.261 potvrđenim slučajem i osam mrtvih. Ukupno je u Europi od početka epidemije umrlo najmanje 50 ljudi. Prema European Centre for Disease Prevention and Control (ECDC) više od 84 posto oboljelih nije bilo cijepljeno. Pacijent koji je završio u bolnici u Dubrovniku razbolio se upravo tijekom posjeta Kosovu u kojem je epidemija u punom zamahu. Ravnatelj bolnice tvrdi da ne zna je li cijepljen, no liječnici smatraju da nije.
Glupost, dezinformiranost, neodgovornost
Strah roditelja za zdravlje djece prirodan je i opravdan. U vrijeme kada su zarazne bolesti rijetke jer su iskorijenjene programima cijepljenja, nije neobično da roditelji više strahuju od nuspojava cijepljenja nego od posljedica necijepljenja. No pritom nije ni pametno ni odgovorno da se o koristima i opasnostima cijepljenja informiraju na stranicama raznih teoretičara zavjera, glumaca, starleta, alternativnih liječnika i sl. koji će ih plašiti cijelim nizom izmišljenih nuspojava ili združenim urotama farmaceutske industrije i liječnika. Naprotiv, glupo je i neodgovorno više vjerovati jednom navodnom zviždaču biologu ili zviždačici internistici nego stotinama tisuća ozbiljnih stručnjaka infektologa, virologa, epidemiologa i sl. Treba biti svjestan da je na antivakcinalizmu i alternativnim lijekovima danas moguće odlično zarađivati baš kao i na cjepivima. U jednom od naših tekstova na Indexu pokazali smo kako su antivakcinalističke udruge spremne plaćati milijunske iznose u dolarima navodnim znanstvenicima koji će smisliti neke sumnje u sigurnost cjepiva. Ponovimo stoga nekoliko važnih činjenica, odnosno argumenata koji govore protiv onih antivakcinalističkih.
1) Ne, cjepiva ne uzrokuju autizam. To su pokazale stotine studija, a najveća među njima, provedena na pola milijuna ljudi u Danskoj, utvrdila je da je udio osoba s autističnim spektrom među cijepljenima i necijepljenima jednak.
2) Studija Andrewa Wakefielda na kojoj se temelji antivakcinalizam lažirana je, a on je bio osobno interesno povezan s odvjetnicima i roditeljima autistične djece koji su planirali ishoditi velike financijske odštete od države. Također je imao plan na tržište plasirati svoje zamjensko cjepivo.
3) Nije istina da su ospice iskorijenjene samo zahvaljujući higijeni i boljim socioekonomskim uvjetima, a ne cijepljenjem. One se danas javljaju gotovo isključivo među necijepljenima – udio necijepljenih među zaraženima je oko 84 posto. Pritom obolijevaju i oni koji nisu cijepljeni zato što su pripadnici skupina koje imaju problema s evidencijom jer žive kao nomadi poput Roma, kao i oni kojima cjepiva nisu dostupna zbog loše organizacije medicinske skrbi ili zbog ratnih uvjeta kao u Ukrajini, ili djeca koju antivakcinalistički roditelji u raznim higijenski neupitnim alternativnim vrtićima u Njemačkoj, Francuskoj i drugim razvijenim zemljama odbijaju cijepiti. Istovremeno ne oblijevaju milijuni djece u siromašnim zemljama u kojima se uvjeti nisu značajno promijenili nabolje.
4) Ne, nije samo po sebi razumljivo da bi roditelji trebali imati pravo sami odlučivati o tome hoće li cijepiti svoju djecu jer time ugrožavaju temeljna prava djece, kako svoje tako i tuđe, na zdravlje i kvalitetno liječenje. Naime, svatko tko ne cijepi svoje dijete odgovoran je i za svoje dijete i za drugu djecu koja se iz raznih medicinskih razloga ne mogu cijepiti, a bolest mogu dobiti od necijepljene djece. Poznato je da je u posljednjih godinu dana u Europi više djece oslabljenog obrambenog sustava umrlo upravo zato što su ih zarazila necijepljena djeca koja su se mogla cijepiti. Roditelji nikako ne bi smjeli imati pravo odlučivati o životu i smrti svoje maloljetne djece na temelju svojeg praznovjerja ili zabluda. Primjerice, Jehovini svjedoci nemaju pravo uskratiti svojoj djeci transfuziju na temelju doslovnog vjerovanja da je u krvi duša osobe kada djeci život ovisi o transfuziji. Poznato je da sudovi u takvim slučajevima znaju oduzimati pravo roditeljske odluke na temelju pravnog koncepta parens patriae koji državi daje pravo da intervenira kada roditelji zanemaruju djecu ili ne djeluju u njihovom najboljem interesu. U tom duhu neke države uvele su razne oblike kažnjavanja roditelja koji odbijaju cijepljenje ili su čak ponovno uvele obavezno cijepljenje jer je procijepljenost počela padati, kao što je to ove godine učinila Francuska. Postoje studije koje pokazuju da je obavezno cijepljenje u skladu čak i s libertarijanskim načelom da nije opravdano sudjelovati u aktivnostima koje drugima mogu uzrokovati zlo.
5) Nije točno da se roditelji nemaju čega bojati ako su im djeca cijepljena. Naime, uvijek ima djece na koju cjepivo neće djelovati. Prva doza učinkovita je kod 85 posto djece u dobi od oko devet mjeseci te kod oko 95 posto djece starije od 12 mjeseci, ali ne i 100 posto. Gotovo 100 posto djece bit će zaštićeno ako dobiju dvije doze, međutim, procijepljenost drugom dozom uvijek je nešto niža. Ima mnogo djece koja ne prime drugu dozu, a također ima mnogo one čiji je obrambeni sustav oslabljen raznim bolestima poput HIV-a ili leukemije. Također ima djece koja su alergična na cijepljenje pa ne mogu biti cijepljena. Stoga su svi koji mogu cijepiti djecu odgovorni i za svoju djecu i za tuđu dok god žele da njihova djeca idu u iste vrtiće, iste škole i rade na istim radnim mjestima; baš kao što pušači svojom odlukom da puše ne smiju ugrožavati zdravlje drugih koji ne žele biti izloženi sekundarnom pušenju, tako antivakcinalisti ne bi smjeli ugrožavati druge svojim pogrešnim odlukama.
6) Nije točno da nove epidemije ospica uzrokuje cijepljenje. Cjepivo, budući da se temelji na oslabljenom virusu, može izazvati blage simptome poput osipa ili svraba koji će podsjećati na simptome ospica, međutim, nema dokaza da može uzrokovati bilo koji od ozbiljnijih problema kao što su upala pluća ili encefalitis.
7) Nije točno da djecu podjednako ugrožavaju necijepljena djeca kao i necijepljeni stariji ljudi u čijem djetinjstvu još nije bilo uvedeno obavezno cijepljenje. Takvi stariji su uglavnom svi preboljeli ospice jer su one u vremenu prije cijepljenja bile jako raširene. Ili su umrli. Jedna studija provedena u Hrvatskoj početkom ovog stoljeća na reprezentativnom uzorku od 1155 ispitanika svih dobnih skupina iz raznih dijelova Hrvatske pokazala je da su svi stariji od 30-40 godina imali protutijela. Stoga bi bilo besmisleno, neučinkovito i skupo među starijima tražiti vrlo rijetke pojedince koji ih nemaju.
*Index koristi third party aplikacije za realizaciju anketa, kako bi smanjili mogućnost manipulacije anketom od strane korisnika, ali i potpuno odagnali mogućnost Indexovih manipulacija rezultatima. Svejedno, online ankete ne mogu se smatrati znanstveno utemeljenima, niti vjerodostojno predstavljaju većinu hrvatske populacije. Index, naime, relativno rijetko posjećuju potpuni idioti, koji pak u ukupnoj hrvatskoj populaciji imaju značajan udio.