1848. godinu obilježio je kaos na području od Pariza do rumunjskih gradova u Osmanskom Carstvu. Posvuda po Europi izbili su nemiri na ulicama: ljudi su tražili veća prava, politički angažman i bolje uvjete za život. Revolucije 1848. događale su se jedna za drugom, a domino-efekt nikako se nije mogao zaustaviti. Europski kraljevi i carevi bježali su u svoje vile van glavnih gradova iz straha da ih ne ubiju bijesni revolucionari, baš kako se to dogodilo pedesetak godina ranije za vrijeme Francuske revolucije.
Zašto je masa u Europi podivljala baš tada? Prošlo je više od trideset godina otkako je Napoleon pao i restaurirana je stara Europa. Austrija, Pruska i Rusija sklopile su savez kojim su se obvezale pomoći jedna drugoj u slučaju revolucije. Smatrale su da rastući nacionalizam u njihovim zemljama treba istrijebiti kako bi se očuvao mir. Red i stabilnost vidjeli su samo u obliku stare reakcionističke Europe.
Međutim, narod nije vidio red i stabilnost u zemljama u kojima su radnici živjeli kao štakori nakon 12 sati smjene u prljavoj tvornici. Nisu imali zdravstveni sustav ni sindikate, a ako nisu htjeli raditi za sitniš, bilo je puno drugih osiromašenih seljaka koji su se doseljavali u grad i pristajali raditi za tako malo novca.
Oni bogatiji imali su, pak, svoj skup problema: nisu im odgovarale pojedine ekonomske politike koje je donosio kralj ili car, a u to vrijeme nisu postojali izbori ili nekakav parlament u kojem se mogao čuti njihov glas. Nadalje, na sudu su bili tretirani lošije samo zato što nisu nosili plemićko ime premda su bili imućniji od mnogih starih feudalnih plemića.
Takvo nezadovoljstvo dodatno je raslo tijekom 1840., kada je Europu zadesio niz godina loše žetve. Izbili su nemiri u Francuskoj, Austriji, Pruskoj i Bavarskoj među seljačkim stanovništvom, a u Irskoj je zbog bolesti krumpira nastala ogromna nestašica hrane koja je rezultirala katastrofom. Europski monarsi na to su reagirali slanjem vojske na gladne ljude. Prema njima, to je nešto što se jednostavno nekad mora dogoditi. Nisu ni slutili da će njihova inertnost dovesti do revolta kakav još nisu vidjeli.
Prve revolucije stižu s juga
U Kraljevstvu Dviju Sicilija, odnosno Napuljskom Kraljevstvu, tada je vladao španjolski kralj Ferdinand II. Gladne četrdesete čak su ga potaknule da provede neke agrarne reforme, no one su rezultirale još jednom katastrofom. Jedino što je uspio postići je ujediniti sve seljake i zemljoposjednike protiv sebe.
12. siječnja ogromne mase potjerale su vojsku s otoka i proglasile neovisnost Sicilije. Vratile su ustav iz 1812. godine, koji je bio donesen u vrijeme Napoleona. Dva tjedna kasnije demonstracije u Napulju natjerale su Ferdinanda II. da popusti i izda svoj ustav, koji će mu ograničiti vlast.
Na sjeveru kralj Pijemonta Karlo Alberto također izdaje ustav kako bi spriječio nemire u Torinu. Puno je gore prošla lokalna vlast u Milanu i Veneciji. Ovi su gradovi 1848. godine bili dio Habsburške Monarhije, a talijanske nacionaliste godinama se zatvaralo ili jednostavno ubijalo jer ih se htjelo ušutkati. U ožujku 1848. u tim gradovima izbili su prosvjedi protiv austrijske vlasti, na kojima se tražilo odcjepljenje od Habsburgovaca.
Prosvjedi u Italiji bili su dramatični i krvavi, no danas o njima manje slušamo ponajviše zbog toga što ih je zasjenila jedna druga revolucija - naravno, ona u Francuskoj.
U Francuskoj ništa novo
Sjećanje na Francusku revoluciju iz 1789. godine bilo je duboko utkano u francusko društvo, a dizanje revolucije već je na neki način postalo dio francuskog nacionalnog identiteta.
Upravo je zbog toga već 1830. godine izbila Srpanjska revolucija, koja je rezultirala umjerenim kraljem Lujem Filipom. On se također nije snašao kada je nastupila glad par godina prije 1848. godine pa ga je francuski narod sve manje podupirao. Dodatni razlog zbog kojeg je izbio revolt protiv kralja bio je njegov premijer Francois Guizot, koji je bio pravi reakcionar i smatrao liberalne reforme čistim glupostima.
Guizot je 1848. zabranio organiziranje banketa – raskošnih zabava koje su bile mjesto političkih okupljanja i rasprava. Time je ipak otišao predaleko pa u Parizu tada izbijaju masovne demonstracije. Obrtnici, radnici i studenti nastupali su zajedno tražeći smjenu premijera. Osjećaj straha oko Luja je rastao i Guizot odmah daje ostavku.
Činilo se da će revolucija tu stati, no tada se na ulicama vojska sukobila s revolucionarima. Leševi na ulicama koje je ostavila vojska samo su dodatno motivirali Parižane da u još većem broju krenu na palaču svog kralja. Luj Filip istog je trena abdicirao i pobjegao u Englesku. Pariz je pao i proglašena je Druga Republika. Sve se to odvilo u samo tri dana.
K. von Metternich: Kad Pariz kihne, cijelu Europu zahvati groznica
Vijesti iz Pariza ubrzo su stigle u Beč. Policijski dužnosnici uvjeravali su Metternicha da se ne brine te da takav ološ u Beču nikad neće napraviti nerede i revoluciju.
Klemens von Metternich bio je pravi simbol apsolutističke Europe. U Napoleonovo doba odigrao je ključnu ulogu kako bi spasio Austriju od Napoleonovih jakih kazni. Pobrinuo se da francuski car oženi austrijsku princezu i bio arbitar u sporovima između Napoleona i njegovih protivnika. Kada je Napoleon bio prognan, organizirao je Bečki kongres i uspostavio novi europski poredak. Organizirao je i Svetu Alijansu kako bi se spriječile nove revolucije. Sve u svemu, predstavljao je baš sve reakcionističko i bio velik protivnik liberalnih i nacionalističkih reformi.
Nakon gotovo 40 godina političkog djelovanja za njegov je kraj bila odgovorna revolucija, koju je toliko mrzio. Tisuće demonstranata u Beču provalile su u državne institucije samo par tjedana nakon događaja u Parizu. Nastao je oružani sukob s vojskom, što je, naravno, mobiliziralo još više ljudi da se priključe demonstrantima. Metternich je dao otkaz i pobjegao u Englesku. Austrijsko vodstvo moralo je popustiti – najavljeni su izbori za skupštinu koja će izdati ustav, a tajna policija i cenzura su ukinuti.
Austrijski dvor imao je još jedan velik problem
Austrijski vrh imao je dodatan razlog za strah od revolucije. Kako se radi o multietničkom carstvu, revolucije su mogle nastati zbog liberalnih zahtjeva za ukidanje cenzure i donošenje ustava, ali i uslijed nacionalističkih težnji za većom autonomijom ili čak samostalnošću.
Upravo se to dogodilo u Mađarskoj, gdje su izdani zahtjevi za veću autonomiju u pogledu gospodarstva i kulture. Uskoro je izbila revolucija i Mađari su započeli rat za neovisnost. Narodi koji su živjeli pod Mađarima već su doživljavali nasilnu mađarizaciju i tome se usprotivili. Izbili su neredi u rumunjskim gradovima, kao i u Vojvodini.
Međutim, najveći protivnik mađarske revolucije bio je ban Josip Jelačić, koji je bio kompletno odan novom austrijskom caru Franji Josipu i jedva je čekao ugušiti mađarski nacionalistički ustanak.
Nakon što je pao Metternich, demonstratori se okupljaju i u njemačkim državama. Većina kneževa i kraljeva popušta zahtjevima kako bi izbjegla nemire. U Frankfurtu se utemeljuje parlament koji okuplja predstavnike iz svih njemačkih zemalja i počinje se kreirati ustav. Njihov je plan bio da se ujedine u jedinstvenu njemačku državu pod liberalnim i nacionalističkim ustrojem. Pruski kralj također doživljava revoluciju u Berlinu. Demonstratori traže bolje zastupništvo, ustav i parlament. Izbija sukob vojske i naroda na ulicama, nakon čega kralj ipak popušta.
Revolucije kratkog vijeka
Dok je u Pruskoj delegacija liberala kreirala svoj prvi ustav, revolucije u Europi polako su ugušene. U Beču su izbili novi nemiri zbog reakcionističkog djelovanja novog austrijskog cara protiv Mađara i Čeha, no oni su ugušeni kad su u grad upale vojske austrijskog generala Windisch-Grätza i bana Josipa Jelačića.
U Francuskoj se nakon prvotne revolucije situacija ponovno rasplamsala zbog nove konzervativne vlade, koja je ukinula neke povlastice radničkoj klasi. Pariz je u roku od par dana ponovno gorio, podignute su barikade u glavnim ulicama grada, a vriskovi i leševi na ulicama opet su postali dio svakodnevice. Nemiri su završili tek nakon što je Luj Napoleon Bonaparte, nećak nekadašnjeg cara, postao novi predsjednik. On će ukinuti republiku samo par godina kasnije i postati apsolutist.
Ipak, prije nego što je i formalno postao car, Luj Napoleon poslao je vojsku u Rim, gdje su talijanske snage bile proglasile republiku nakon što je papa Pio IX. pobjegao. Ta je vijest užasnula liberale u cijeloj Europi. Napoleon je bio predsjednik koji je na vlast došao na izborima, a sad guši taj isti sustav u Italiji.
U isto vrijeme, revolucije u austrijskim gradovima Milanu i Veneciji ugušene su nakon što je Pijemont izgubio dvije bitke protiv austrijskog maršala Radetzkog. Sicilija je također izgubila samostalnost nakon što je Frederik II. okupio vojsku u Napulju i protjerao liberale s otoka. Ujedinjena Italija morat će još pričekati.
1849. godine parlament u Frankfurtu napokon završava ustav. Njihova odluka bila je da pruski kralj Wilhelm I. preuzme njemačku krunu, no on je to odbio. Svoju revoluciju u Berlinu ugušio je kada je pozvao vojsku da dođe i protjera demonstratore, a ujedinjenu Njemačku na krilima liberalnih ideja nije htio ni po koju cijenu.
Njemačka će se ujediniti pod konzervativnim načelima te "željezom i krvlju", kako je rekao Bismarck, koji je već tada bio dio najodanijeg kraljevog kruga. Odbijanje ujedinjenja proizvelo je val novih revolucija u njemačkim gradovima, no uz pomoć pruske vojske one su sve ugušene, kao što je na kraju raspušten i parlament u Frankfurtu.
Sličnu sudbinu doživjela je i mađarska revolucija, koja je konačno ugušena 1849. kada je Franjo Josip I. pozvao ruskog cara Nikolu da pomogne sa svojom vojskom. U Rusiji te godine nije bilo revolucija jer je ruski car preventivno zatvarao, ubijao ili cenzurirao svaki tračak liberalnih pojedinaca i njihovih ideja.
Revolucije su bile ugušene, ali pokrenule su nešto što nije moglo biti zaustavljeno
Revolucije 1848. godine redom su ugušene, no bilo bi pogrešno reći da nisu ništa postigle. Metternichova Europa bila je kontinent tajne policije i cenzure. Svaki pokušaj da se nešto promijeni nailazio bi na apatiju među europskim kraljevima. U Europi će nakon 1848. odluke vladara biti uvelike uvjetovane mišljenjem naroda premda u mnogima od tih zemalja još neko vrijeme nije bilo parlamentarnog sustava i ustava.
Konzervativna Pruska prihvatit će liberalne težnje za ujedinjenje Pruske i iskoristiti nacionalni osjećaj da stvori Njemačko Carstvo. Pijemont će okruniti sina Karla Alberta za talijanskog kralja i istjerati Austrijance iz svojih pokrajina. U Francuskoj će Napoleon III. uložiti velike napore da transformira Pariz u grad kakav danas prepoznajemo, a Franjo Josip I. morat će se nagoditi s Mađarima i stvoriti dualnu monarhiju.
1848. godina danas je poznata pod nazivom "proljeće naroda", a zahtijevanja tih naroda zapravo nisu ugušena, već su samo odgođena za par desetljeća. Neovisno o tome, Europa više nikad nije vidjela lančanu reakciju demonstracija i prosvjeda i po tome je drukčija od svake druge godine u povijesti tog kontinenta.