ZLOČINI protiv čovječnosti i kršenje zakona i običaja ratovanja za vrijeme i nakon operacije Oluja, nedjela su za koje Haško tužiteljstvo tereti Antu Gotovinu u tajnoj optužnici iz 13. srpnja 2001., koja je otpečaćena tri tjedna kasnije.
Šest godina je trebalo Haškom tužiteljstvu da podigne optužnicu protiv Ante Gotovine, koji je u Oluji držao ključnu operativnu dužnost - zapovjednika Zbornog područja Split. Još četiri godine će proći dok ga 7. prosinca 2005. u hotelu Bitacora na Tenerifima po tjeralici ne uhite pripadnici španjolske specijalne policije. Nakon što je lociran i uhićen, transferiran je u zatvor u Scheveningenu, gdje mu izricanjem presude 15. travnja 2011. završava prva faza suđenja, koje je počelo 11. ožujka 2008.
Pripreman za najvećeg junaka, pretvoren u najvećeg mučenika
S položaja na koji je Gotovina postavljen još u listopadu 1992. pripremao se za konačni cilj - oslobođenje okupiranih dijelova Dalmacije, prije svega centra srpske pobune Knina. Njegovo Zborno područje Split obuhvaćalo je teritorij prijeratnih općina Benkovac, Donji Lapac, Drniš, Gračac, Knin, Korenica, Obrovac, Šibenik, Sinj i Zadar. Kao što se vidi, nasuprot Gotovini nalazila se ogromna površina pod okupacijom pobunjenih Srba. Na istom teritoriju, osim hrvatske i srpske jurisdikcije, vrijedila je i ona UN-a. Navedena područja bila su "Pod zaštitom UN-a", kao UNPA Sektor jug.
U zoru 4. kolovoza 1995. Hrvatska je pokrenula ofenzivu pod nazivom "Oluja" s ciljem vraćanja područja kojeg su okupirali pobunjeni Srbi u ustavno-pravni poredak RH. Hrvatska Vlada je već 7. kolovoza 1995. objavila da je operacija na cijelom području (od Posavine do Dalmatinske zagore) uspješno okončana.
Gotovinina obrana se morala svoditi na prebacivanje odgovornosti na Čermaka i Markača
Obrana generala Gotovine, kao i njegov ratni put, govore da je Gotovina odmah nakon Oluje otišao na tjedan dana odmora, nakon čega je zajedno s vojskom krenuo u Bosnu, kako bi vodio operacije u ljeto i jesen '95., kojima je HV (zajedno s Armijom BiH i HVO-om) došla nadomak Banje Luke.
Međutim, tužitelji Međunarodnog suda za bivšu Jugoslaviju inzistiraju da su se pojedini segmenti Oluje (a time i Gotovinina odgovornost za hrvatske zločine) nastavili sve do studenog 1995. Kao što je poznato, upravo nakon munjevitog oslobađanja navedenih područja i još munjevitijeg bijega Srba koji su tamo živjeli, dakle nekoliko dana nakon što je područje osigurano, pa i "očišćeno", počinjena je velika većina zločina nad srpskim civilima koji su ostali (prije svega starcima), kao i pljačka stambenih objekata, stoke i palež i uništenje stotina kuća, zgrada i tvorničkih postrojenja.
Gotovinina obrana međutim tvrdi da je on već 6. kolovoza, dakle samo dan nakon oslobođenja, Knin predao civilnim vlastima. To znači da je za događanja na području grada bio odgovoran general Ivan Čermak, zapovjednik Zbornog mjesta Knin, koji je bio vojni povjerenik za Knin. Njemu se također sudi za zločine počinjene u okolici Knina nakon Oluje, jer je to područje bilo pod njegovom nadležnošću. Njegova je pak obrana kako je on bio tek logističar postavljen na teren odlukom predsjednika Tuđmana, kako bi doprinio uspostavi i funkcioniranju civilnog života u Kninu.
Kao što smo napisali, Gotovina je bio glavni operativni zapovjednik dijela operacije "Oluja" koji se odvijao u Zbornom području Split (Sektoru jug). U optužnici stoji da je Gotovina pravno i formalno zapovijedao nad svim hrvatskim snagama "između 4. kolovoza 1995. i 15. studenog 1995.", što podrazumijeva HV, Hrvatsko ratno zrakoplovstvo, specijalnu policiju i vojnu policiju, znači sve snage koje su djelovale u vojnim operacijama na području Sektora jug.
I ovdje Gotovinina obrana ističe kako njihov branjenik nije pod sobom imao specijalne policiju, čiji su pripadnici u selu Grubori pored Knina ubili pet nemoćnih staraca i zapalili više kuća. Taj zločin dokumentirale su kamere UN-ove televizije i za njega se sudi generalu Mladenu Markaču, zapovjedniku specijalne policije u Oluji.
"Hrvatske snage kojima je zapovijedao Gotovina ubile su najmanje 150 krajiških Srba, za što je on kazneno odgovoran"
"Gotovina je, dok je bio na položaju na kojem je vršio vlast nadređenog, kazneno odgovoran za djela svojih podređenih (kontinuirano ubijanje, palež, pljačka, šikaniranje, protjerivanje, teror i fizičke prijetnje osobama i imovini od strane hrvatskih snaga), ako je znao ili je bilo razloga da zna da se njegovi podređeni spremaju počiniti takva djela ili su ih već počinili, a nadređeni je propustio poduzeti nužne i razumne mjere da spriječi takva djela ili kazni njihove počinitelje", stoji u optužnici, u kojoj je navedeno koliko su Srba hrvatske snage "protupravno lišile života":
"Između 4. kolovoza i 15. studenog 1995., hrvatske snage počinile su brojna kršenja međunarodnog humanitarnog prava, uključujući protupravno lišavanje života najmanje 150 krajinskih Srba i nestanak više stotina drugih." Carla del Ponte u optužnici nabraja primjere "protupravnog lišavanja života strijeljanjem, spaljivanjem i probadanjem" ali se u optužnici navode imena njih 37.
Gotovinu se za najteža djela krivi po individualnoj, a ne zapovjednoj odgovornosti, pa čak i za "zločinački pothvat s Tuđmanom"
Za što optužnica koju je potpisala i pečatirala Carla del Ponte tereti zapovjednika Zbornog područja Split? "Ante Gotovina je, djelujući sam i u dogovoru s drugima, uključujući predsjednika Franju Tuđmana, planirao, poticao, nalagao ili pomagao i počinio podržavao planiranje, pripremu ili izvršenje progona srpskog stanovništva u Krajini", piše u optužnici, u kojoj je još detaljnije objašnjeno kako su to udruženo djelovali Tuđman i Gotovina:
"Između 17. srpnja 1995. i 15. studenog 1995., Ante Gotovina je, djelujući sam i u dogovoru s drugima, uključujući predsjednika Franju Tuđmana, planirao, poticao, nalagao, počinio ili na drugi način pomagao i podržavao planiranje, pripremu ili izvršenje kaznenih djela koja se terete u nastanku, za vrijeme i nakon ofenzive "Oluja." Ante Gotovina je, po Statutu Suda, individualno odgovoran za kaznena djela za koja se tereti u ovoj optužnici. "Individualna kaznena odgovornost uključuje planiranje, poticanje, nalaganje, počinjenje te pomaganje i podržavanje pri planiranju, pripremi ili izvršenju krivičnih djela." Ova teza pobija općeprihvaćeno mišljenje kako se Gotovini u Haagu sudi zbog njegove zapovjedne odgovornosti (jer nisu procesuirani pravi i pojedinačni izvršitelji zločina) i u dobrom dijelu se temelji na transkriptima brijunskog sastanka Tuđmana s hrvatskim političkim i vojnim vrhom u srpnju '95, na kojem su izdane konačne smjernice za provedbu operacije.
Upravo Tuđmanove izjave s tog sastanka o ciljevima Oluje (odlazak što većeg broja Srba, koji su remetilački faktor u Hrvatskoj i izvor pobune) i sredstvima kako do njih doći da u javnosti ispadne kako nije namjera da Srbi odu (ponavljanjem proglasa o sigurnosti svima koji ostanu i dočekaju hrvatske snage), Tužiteljstvo koristi kao krunski dokaz da su tri optužena generala dio udruženog zločinačkog pothvata kojem je cilj protjerivanje Srba iz Hrvatske.
Nema te oslobađajuće presude za Gotovinu koja može sprati "individualnu odgovornost" pljačkaša i ubojica koji su harali oslobođenom "krajinom"
Čak ni Tužiteljstvo ne spori Hrvatskoj pravo da vojnim putem povrati dijelove zemlje koje su okupirali Srbi, ali progon Srba s tih prostora nastoji dokazati njenim prikrivenim ciljem. Do njega se došlo, smatra Tužiteljstvo, masovnim uništavanjem stambenih i gospodarskih objekata u vlasništvu Srba, kako bi se onemogućio njihov povratak. Obrana je efektno uspjela pobiti nebuloznu točku optužnice o "prekomjernom i neselektivnom granatiranju Knina", na koji je navodno u 24 sata palo "dvije tisuće granata". Istina je da je grad evakuiran nakon što su vojni ciljevi u njemu gađani preciznom i ograničenom vatrom. O ovome je u korist Gotovine svjedočio čak i general Mile Mrkšić, tadašnji zapovjednik vojske krajiških Srba.
Gotovinu se tereti za "Kumulativni učinak deportacije i prisilnog raseljavanja radnji krajiških Srba širokih razmjera u Bosnu i Hercegovinu i Srbiju. Procjenjuje se da je riječ o 150 do 200 tisuća ljudi." Ovome se Gotovinina obrana suprotstavlja argumentom da je evakuacija srpskog stanovništva upravo u dijelove navedene u ovoj točki optužnice uvježbavana i par godina prije Oluje, jer civilne i vojne vlasti ni pod koju cijenu nisu željele prihvatiti suživot s Hrvatima, a krajiški vrh je prvog dana "Oluje" naredilo evakuaciju, i to baš na području Gotovinine zone odgovornosti. Što se tiče ubojstava, protjerivanja i pljački, obrana odgovara kako se to nedvojbeno dogodilo, ali nije bilo dio organizirane strategije ni politike, nego se radi o pojedinačnim slučajevima.
Međutim, ogromnu ljagu na "Oluju" baca nedvojbena činjenica da je nakon operacije u pljačku i palež tisuća kuća, stanova, farmi, imanja, kao i likvidaciju više od stotinu srpskih staraca, krenulo dosta "pojedinačnih slučajeva". Svi oni koji se ovih dana na sva zvona pozivaju na molitve i post u iščekivanju presude, naravno ni ne pomišljaju da je za to netko doista kriv, koliko god Gotovina bio nevin.
"Djela djelomične ili totalne pljačke i/ili uništavanja imovine počinjena između 4. kolovoza i 15. studenog 1995." (dokazni materijal na suđenju):
Općina Benkovac
Oko 1300 stambenih objekata u 14 sela i zaselaka
Općina Donji Lapac
Oko 600 stambenih objekata u 37 sela i zaselaka
Općina Drniš
Oko 750 stambenih objekata u 29 sela i zaselaka
Općina Gračac
Oko 700 stambenih objekata u 40 sela i zaselaka
Općina Knin
Oko 3000 stambenih objekata u 83 sela i zaseoka
Općina Korenica
Oko 470 stambenih objekata u 52 sela i zaseoka
Općina Obrovac
Oko 200 stambenih objekata u 7 sela i zaseoka
Općina Šibenik
Oko 250 stambenih objekata u 8 sela i zaseoka
Općina Sinj
Oko 600 stambenih objekata u 14 sela i zaseoka
Općina Zadar
Oko 130 stambenih objekata u 3 sela i zaseoka