NAJAVLJENU reformu mirovinskog sustava Hrvatske kritizirali su oporba, struka i građani. Svima najviše smeta planirana promjena u obaveznom investiranju mirovinskih fondova, odnosno odredba da 5 posto neto imovine moraju investirati u alternativni investicijski fond, čija bi glavnica bila garantirana od države.
Osim što se ta promjena uvodi bez stvarnog razloga - iako vladajući tvrde da to rade zbog zahtjeva OECD-a da se smanji izloženost mirovinskog sustava državnim financijama, što otvara prostor za netransparentnost, korupciju, moralni hazard i uhljebljivanje - važno je naglasiti i da u svijetu ne postoji alternativni investicijski fond s državnom garancijom.
Počelo se i općenito raspravljati o mirovinskim fondovima, odnosno o tome da u samo nekoliko država svijeta postoji sustav nalik 2. mirovinskom stupu u Hrvatskoj, čemu se protive oni koji bi ga ukinuli i sve vratili na staro stanje - prije reforme kojom su uvedeni 2. i 3. mirovinski stup.
Mirovinski fondovi jako su popularni u EU i ostatku svijeta
Mirovinski fondovi u svijetu nisu nepoznanica. Dapače, posluju u svim razvijenim državama svijeta. Razlikuju se uglavnom u načinu funkcioniranja - neki su obavezan dio mirovinskog sustava silom zakona, nekima upravlja država, a nekima privatni sektor te se općenito drukčije financiraju i imaju različite uloge u nacionalnom gospodarstvu.
Prema podacima OECD-a, koji uključuju većinu tipova mirovinskih fondova u svijetu, u nekolicini država oni su jako velik dio ekonomije, puno veći nego u Hrvatskoj. U OECD-ove podatke uključeni su profesionalni i osobni mirovinski fondovi, obvezni i dobrovoljni, oni koje financiraju privatne kompanije i oni koje financira država.
S obzirom na ukupnu imovinu mirovinskih fondova u odnosu na državni BDP, najvažniji su u Nizozemskoj (213.3 posto BDP-a), na Islandu (207.9 posto), u Švicarskoj (156.1 posto) i Australiji (147.4 posto). Hrvatska je s ukupnom imovinom mirovinskih fondova od 33.2 posto BDP-a 19. država na svijetu.
Velik dio zemalja u kojima mirovinski fondovi raspolažu imovinom većom od 20 posto BDP-a države nalazi se u Europi. Osim nabrojanih Nizozemske, Islanda, Švicarske i Hrvatske, to su Ujedinjeno Kraljevstvo (120.5 posto BDP-a), Finska (61.1 posto), Malta (53.1 posto), Danska (49.9 posto), Irska (34 posto) i Kosovo (31.2 posto).
Nisu svi mirovinski fondovi isti
Podaci OECD-a odnose se na nakupljenu imovinu koja čini neovisnu pravnu osobu (fond) koja se "puni" doprinosima u mirovinski plan isključivo u svrhu financiranja budućih mirovina. Članovi fonda imaju ugovorno potraživanje prema imovini mirovinskog fonda, odnosno radi se o njihovoj osobnoj imovini.
Mirovinski fondovi mogu biti s pravnom osobnosti (kao što je trust, zaklada ili korporativni subjekt) ili pravno odvojen fonda bez pravne osobnosti kojim upravlja društvo za upravljanje mirovinskim fondom ili druga financijska institucija u ime članova fonda (kao što je u Hrvatskoj).
Stoga u OECD-ove podatke ne spadaju fondovi kao što je naftni fond Norveške, koji se spominjao tijekom rasprave u saboru oko nove mirovinske reforme. Vladajući su branili ideju alternativnog investicijskog fonda garantiranog od države argumentom da je to slično kao naftni fond u Norveškoj, što je potpuna besmislica.
HDZ-ovo pravdanje naftnim fondom Norveške je potpuno pogrešno
Prvo i osnovno, naftni fond Norveške ne "puni" se uplatama radnika (kao što je slučaj s mirovinskim fondovima u Hrvatskoj), nego prihodima države od eksploatacije nafte. Stoga nije privatna imovina radnika, nego same države. Dio prinosa fonda država koristi za pokrivanje deficita i troškova mirovinskog sustava, ali strogo ograničeno jer to ne smije biti više od samog godišnjeg prinosa.
Podjednako važna stvar, naftnom fondu Norveške zabranjeno je ulagati u Norvešku, ne samo u državu i infrastrukturu nego i u privatne kompanije. Fond ima udio u više od devet tisuća kompanija diljem svijeta, ali među njima nije nijedna kompanije iz Norveške.
70 posto investicija odnosi se na dionice, 28 posto na obveznice (uglavnom korporativne, a ne državne) i 2 posto na nekretnine. Prema javnim podacima fonda, koji je potpuno transparentan po pitanju svojih ulaganja, u Hrvatskoj ima udjele u Adris Grupi, Atlantic Grupi, Dalekovodu, Viro tvornici šećera i Valamar Rivieri.
Potpuno drukčija stvar od alternativnog investicijskog fonda za koji bi garantirala država, ideje iz najnovije mirovinske reforme Hrvatske.
Nizozemska - najbolji mirovinski sustav na svijetu s najvećim omjerom imovine mirovinskih fondova i BDP-a
Mirovinski sustav Nizozemske ima tri stupa, prema podacima OECD-a. Prvi stup je klasična državna mirovina po sistemu međugeneracijske solidarnosti. Drugi stup su doprinosi koje zaposlenici i poslodavci prema kolektivnim ugovorima o radu uplaćuju u mirovinski fond u koji je poslodavac uključen.
To može biti mirovinski fond za sva poduzeća u određenoj industriji, fond koji radi za jednu određenu tvrtku ili fond za grupu ljudi koji rade u određenim profesijama, kao što su liječnici. Ministar za socijalna pitanja i zapošljavanje može učiniti obveznim sudjelovanje u mirovinskom fondu za cijeli sektor, a iako tehnički nije obavezan u stvarnosti, preko 90 posto radnika u Nizozemskoj je u drugom stupu.
Mirovinski fondovi djeluju tako da na temelju uplaćenih doprinosa radnik ima pravo na isplate iz mirovinskih fondova, naravno, uz prinos ostvaren ulaganjem. Do određene razine dohotka postoje i brojne porezne olakšice na mirovinu iz drugog stupa. Prema nedavno objavljenom indeksu svjetskih mirovina, nizozemski mirovinski sustav je najbolji na svijetu.
Island ima drugi najbolji mirovinski sustav na svijetu i drugi najveći udio imovine mirovinskih fondova u BDP-u
Druga zemlja s najvećim udjelom imovine mirovinskih fondova u BDP-u je Island, a mirovinski sustav te države nedavnim indeksom svjetskih mirovina ocijenjen je kao drugi najbolji na svijetu.
Postoji tradicionalni državni mirovinski sustav utemeljen na međugeneracijskoj solidarnosti (kao u Hrvatskoj prvi stup). Svi zaposleni moraju biti članovi mirovinskog fonda i plaćati određeni postotak plaće, 4 posto plaće se vodi kao doprinos radnika, a 11.5 posto kao doprinos poslodavca.
Od ukupno isplaćene mirovine na Islandu, najveći dio (preko 80 posto) je isplata na temelju mirovinskih fondova, a ne međugeneracijske solidarnosti. Rani ulazak u mirovinu destimulira se sa 6.6 posto manjom mirovinom po svakoj godini ranijeg umirovljenja. Prema podacima Eurostata, prosječni radni staž novih umirovljenika na Islandu tijekom 2022. iznosio je 45.4 godine, dok je u Hrvatskoj bio 34 godine.
Danska ima moderan mirovinski sustav oslonjen na individualnu mirovinsku štednju
Island i Nizozemska su ekstremni primjeri pa je za usporedbu s Hrvatskom bolje uzeti primjer Danske. Ona ima puno bliži udio imovine mirovinskih fondova u BDP-u (49.9 posto) onom hrvatskom (33.2 posto).
Danski mirovinski sustav može se podijeliti na tri vrste mirovina: zakonske mirovine, mirovine tržišta rada i individualne mirovine. Zakonske mirovine su klasične mirovine po modelu međugeneracijske solidarnosti, nalik prvom stupu u Hrvatskoj.
Mirovine tržišta rada su one koje se isplaćuju na temelju bivših uplata u mirovinske fondove, a dogovaraju se na osnovi kolektivnih ugovora po industrijama. Oko 90 posto zaposlenih obuhvaćeno je takvim mirovinama.
Doprinosi koji se iz plaća radnika izdvajaju u mirovinske fondove utvrđuju se kolektivnim ugovorima po industrijama, a kreću se između 10 i 18 posto bruto plaće. Tipično pokrivaju različite socijalne rizike i pružaju niz beneficija, kao što su invalidnina, obiteljske mirovine, osiguranje za kritične bolesti.
Visina mirovine ovisi o tome koliko je uplaćivano tijekom radnog vijeka i u načelu svaka generacija financira vlastita prava. Doslovno se radi o individualnoj mirovinskoj štednji, slično kao drugi stup u Hrvatskoj, osim toga što se dogovara na temelju kolektivnih ugovora u različitim industrijama, a ne na državnoj razini.
Međugeneracijska solidarnost postala je neodrživ model koji se postupno napušta
Unutar EU među državama postoje razni modeli mirovinskog sustava. Spomenute Nizozemska i Danska primarno se oslanjaju na individualno kapitaliziranu mirovinsku štednju u mirovinskim fondovima, ali u EU postoje i suprotni primjeri u kojima dominira stari sustav utemeljen na međugeneracijskoj solidarnosti.
Broj država koje se u budućnosti planiraju oslanjati isključivo na međugeneracijsku solidarnost sve je manji. Većina je počela uvoditi neki oblik individualne mirovinske štednje, a gotovo sve zadnjih nekoliko godina povećavaju minimalnu dobnu granicu za odlazak u mirovinu.
Brojne države nemaju zakonsku obavezu individualne mirovinske štednje, ali je potiču poreznim i drugim povlasticama
Od 2020. u Belgiji ljudi mogu odabrati uplatu do 990 eura godišnje u osobno mirovinsko osiguranje uz dobit od 30 posto poreznog odbitka, odnosno 1270 eura s 25 posto poreznog odbitka. Poslodavce se stimulira da uplaćuju privatna mirovinska osiguranja svojim zaposlenicima tako da se za sav uplaćeni iznos smanjuje porez kompanijama.
Češka je zadržala model međugeneracijske solidarnosti, ali kao cijenu toga radnici moraju 28 posto bruto plaće izdvojiti za mirovinski sustav. Između 2009. i 2017. mirovinski sustav bio je u deficitu u kumulativnom iznosu od 9.4 milijarde eura, a 2018. se vratio u plus.
Povlaštene mirovine ne postoje, osim za rudare. Individualna mirovinska štednja je dobrovoljna, država potiče priključivanje poreznim olakšicama, a ipak 70 posto radnika sudjeluje u individualiziranoj mirovinskoj štednji.
Estonija ima obaveznu individualiziranu mirovinsku štednju, ali je za vrijeme pandemije otvorila mogućnost da se iz nje izađe, a sudjelovanje je postalo dobrovoljno. U planu je da država za svakih 2 posto doprinosa iz plaće radnika uplati ekvivalent 4 posto doprinosa iz plaće, što je u godinama kada je drugi stup bio obavezan radio poslodavac.
Državni garantirani alternativni investicijski fond najgora je ideja za reformu mirovinskog sustava
Pitanje mirovina politički je jako osjetljivo pa se promjene sporo provode unatoč tome što su nužne zbog demografskih trendova, odnosno pogoršanja odnosa broja radnika i umirovljenika. Individualizacija mirovinske štednje jedna je od tih promjena.
Osim toga, podižu se dobne granice za odlazak u mirovinu s tendencijom ujednačavanja između muškaraca i žena (muškarci su uglavnom bili diskriminirani, s manjim prosječnim trajanjem života, a većom dobi odlaska u mirovinu) i podizanja granice na 67 i više godina.
I unutar samog modela individualne mirovinske štednje postoje varijacije po pitanju ograničenja koja se postavljaju na mirovinske fondove s obzirom na investicije, transparentnosti itd. Ali ideja da mirovinski fondovi moraju 5 posto neto imovine transferirati u alternativni investicijski fond, za koji će država garantirati proračunom, odnosno porezima koji su isti građani, čiji novci se ulažu, uplatili u proračun (de facto garantiraju investiciju sami sebi) definitivno je jedan od najgorih modela koji je neka država smislila.