Hrvati imaju ogromnu dijasporu, a sad se čude stranim radnicima u Hrvatskoj

Foto: Patrik Macek/Pixsell

HRVATI imaju jednu od najvećih dijaspora u svijetu. Odlazilo se radi siromaštva, odlazilo se radi boljih prilika, odlazilo se radi politike. Gotovo svatko od nas ima poznatih po svijetu, neki prijatelje i školske kolege, a neki već treću ili četvrtu generaciju nasljednika rodbine koja je davno napustila Hrvatsku.

I sam uostalom imam fotografije rodbine napravljene negdje u Rijeci ili Trstu početkom prošlog stoljeća, onako službeni u svečanim odijelima i haljinama, posljednje fotografije u Europi, prije nego što su trećom klasom otplovili za New York i tamo na otoku Ellisu imigracijskom službeniku rekli na ono malo priučenog engleskog ime i prezime, Vis, Austro-Hungary.

Stvari su se promijenile. Hrvatska je postala zemlja koja privlači radnike iz drugih zemalja. I sada se mnogi Hrvati tome čude - a čude se upravo onome što su Hrvati radili kroz stoljeća, odlazili u druge zemlje u potrazi za boljim životom. Često nisu znali jezik, nisu pošteno ni znali gdje idu. Radili su najteže poslove za nadnicu. Radili su mnogi i po par poslova istovremeno kako bi imali za skroman život i za poslati svojoj obitelji u domovinu.

Radili su upravo ono što rade desetine tisuća stranih radnika upravo sada u Hrvatskoj.

Svi odlaze u bolje

Stvar je jednostavna - Hrvati odlaze na bolje. Drugi dolaze kod nas. Opet, za njih bolje. Uostalom, moramo imati otvorene granice za strane radnike - nedostatak radne snage je već toliki da bi mnoge djelatnosti zapele da nema stranaca. Kao što su strani radnici potrebni Njemačkoj, Austriji ili Švicarskoj, potrebni su Hrvatskoj. I tu nema ništa čudno.

No, kako je uopće do toga svega došlo?

Stvar se u osnovi temelji na zakonu spojenih posuda - Hrvati će ići tamo gdje je njima bolje, tamo gdje će umjesto 900 eura za isti rad biti plaćeni 2500 eura. A kod nas će doći oni iz država gdje su plaće 300 eura i kojima će naših 900 biti pristojna plaća.

Europska unija je jedinstveno tržište rada, ne trebaju vam nikakve radne dozvole, ne trebaju vam nikakve posebne ovjere diploma - odete i radite, od Portugala do Švedske. To što su razlike u plaćama toliko velike, to što su u Hrvatskoj cijene nekretnina podivljale pa ne možete ni za natprosječnu plaću platiti podstanarski stan, kamoli imati za automobil ili ljetovanje - to je nešto na što su i politika i poslodavci morali misliti zadnjih četvrt stoljeća.

Realno, nije jednostavno otići ako se učitelj ili pravnik ili takvo nekakvo zanimanje koje traži vrhunsko poznavanje domaćeg jezika, no za većinu drugih zanimanja je postalo vrlo jednostavno. Javite se poslodavcu u drugoj članici Europske unije, kojem također najčešće nedostaje radne snage.

Zanimljivo je da se na tu jednostavnu činjenicu - jedinstveno tržište rada, nisu pripremili ni poslodavci ni država. Mnogi privatni poslodavci se uopće nisu pripremili za pravu tržištu utakmicu. Država se također nije pripremila - porezi i doprinosi na plaće su veliki, ako želite dobrog radnika pristojno platiti državi morate dati ogroman dio.

Nitko se nije bavio pitanjem ostanka radne snage

Sama država se nije udostojila ni reformirati javni sektor i platiti svoje radnike. Ovo nedavno hitno povećanje niskih plaća (posebno onih srednje stručne spreme) u državnoj i javnoj službi nije neka velikodušna volja države, već posljedica činjenice da je dobrom dijelu javnog sektora zaprijetila blokada radi nedostatka radnika. Nema medicinskih sestara, nema kuhara, nema policajaca, nema pravosudnih policajaca. Čak i u Hrvatskoj vozeći viljuškara u kakvom skladištu trgovačkog centra zaradit ćete više nego kao policajac na terenu, a vjerujte, puno ugodnije je voziti viljuškara, i bolje radno vrijeme, i veća plaća i manja odgovornost i bitno manji rizik na poslu.

I na kraju - bazen radnika iz Bosne i Hercegovine je iscrpljen. I oni imaju mali natalitet i oni uostalom odlaze u Njemačku i druge zemlje za koje Hrvatima iz BiH radi hrvatskoj državljanstva ne treba radna dozvola, a pripadnici drugih naroda je relativno lako dobiju.

Hrvati više ne žele raditi slabo plaćene poslove

Ukratko, dolaze radnici iz Nepala, dolaze iz Indije i dolaze upravo iz onih istih razloga zašto su Hrvati odlazili vani - radi bolje plaće, radi boljeg života. Naravno da u zemlji koja nema nikakve kolonijalne tradicije dolazak tolikog broja stranaca djeluje malo neobično, ali to je normalna pojava. Hrvati više ne žele raditi slabo plaćene poslove. 

Dodatno, mlade generacije vam se uopće ne obaziru na ono "bitno da ide staž i socijalno", traže poštenu plaću za pošteni rad i uopće ih ne opterećuju fraze koje su poslodavci uspješno prodavali prijašnjim generacijama. Na onu "Radimo za firmu!" dobit ćete: "Super, a gdje su onda moje dionice?", a na onu "O povišici ćemo pričati za 2-3 godine…" većina mladih će vam uredno reći: "Super, vidimo se onda za tri godine." Stan u Splitu, Rijeci ili Zagrebu košta koliko košta, hrana znamo koliko košta, da ne spominjem kredit za auto ili tako neki "luksuz". Mladi brzo računaju i izračunaju koliki su troškovi i kolika je plaća.

Strani radnici su došli i potrebni su nam. Da ćemo zaustaviti iseljavanje na brzinu - nećemo, da ćemo vratiti ljude iz dijaspore, teško, politika u Hrvatskoj mrzi reforme. Da ćemo toliko dići natalitet da nam strani radnici ne trebaju - to nije uspio nitko, pa nećemo ni mi. Imat ćemo neku novu Hrvatsku, malo drugačiju i malo šareniju nego prije. Tako to ide, napuštene krajeve naselit će netko drugi. I mi smo kao narod došli ovdje tamo negdje iz ukrajinskih stepa.

Stranim radnicima trebamo osigurati poštenu plaću i primjeren boravak

No, moramo se uhvatiti nečeg drugog. Moramo osigurati da se ti stranci osjećaju ovdje sigurno i da ih se pošteno plaća, kako je ugovoreno. Moramo osigurati da imaju primjeren smještaj, jer ne želimo njihovu getoizaciju. Došli su tu, potrebi su nam i treba učiniti sve da se uključe u društvo, ne ponavljati greške zemalja koje su strane radnike primile, no ujedno i isključile iz društva.

Inspekcije će trebati pratiti poštuju li se njihovi radni uvjeti, pratiti plaća li ih se kako je ugovoreno, omogućiti im i prijave nepravilnosti za njihovim jezicima. Policija, socijalne i druge službe trebat će također naučiti nešto o tim novim građanima Hrvatske. Jednako kao što su brojne javne službe zapadnih država morale naučiti.

U globalnoj ekonomskoj igri, kao članica Europske unije, eurozone i schengenskog modela postali smo privlačni stranim radnicima, prvi put u tko zna koliko godina postali smo i zemlja useljavanja, a prvi put u povijesti zemlja useljavanja ljudi s drugog kontinenta. Realno, bez njih više ne možemo - nema tko raditi brojne poslove. Sve više ćete na manje plaćenim poslovima, ne samo u građevini i dostavi, već i u trgovinama, gledati ljude koji malo drugačije izgledaju i govore s naglaskom. Jednako kao što su prije više od pola stoljeća građani Njemačke ili Austrije gledali Hrvate, opet na teškim i slabije plaćenim poslovima, kako malo drugačije izgledaju i govore s naglaskom.

Bili smo zemlja odakle se odlazilo u bolji život, no promijenilo se. I danas mnogi iz Hrvatske odlaze, ali mnogi drugi i dolaze. Snalaze se. Uče nove običaje, novi, za njih težak slavenski jezik.

Nema vam tu ništa neobično i ništa čudno. To vam je život. Šarena pojava u svojoj punini. Dodatno, Hrvatska je lijepa zemlja, pa ne brinite, neće ostati pusta.

Pročitajte više