Foto: Index
POSTOJI jedna jednostavna činjenica koju birokrati, ali i mnogi ljevičari ne razumiju – ne postoji javni novac. Ne postoji državni novac. Ne postoji "besplatno". Sve što država ima i sve što država "daje, od liječničke skrbi, preko javnih cesta, pa do državno sufinanciranih kazališta – novac je poreznih obveznika. A taj novac ovisi isključivo o privredi – ako privreda ne generira dovoljno, onda nema ni za platiti najradišnijeg učitelja, kirurga ili sveučilišnog profesora. Onda nema ni za kulturu, ni za prosvjetu ni za sport.
Naša, hrvatska birokracija se uvelike trudi kako bi one koji hrane sve – a to je privreda, što je moguće više uništili. Kao zakašnjeli poklon Kukuriku koalicije, jer je donesen prošle godine, a stupio na snagu 1. siječnja ove godine, dobili smo i novi Zakon o računovodstvu.
Prema tom Zakonu, firme moraju imenovati likvidatora koji će sve ulazne dokumente potpisati i označiti da su likvidirani. Prema Zakonu: "Poduzetnik je dužan odrediti odgovornu osobu za kontrolu vjerodostojnosti isprava koja će prije unosa podataka iz knjigovodstvene isprave u poslovne knjige, provjeriti ispravnost i potpunost knjigovodstvene isprave te istu potpisati odnosno odobriti na način iz kojeg se može jednoznačno utvrditi njezin identitet."
Dakle u doba kada se sve radi elektronički, kada se dokumenti u PDF-u šalju preko kontinenta u sekundi, Hrvatska uvodi „likvidatore“ koji sve potpisuju, udaraju pečate, ovjeravaju… Autori Zakona očigledno u su teoretičari, ekipa koja s poslovanjem u praksi (posebno malih poduzetnika) nema nikakve veze, izmišlja procedure koje sa stvarnim životom nemaju neke veze. Ovakvi propisi, ali i ljudi koji ih donose – doslovno su ubojice hrvatske budućnosti.
Kadrovi misaono u socijalizmu
Negdje po zakutcima hrvatske državne uprave, ali i radnim grupama koje se aktiviraju (i često lijepo plaćaju) kod izrade raznih propisa, sjede ljudi koji su škole završili u socijalizmu te i dalje sanjaju velike firme s nekoliko tisuća zaposlenih, ogromne administrativne zgrade te vrijedne trudbenike koji udaraju pečate, koriste pisaće strojeve i kopije rade pomoću indiga. Ništa, ali baš ništa ti i takvi ne znaju o suvremenom poslovanju – jer ovakve odredbe ne bi ni donosili. No, što ih je i briga? Plaćica dolazi, naknade za rad u povjerenstvima isto, a ako je propis loš i teško razumljiv – proda se i kakav seminar na tu temu.
U međuvremenu, u Hrvatskoj većina gospodarskih subjekata su male i pokoja srednja firma. Tako je uostalom i u zapadnim državama, na jedan Apple, Mercedes ili BMW naslonjene su stotine i tisuće malih firmi. Čak i u Americi, firme s 10, 20 ljudi su ne rijetkost, nego pravilo. U takvim firmama postoji obično jedan direktor i jedan jedini administrativni službenik – knjigovodstvo je vanjsko, čišćenje prostora je također vanjsko, odvjetnik je na ugovoru. Svaka dodatna administrativna procedura gubljenje je vremena.
No, naš zakonodavac uporno i stalno pokušava zakomplicirati život takvim firmama – pa sada eto moraju imati i likvidatora. Obvezne tečajeve o zaštiti na radu u djelatnostima gdje vam najviše klamarica može slomiti nokat i slične stvari bolje da i ne spominjemo.
Male firme se onda umjesto da se bave svojim poslom moraju bavit formom i na to trošiti svoje ograničene resurse. A ukoliko direktor ili netko drugi troši hrpu vremena za ispunjavanje forme – onda se ne stigne baviti poslom. A kada se ne stigne baviti poslom – onda nema ni poreza. Nema ni novog projekta. Ni novog zapošljavanja. Ni plaće za liječnika ili policajca, ali ni za mirovine ni za održavanje vojske. Stvari su u gospodarstvu jednostavne – kada negdje potrošiš previše vremena, za drugo ostaje premalo.
Bez poduzetnika nema ničega – primjerice srednjoškolski nastavnik koji priprema nove radnike može biti i najbolji na svijetu, ali ukoliko ne postoji poduzetništvo i ne postoji netko tko plaća porez – ne bi tom nastavniku država morala isplatiti plaću. Poduzetnik – onaj tko otvara firme, tko zapošljava, tko ima nove ideje, mogućnosti da ih realizira, pokretač je cijelog sustava. Oko poduzetnika i njegovih ideja, vrti se cijelo gospodarstvo i svo to punjenje državnog proračuna koje nam osigurava socijalni i javni standard na koji smo navikli.
A što se u Hrvatskoj radi poduzetniku?
Dobivamo mail od jednog zagrebačkog knjigovođe (podaci poznati redakciji): "Tri dana pokušavam poslati JOPPD obrazac za doprinose obrtnika koji je uporno od strane Porezne uprave kategoriziran kao neispravan, a na kraju se ispostavi da je problem u vašoj aplikaciji e-porezna. Nakon uplate doprinosa, na poreznoj kartici pišu pogrešni nazivi i razvrstani su u krive kategorije (npr. doprinos za MO-obrtnika u opisu piše: "pos.p.alkohol" ili doprinos za zapošljavanje je razvrstan u Carinski porez!?)." I što na to reći? Ljudi troše sate, jer sustav nije kao treba razvijen. Sate koji bi se mogli negdje pametnije utrošiti i zaraditi plaća.
Znate li što se sve u Hrvatskoj regulira, primjerice Pravilnik o radu s računalom: "Srednja visina tipkovnice ne smije prelaziti 30 mm, kosina joj ne smije biti veća od 15°, a ako je njezin donji rub viši od 1.5 cm potreban je produžetak koji služi kao podloška za šaku. Tipkovnica mora biti slobodno pokretna po cijeloj radnoj površini, tako da omogućuje radniku prirodno držanje tijela i ruku. Mogućnost pomicanja i prilagođavanja tipkovnice ne smije biti ograničena sredstvima za priključivanje ili dužinom kabela." To je propis!
Definiraju se i mikroklimatsku uvjeti: "Mikroklimatski uvjeti moraju odgovarati zahtjevima za toplinsku udobnost pri radu bez fizičkog naprezanja (temperatura 20 – 24 °C). Ukoliko se koristi klima uređaj, vlažnost treba biti između 40 i 60%, brzina strujanja zraka najviše 0,2 m/s, a u toplom razdoblju temperatura prostorije može biti najviše 7 °C niža od vanjske temperature." Tehnički, ako je vani 31 i više – ne smijete raditi – unutarnja temperatura je viša od 24 uz uključenu klimu, a ako je 24 i niže, više ste od maksimalnih 7 stupnjeva smanjili vanjsku temperaturu!
Ukoliko pripremate novi proizvod i u vašoj vlastitoj firmi radite izvan radnog vremena – možete biti kažnjeni. Ukoliko ste ekipa koja lansira novu aplikaciju – naravno da dane oko svjetske promocije radite po 12 sati dnevno – ali to tako ne smijete prikazati, jer možete biti kažnjeni. Zakon štiti radno vrijeme, ali uopće ne shvaća da ima djelatnosti tipa IT-a gdje to nema smisla – stručnjak kojemu se ne sviđa radni ritam uredno će otići kod drugog poslodavca, a još češće – u pitanju je ekipa koja zajednički radi, a država im prisilno želi regulirati kako će raditi.
Da ne spominjemo npr. obvezu fiskalizacije za robu koja se plaća karticom i naručuje Internetom – čim se plaća karticom, praktično nema mogućnost muljanja s porezom! Sličan primjer – kupujem poštanske marke, kada ono – fiskalni račun. U strogo nadziranom državnom sustavu prodaje poštanskih maraka fiskalizacija je jednostavno nepotrebna, to je proizvod nekog administrativnog uma koji uopće ne razlikuje prodaju u kafiću, gdje se zaista svašta može muljati i prodaju strogo definiranih serija poštanskih maraka.
Neizvjesnost – iza svakog ugla čekaju kazne
Kaže jedan gospodarstvenik na Fejsu, prenijeli smo već na Indexu: "Osobno se najviše bojim te bezimene nabujale mase agenata Smithova u Fini, Poreznoj i sličnim institucijama koji se zahvaljujući nakaznom sustavu mogu poigravati našom imovinom, poslovima i životima na stisak tipke na tipkovnici, kad i kako im se sprdne. Ja ih se osobno podsvjesno bojim više nego bilo kakve jasne fizičke prijetnje svojoj egzistenciji, krađe ili bilo čega drugog."
U ovakvoj pretrpanoj, prereguliranoj i birokratskim glupostima okovanoj državi – za sve možete biti krivi. Npr. možete (jer imate malu firmu) staviti ured u svoj stan. No, onda mora imati i one naljepnice gdje je izlaz. Jer sada naglo više ne znate gdje su vam vrata u odnosu na dnevni boravak. Ne daj bože da niste prošli zaštitu na radu – makar na poslu radili samo s tipkovnicom!
Hrpa službenika, hrpa propisa, hrpa ljudi s posebnim ovlastima i skupim tečajevima koje morate imati u firmi – a firma ste možda vi, par prijatelja i pokoji honorarac! Umjesto da se bavite svojim poslom – opterećujete se formom, jer sada praktično više ne možete jednostavno poslati račune vanjskom knjigovođi i još 100 sličnih stvari. U doba potpune digitalizacije – skoro da morate kupiti polovni pisaći stroj i indigo papir! Jer nikada ne znate gdje vas čeka neki inspektor, nikada ne znate koji pravilnik ste pogriješili i nikada ne znate tko vas može orobiti za nekoliko desetaka tisuća kuna kazne za kakvu glupost. Kuna koje nemate, jer teška su vremena. Kazna od par desetaka tisuća kuna često znači zatvaranje firme. A na rješenju obično piše: "žalba ne odgađa izvršenje", dakle plati i onda se, ako imaš love, žali.
Odlazak u druge članice EU
Pritisak na gospodarstvenike je užasan – hrpe pravilnika, novih propisa, i uvijek mogućnost kazne – gdje se inspektori ne ponašaju kao netko tko će dati savjet i prijedlog (i onda naknadno kaznu, ako gospodarstvenik to nije poslušao), već kao netko tko gleda kako što više naplatiti. Sve propise je manjem pa i srednjem poduzetniku nemoguće pratiti – on nema dovoljno prihoda kako bi plaćao cijelu pravnu i računovodstvenu službu od nekoliko ljudi.
Poduzetnici već danima drže sastanke oko novih računovodstvenih pravila koje mnogi drže suludima. Likvidature, pečaćenje, komplikacije – umjesto da se radi, vrijeme se troši na formu. Zašto i za koga? Da bi se izbjegle prevare? Pa kriminalci će uvijek imati sve savršeno posloženo! Sjećam, davno je to bilo, priče čovjek koji je u socijalizmu nadzirao poslovođe po tadašnjim prodavaonicama mješovite robe. Znak da je netko od njih lopov bilo je da sve savršeno štima – uz ondašnje vage niste moglo prodavati salame i proizvode u rinfuzi bez da postoje neka odstupanja. Kod koga ih nema – muljao je.
A znate što rade poduzetnici kada ih se previše tlači? Ili ne otvaraju biznise, ili zatvaraju postojeće ili odlaze. Naša državna uprava, navikla na tlačenje svih kao da je iznad i građana i poduzetnika – ne želi prihvatiti da na zajedničkom tržištu EU svatko uredno može otići u drugu zemlju, gdje će se baviti poslom, a ne noću ne spavati jer čeka da mu uleti inspektor i za neku glupost umjesto opomene dodijeli 30.000 kuna kazne koju treba platiti neovisno o žabi.
Ljudi se straše te arbitrarnosti, straše se državnih inspekcijski službi koje se mogu okrenuti protiv malog gospodarstvenika. Hrpa propisa je toliko loša da se može tumačiti na hrpu načina i nikako ne znate jesti li ispunili snove inspektora. Umjesto da kao država potičemo poduzetništvo – potičemo noće more kod poduzetnika i to naravno onih časnih i poštenih, jer oni drugi se uvijek snađu. Imaju kriminalci i veze i rođake i tradiciju davanja mita. Svako malo izlijeću nove afere, npr. s neplaćanjem poreza u iznosima koji su poštenom poduzetniku nemogući jer bi takav davno bio u blokadi.
Ubijanje Hrvatske
Ovakvi nejasni, antipoduzetnički i potpuno birokratizirani zakoni, pisani od strane onih koji prakse u život nisu vidjeli – doslovno su ubijanje Hrvatske. Mislite da je to pretjerana riječ? Nije. Zamislite koliko poduzetnika radi ovakvih propisa odlazi i koliko odlazi mladih stručnjaka za njima. Koliko je onih koji se nikada ne usuđuju pokrenuti biznis, a možda bi za dvije godine zapošljavali dvadesetak ljudi!
Mi kao nacija nestajemo – svake godine umire jedan omanji grad više nego što se rodi ljudi. A onda one koji bi ovdje nešto radili – tjeramo. I onda čitamo kako se masu firmi gasi, kako neki odlaze – tko će nadoknaditi njihove uplate u porezni sustav? Odakle će se plaćati mirovne? Kada mladi poduzetnik, pun ideja i ideala, s idejom za poslom i zaradom dobije od nekog nadobudnog inspektora par desetaka tisuća kuna kazne za neku računovodstvenu glupost – otići će. Novce će zarađivati drugdje, drugdje će se i vjenčati, njegova djeca će biti ne dijaspora nego stranci – i tko će odgovarati za to?
Ovakav porezni sustav, ove hrpe besmislenih propisa koji se mogu tumačiti na sto načina i ova opća nesigurnost pred raznim inspekcijama koje će prvo naplatiti kaznu, pa onda pitati što se radi (a usput jako dobro izbjegavati velike igrače tipa trgovačkih lanaca!) – doslovno ubijaju Hrvatsku. Uništavanje gospodarstva je uništavanje zemlje.
Da li će nova vlast imati tu znanja i želje nešto promijeniti? Uvesti način rada kakav je u zapadnim državama, gdje kao prvo za pečat skoro i ne znaju – jer se poštuje potpis na papiru koji ima memorandum firme i gdje inspekcije služe za pomoć (a kažnjavaju tek kada je netko ponovio prekršaj)? Ili će sve ostati kao i do sada, uz sve veći nadzor nad sve manjim brojem poduzetnika, u očajničkoj želji kako bi im se uzelo sve više novca; jer zaposlenih je sve manje, a državni apetiti su sve veći.
Ovo su pitanja koja su puno važnija od ovog ideološkog lijevo i desno – ovo su pitanja doslovno hrvatske egzistencije. Hoće li vlast dopustiti da birokracija doslovno ubije hrvatsku budućnost, ili će se napokon autorima besmislenih propisa pokazati vrata, a inspektorima objasniti da je njihovo prvo pomoći, a tek onda kažnjavati? Koliko se još firmi mora zatvoriti i koliko još onih koji bi ovdje nešto radili mora otići kako bi se nešto promijenilo?