Foto: Index/FaH
>> Iskusni diplomat: "Tko će sada, nakon svega, vjerovati Hrvatskoj?"
>> Europska komisija stala na stranu Slovenaca: "Očekujemo provedbu presude"
>> Kako je Hrvatska postala potpuno nebitna država
O tome se doslovno redovito priča već četvrt stoljeća, a tema je naravno opet eksplodirala nakon prošlotjedne presude Stalnog arbitražnog suda u Haagu. No unatoč nominalno vladajućem demokratskom pluralizmu mišljenja, u hrvatskoj javnosti otada se nije mogao čuti stav da bi Hrvatska trebala prihvatiti arbitražnu odluku i što prije sa Slovenijom dogovoriti njezinu implementaciju (koja bi, naravno, uključivala i dogovor o lokalnom problemu ribarenja). Nije li depresivno to zborsko pjevanje hrvatske javnosti i politike, kao da aktualna politika inata nema alternative?
Bućkuriš nacionalističkih sentimenata
Argumenata za stav da arbitražnu odluku treba prihvatiti ima pregršt, no ono što se proteklih dana servira u javnosti uobičajeni je bućkuriš nacionalističkih sentimenata, jadikovki zbog toga što Hrvatsku u Europskoj uniji nitko ne podržava (pa ni vječna neuzvraćena ljubav Njemačka!), kako su Slovenci zapravo pokvareni i zli (zar ljudi doista misle da je pervanovska kovanica "Zlovenci" duhovita?!) te isprazne floskula tipa "odluka Sabora je iznad Europske komisije".
U formalno-pravnom smislu u neki stvarima jest, a u nekima nije, no pravo pitanje o arbitraži je sljedeće: je li pametna i u hrvatskom dugoročnom interesu dobra odluka da se ignorira ishod arbitraže? Odgovor je jedno očito "NE".
Naime, Hrvatska je izvrsno prošla u arbitraži i dobila je mnogo više od onoga što je na njenom početku zatražila u odnosu na Sloveniju. Kompetitivnim rječnikom, Hrvatska je pobijedila na arbitraži, a Slovenija je manje-više izgubila, osim kada je riječ o Piranskom zaljevu. Na to je upozoravao i SDP-ov Peđa Grbin u Otvorenom, no ograđujući se kako je to "fiškalski", iako je riječ tek o hladnoj i inteligentnoj analizi. I umjesto da Hrvatska oduševljeno pozdravi arbitražnu odluku, iskoristi još tjedan dana zasjedanja Sabora i izglasa njezino potpuno prihvaćanje, prevladavajući je stav da je bolje očitu pobjedu pretvoriti u očiti poraz. Tipično nacionalističko ludilo, posve u skladu s koliko poznatim toliko i glupavim lamentom Dobrice Ćosića o Srbima koji gube u miru ono što su dobili u ratu.
Zbog provincijalnih kompleksa i odbijanja racionalnog sagledavanja stvari, Hrvatska je u slučaju arbitražne odluke odlučila još jednom pokazati kako nije naučila prihvatiti potvrdan odgovor kada je riječ o vlastitim nacionalnim interesima. Važnije je po tisućiti put spominjati slovensku blamažu s neuspješnim pokušajem lažiranja arbitražnog procesa, nego zgrabiti goluba koji je Stalni arbitražni sud iz Haaga položio Hrvatskoj u ruku.
Dokad se mislimo prepucavati sa Slovenijom?
Jedan od ključnih zadataka pametne politike je anticipirati razvoj događaja, tj. donositi odluke danas koje će se građanima isplatiti i za pet i za deset godina. Što je bolje za Hrvatsku 2022. i 2027. - da se i tada svađa sa Slovenijom oko granice ili da to bude odavno zaboravljena, nepostojeća tema? Pa čak i da arbitražna odluka ne ide toliko na ruku Hrvatskoj, a ide, bilo bi bolje da se jednom zauvijek ta trakavica okonča. Neće se valjda i za sto godina preostalih 2,5 milijuna Hrvata i dalje baviti definiranjem granice sa Slovenijom i na to i dalje trošiti milijune kuna?
Nadalje, što je u hrvatsku javnost vratio ovaj plimni val nacionalizma koji se podigao proteklih dana zbog Piranskog zaljeva, inače toliko velikog da ga se u novohrvatskoj iteraciji naziva "vala"? Ivu Sanadera i Dražena Budišu koji opet defiliraju po medijima i pojavljuju se na naslovnicama. Bivši premijer optužen za gigantsku korupciju, kojeg Hrvatska ne uspijeva uspješno procesuirati već skoro deset godina (eto teme oko koje vrijedi biti bijesan), i vječni "moralni pobjednik" aka serijski luzer niza izbora koji je zadnji spomena vrijedan broj glasova dobio 1992., odjednom su opet relevantni sugovornici, veliki borci za svaku kapljicu hrvatskog mora. To je jednostavno nepodnošljivo i za zdrav razum uvredljivo i svjedoči kako se uspješno parazitira na promašenom nacionalizmu oko arbitraže te se političke zombije pokušava reanimirati u nekakve važne čimbenike. Ako bi okončanje graničnog spora sa Slovenijom značilo da su zauvijek ad acta spremljeni Sanader i Budiša, pa već samo to bi trebao biti dovoljan motiv da se arbitražna odluka bespogovorno prihvati.
Velika pogreška Zorana Milanovića i Vesne Pusić
Dapače, iako ih se sada u javnosti proskribira, pravi pozitivci u sapunici oko granice sa Slovenijom su i bili i ostali Ivica Račan i Jadranka Kosor jer su problem htjeli riješiti i jer su realpolitički ispravno procijenili na kakve kompromise u ime kojih koristi treba pristati (u slučaju prvog rješavanje problema štediša Ljubljanske banke, u slučaju druge ulazak u Europsku uniju). Utoliko je bila velika pogreška Zorana Milanovića i Vesne Pusić što su 2015. - nota bene, u izbornoj godini - odlučili na brzinu inicirati istupanje iz arbitražnog postupka nakon što je razotkrivena slovenska muljaža, umjesto da se pričekalo i vidjelo ima li i drugih opcija od kojih bi Hrvatska imala više koristi.
Kada je riječ o reakcijama iz Berlina i Bruxellesa, one se prvenstveno kod nas u javnosti tumače time da je slovenska diplomacija mnogo bolja od hrvatske, što je upitno. Čini mi se da više smisla ima interpretacija koja ukazuje na to da je svakome izvan Hrvatske (i Slovenije) skroz ludo da se diže takva frka oko ove teme te da se njome zapravo ne žele više baviti. Službene ovlasti na stranu, no jasno je da i službeni Berlin i Europska komisija ne gledaju blagonaklono na pubertetske ispade nacionalizma, naročito u aktualnom kontekstu Europske unije, te bi njihove poruke trebalo obratno tumačiti. Nisu oni protiv Hrvatske, nego ukazuju Hrvatskoj da je u njenom najboljem interesu prihvatiti arbitražnu odluku, kad već ona sama to nije u stanju shvatiti. Da, to jest paternalistički, ali kako se drugačije postaviti prema objektivno marginalnoj zemlji europske periferije čije Ministarstvo vanjskih poslova ozbiljno izjavljuje da "Hrvatska ostaje pri svom".
U europskim centrima moći očito vlada stav da Hrvatska po ovom pitanju nije u stanju prepoznati vlastiti nacionalni interes, pa stoga i jest nebitna, jer teško je ozbiljno shvaćati međunarodne aktere koji tako zdušno rade u korist svoje štete. Kada bi Hrvatska za 180 stupnjeva promijenila svoj aktualni stav oko arbitraže i odustala od neproduktivnog inaćenja, u Berlinu i Bruxellesu ne bi izgubila, nego bi povratila izgubljeno poštovanje. Koje bi se onda moglo kao politička valuta koristiti u nekim drugim, mnogo važnijim stvarima od nacionalnog interesa.
Profesor s američkog Berkeleya Carlo M. Cipolla objavio je 1976. u međuvremenu legendarni esej "The Basic Laws of Human Stupidity" ("Osnovni zakoni ljudske gluposti"), u kojem je kao "zlatni zakon ljudske gluposti" naveo ovaj: "Glupa osoba je osoba koja izaziva gubitke drugim osobama ili skupinama osoba, a da pritom sama od toga nema nikakve koristi, nego možda čak i sebi izaziva gubitke." Hrvatska se u vezi aktualne arbitražne odluke ponaša baš tako jer od njenog odbijanja nema ama baš nikakve koristi, nego još i gubi na međunarodnoj reputaciji i izlaže se javnom šamaranje sa svih strana te pritom naravno zagorčava život i Sloveniji i Europskoj uniji. Hrvatska, koja je - podsjetimo još jednom! - zapravo pobijedila u arbitraži.
Tko ima koristi od danonoćnog bavljenja arbitražom?
Pametno pitanje je i tko u ovom trenutku ima koristi od toga da se danima bavimo arbitražnom odlukom. Da nije možda HDZ? Paradni nacionalizam je njegov forte, a i tako se lakše gurne u zaborav Zakon o koncesijama. Uostalom, dosad bi trebalo biti jasno kako je najvažniji aksiom hrvatske politike da je ono što je dobro za HDZ loše za Hrvatsku. Gungula oko arbitraže je očito dobra za HDZ, daje premijeru Andreju Plenkoviću priliku da još jednom izjavi da "nije impresioniran" i šepuri se kao veliki branitelj "rvacke grude za koju smo prolijevali krv i koju smo sanjali stoljećima", ili kako već idu ti refreni idiotskog nacionalizma, dok nikako nije jasno kako je dobra za Hrvatsku i njenu budućnost.
Ono što bi bilo dobro i pametno za Hrvatsku jest prihvatiti arbitražnu odluku, pristupiti što brže njenoj implementaciji (barake na Svetoj Geri već čekaju da se u njih pošalje Slaven Letica i čuva ih do kraja svog života, po mogućnosti bez pristupa internetu) te jednom zauvijek završiti s tim problemom. Naime, u 25 godina koliko se Hrvatska njime bavi, nagomilalo ih se stotine drugih i mnogo većih koje tek treba početi rješavati.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala