Andrej Plenković s otpadom u Lici radi isto što i Aleksandar Vučić s Olujom: briše sve što se dogodilo prije trenutka od kojega mu odgovara početi priču.
Za Vučića ne postoji ništa prije dana kada su hrvatski tenkovi s Dinare krenuli prema Kninu. Ne postoji oružana pobuna, ne postoje ubijanje i protjerivanje Hrvata, ne postoji uništavanje Vukovara, a naročito ne postoji uloga samog Vučića u politici koja je do svega toga dovela.
Jednako tako, za Plenkovića ne postoji ništa prije trenutka u kojem je Vlada počela pokazivati da rješava problem ilegalnog otpada u Gospiću. Ne postoji država koja je taj zločin trebala spriječiti, ne postoji Državni inspektorat, ne postoji ministarstvo zaduženo za zaštitu okoliša. Ne postoji cijeli taj glomazni državni instrument na čiji je vrh ljude predlagao i postavljao upravo Andrej Plenković.
Pa kao što Vučić danas spašava srpski narod od posljedica politike kojoj je osobno i gorljivo služio, tako Plenković danas rješava ekološki zločin u Lici. Ondje je, čini se, neka manje etična inačica kapetana Kirka materijalizirala 37.000 tona ilegalnog otpada, a država tu, eto, nije mogla baš ništa...
Vidjeli smo mnogo jasnih poruka i još više hrvatskih zastava
A onda se dogodio prosvjed.
Nije bio najveći prosvjed u hrvatskoj povijesti, ali je bio jedan od rijetkih na kojemu smo na istome mjestu vidjeli odjevne kombinacije za Pride i za domoljubni koncert svima dobro poznatog, a ovih dana neobično tihog pjevača. Okupili su se ljudi koji jedni drugima vjerojatno ne bi lajkali ni fotografiju mačke, a kamoli politički status, ali su se danas uspjeli složiti oko jedne prilično skromne ideje: Hrvatska ne bi trebala biti europsko smetlište.
Vidjeli smo Hrvatsku u gotovo doslovnom smislu. Djecu na ramenima roditelja, umirovljenike kojima je i put do Zagreba ozbiljna ekspedicija, Ličane, Dalmatince, Zagrepčane i Zagorce. Ljude koji su došli autobusima, automobilima, vlakovima i tko zna kako, jer u Hrvatskoj je, čini se, lakše organizirati ilegalno odlaganje 37.000 tona otpada nego prijevoz do glavnog grada.
Vidjeli smo mnogo jasnih poruka i još više hrvatskih zastava. Nosili su ih ljudi koji su došli braniti zemlju u najdoslovnijem smislu te riječi: onu po kojoj hodamo, iz koje raste hrana i kroz koju teče voda koju pijemo.
Hrvatska se danas uspjela složiti da bi ipak željela imati budućnost
Vidjeli smo danas zajedno one koji se subotom mole na trgovima i one koji desetak metara dalje prosvjeduju protiv njih. Vidjeli smo ljude koji bi se već sljedećega dana mogli posvađati oko pobačaja, migranata, Tita, Tuđmana, ustaša, partizana, duginih boja i boje prve kockice. Danas su stajali zajedno jer su shvatili nešto toliko jednostavno da je većini političara gotovo nedostižno: ni lijeva ni desna djeca nisu otporna na teške metale, a PFAS spojevi ne pitaju roditelje za koga su glasali.
Vidjeli smo brigu za Liku, za vlastiti život i zdravlje. Prvi put nakon dugo vremena slušali smo o brizi za generacije koje još nisu ni rođene. Vidjeli smo ljude koji ne žele svojoj djeci ostaviti zemlju u kojoj će se uz nekretninu provjeravati ne samo vlasnički list, uporabna dozvola i pristupni put nego i što je neka otpadna mafija zakopala ispod vrta.
Vidjeli smo Hrvatsku koja se obično dijeli u dvije kolone, na crne i crvene, tri povijesti i najmanje pet međusobno zaraćenih Facebook grupa. Hrvatsku koja se ne može složiti oko prošlosti, ali se danas uspjela složiti da bi ipak željela imati budućnost.
Nije uspio standardni HDZ-ov manevar
Bilo je danas i branitelja s oznakama ratnih postrojbi. Ljudi već u godinama, s ponekom kilom više nego na ratnim fotografijama, ali još uvijek uspravni i ponosni. Jednom su ovu zemlju branili od tenkova, a sada su došli braniti ličku zemlju i vodu od šlepera s otpadom. Čovjek bi pomislio da nakon toliko godina zaslužuju mirnije subote.
Hrvatska je, čini se, takva država da je moraš braniti više puta: najprije od neprijateljske vojske, a onda od domaće nebrige, pohlepe i državnih službi koje ne vide 1500 šlepera dok im netko iz Bruxellesa ne objasni da bi ih ipak trebale vidjeti.
Nije uspio ni standardni HDZ-ov manevar prema kojemu se svaka neugodna pojava može objasniti mrziteljima Hrvatske, Sorošem, Srbima i lijevim ekološkim udrugama. Bilo je jednostavno previše različitih ljudi i nezgodno mnogo hrvatskih zastava da bi ih se sve proglasilo jugoslavenskim ekoteroristima i izvozom revolucije iz Srbije.
Tomašević ne radi dovoljno, ali nije švercao otpad na Jakuševec
A posljednjih smo dana svjedočili i velikom online događaju u kojem su HDZ, njegovi žetončići i prateći slavuji pokušavali gospićki ekološki zločin izjednačiti s Jakuševcem i svime što se u Zagrebu može povezati s otpadom, uz neizbježno pitanje: "A što radi Tomašević?"
Odgovor je jednostavan: ne radi dovoljno. Možemo je na vlast došao i obećanjem da će riješiti Jakuševec i očito još nema rješenje. Bajka da ćemo problem otpada riješiti gotovo isključivo recikliranjem ne funkcionira, Zagreb će trebati i energanu, odnosno spalionicu, kojoj su se godinama protivili. Sve je to loše upravljanje i razlog za ozbiljnu političku kritiku.
Ali Tomašević i njegova ekipa nisu švercali otpad na Jakuševec, krivotvorili dokumentaciju i noću ga zakapali u zemlju. Ako HDZ tvrdi da jesu, cijeli državni aparat mu je na raspolaganju: neka već u ponedjeljak zatvori Jakuševec, pošalje policiju u Poglavarstvo, pohapsi Tomaševića, Sandru Benčić i kompletnu upravu Holdinga. Ne ide? Nema dokaza? E, onda i sami vrlo dobro znaju da Jakuševec i Gospić nisu isto te da 37.000 tona ilegalnog otpada pokušavaju zatrpati s nekoliko tona botova i političkog spina.
Upravo zato je ovaj prosvjed iznimno neugodan vladajućima: deseci tisuća tona ilegalnog otpada ruše HDZ-ov monopol na domoljublje. Pokazuju kako Plenkovićev model upravljanja državom vidi nekoliko eura viška u blagajni kafića i kažnjava paušalnog obrtnika jer ima previše računa od istog naručitelja, ali ne vidi ekološki zločin koji je uredno snimljen iz satelita.
Plenković se boji da se ne pojavi hrvatski Magyar
Priča, što je za HDZ još gore, nije ideološka. Ona je nacionalna i domoljubna. Posljednjih je mjeseci, a za to treba odati priznanje Mostu, i hrvatska desnica shvatila da ekologija nije monopol zelene LGBT ljevice, nego tema zbog koje će ljudi sjesti u autobus u Gospiću ili Splitu i doći u Zagreb prosvjedovati na više od trideset stupnjeva.
Plenkovića sigurno ne plaši ovako nesposoban SDP ni ideološki nabrijano Možemo. Plaši ga mogućnost da se pojavi netko tko govori o domoljublju, maše hrvatskom trobojnicom i istodobno nudi budućnost koju je HDZ-ov, najblaže rečeno, nemar ugrozio opasnim kemijskim spojevima.
Hrvatska je tradicijska zemlja. Kao i Mađarska, gdje Viktora Orbána nakon šesnaest godina nije pobijedio nikakav ljevičarski liberal, nego ga je pomeo konzervativni Péter Magyar, nekadašnji čovjek njegova Fidesza. Magyar od Mađara nije tražio da se odreknu nacije, obitelji i tradicije. Ponudio im je da ostanu ono što jesu, ali da dobiju državu koja radi i vlast koja ih ne krade.
Plenković se ne boji hrvatske ljevice. Boji se da se negdje ne pojavi hrvatski Péter Magyar.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala