Je li Hrvatska nerazvijena zbog iseljavanja ili je to samo izgovor?

Foto: Ivica Galović Pixsell

HRVATSKA ima velikih problema s demografijom, što je pokazao i popis stanovništva 2020. Prema njemu u Hrvatskoj živi 3.89 milijuna ljudi, što je gotovo jednako kao 1948., kad je u Hrvatskoj živjelo 3.79 milijuna ljudi. Samo od 2011. izgubljeno je gotovo 400 tisuća stanovnika, djelomično zbog više umrlih nego rođenih, ali uglavnom zbog iseljavanja.

Prema brzini pada stanovništva, Hrvatska spada među gore države Europe. Od 1991. ukupno stanovništvo smanjilo se za više od 18 posto, skoro petinu. Gore od nje prošle su samo Bugarska, Rumunjska, Litva, Latvija, Ukrajina, BiH i Albanija.

Osim navedenih, pad stanovništva imale su i Srbija, Mađarska, Moldavija, Bjelorusija, Estonija i Rusija, ali manjeg intenziteta. Zapadna Europa je, pak, od 1991. ostvarila zamjetan rast stanovništva, od nekoliko postotaka u Njemačkoj i Italiji do preko 30 posto na Islandu, u Irskoj i Švicarskoj.

Glavno pitanje je dinamika između iseljavanja i siromaštva. Točnije, gube li siromašne države stanovništvo zbog relativnog siromaštva ili upravo iseljavanje potiče osiromašivanje tih zemalja kroz odljev produktivnog stanovništva, tzv. odljev mozgova, gubitak radne snage i buduće djece.

Odljev mozgova, odlazak najboljih 

Gubitak stanovništva nedvojbeno negativno utječe na ekonomiju. Manje stanovnika znači manje radnika, manju ukupnu potrošnju, manje investicija. Nijednoj državi nije u interesu da gubi stanovništvo. Posebno to vrijedi za efekt odljeva mozgova.

Odljev mozgova je situacija u kojoj iz države odlaze obrazovani i visokokvalificirani radnici zbog nedostatka posla i prilika za profesionalno usavršavanje. Dakako, veliku ulogu igra i plaća jer visokoobrazovani profesionalci očekuju da se njihovo školovanje, znanje i trud nagrade većim životnim standardom. Države u kojima ekonomija ne može ponuditi te "privilegije" najsposobnijima, najobrazovanijima i najstručnijima gubit će najkvalitetnije stanovništvo.

Ekonomskim rječnikom, gubit će ljudski kapital. Liječnike, inovatore, inženjere, programere i znanstvenike treba svaka država, a gubitak tih profesionalaca dovodi do erozije industrije, zdravstvenog sustava i obrazovnog sustava.

U državi počinje nedostajati stručnjaka bez kojih se ne može ni početi razmišljati o reformama kojima bi se popravilo opće stanje u gospodarstvu, društvu, javnom sektoru itd. Kako izgraditi visokotehnološku industriju bez inženjera, znanstvenika i kvalificiranih profesora? Kako popraviti zdravstveni sustav bez liječnika i medicinskih sestara? Kako reformirati velike kompanije bez stručnjaka za financije i menadžment?

Najbolji bježe iz Hrvatske

Ljudski kapital je osnova razvoja svake države, a ne sirovine i resursi. Države poput Japana, Južne Koreje, Tajvana i Švicarske razvijale su se upravo na temelju ljudskog kapitala, s minimalnim sirovinama i prirodnim resursima na vlastitom teritoriju. S druge strane, postoji cijeli niz država koje u svojim granicama imaju ogromno bogatstvo sirovina, a siromašne su.

Afrika je vjerojatno najbogatiji kontinent kad je riječ o sirovinama, a istodobno je najsiromašniji. Venezuela je država s najviše dokazanih rezervi sirove nafte, a na rubu je gladi i stanovništvo iz nje masovno iseljava.

Prema Indeksu krhkih država, koji objavljuje neprofitni think thank Fond za mir, Hrvatska je jedna od gorih država u Europi po pitanju bijega ljudskog kapitala, odnosno odljeva mozgova. S indeksom 5.4 usporediva je sa Srbijom (5.8), BiH (6.1), Albanijom (6.0), Ciprom (5.3), Gruzijom (5.5), Grčkom (5.7) i Moldavijom (5.4). Veći indeks pokazuje gore stanje. Postoje i druge mjere odljeva mozgova, ali prema svima Hrvatska stoji izrazito loše.

Iseljeništvo potiče investicije, transfer znanja i informacija

S druge strane, odlazak stručnjaka i radnika u inozemstvo može biti stimulativan pod uvjetom da se nakon određenog vremena vraćaju u državu iz koje su se iselili. To potiče transfer znanja, tehnologija i financijskih sredstava između bogatijih i siromašnijih država.

Takvi profesionalci mogu prikupljati dodatna znanja i sposobnosti u inozemstvu te ih po povratku implementirati u svojoj državi. To potiče i strane investicije jer strane tvrtke vole imati domaće ljude koji su upoznati s domaćim tržištem i uvjetima poslovanja, a da su već upoznati s politikama i procesima kompanije.

Istraživanja su na primjeru SAD-a pokazala da su investicije u pojedine regije i iz njih veće prema zemljama iz kojih potječe njihovo stanovništvo. Efekt je toliko izražen da i dandanas migracije od prije sto godina imaju vidljiv efekt na investicije u i iz različitih regija SAD-a s obzirom na porijeklo stanovništva.

Tako čak i ako se ne vrate, stručnjaci i imigranti mogu imati pozitivan efekt na državu iz koje su otišli. Olakšavaju ne samo transfer informacija nego i transfer investicija.

Hrvatska ovisi o novcu koji šalju iseljenici

Druga strana priče je to što imigranti često novac iz inozemstva šalju kući, čime podižu potrošnju, investicije i općenito ekonomsku situaciju. Logika je da imigranti ne bi ni odlazili iz države da mogu pronaći posao, tako da njihov odlazak nije stvarni gubitak produktivnosti jer bi njihova produktivnost ionako bila neiskorištena zbog nezaposlenosti.

Imigranti šalju novac iz bogatijih zemalja svojim obiteljima, koje taj novac troše i tako podižu potrošnju, a time i opću ekonomsku aktivnost. Nakon nekoliko godina rada se vrate i grade ili kupuju nekretnine, ulažu u neku industrijsku djelatnost i troše. Bez imigranata koji šalju novac situacija u siromašnim državama bila bi još gora, ne samo za njihove obitelji nego za cijelo gospodarstvo.

Podaci statističke agencije EU Eurostat pokazuju da je Hrvatska najovisnija država EU o transferima iz inozemstva. Novac koji iseljenici pošalju u Hrvatsku iznosi 7.3 posto njenog BDP-a, naviše od svih država EU, pokazuju podaci za 2020. Koliko je Hrvatska zemlja slučaj, pokazuje podatak da je udio međunarodnih transfera u Latviji, drugoj najgoroj državi po tom pitanju, tek 3.2 posto. u Rumunjskoj je 3.1 posto BDP-a. 

Dakle, Hrvatska daleko prednjači od svih država EU po pitanju ovisnosti o novcu iseljenika. Kad je riječ o susjednim zemljama, na razini je Srbije (7.2 posto BDP-a), ali bolja od BIH (9.3 posto) i Crne Gore (12.5 posto). Daleko su manje o doznakama iz inozemstva ovisne Mađarska (2.5 posto BDP-a) i Slovenija (1.2 posto).

Njemačka - san većine iseljenika

Emigraciju ne uzrokuju samo razlike u standardima među zemljama nego i geografska blizina te povijesne veze. U tom kontekstu Hrvatska je posebno ranjiva jer postoje duge povijesne, kulturološke i društvene veze s najrazvijenijim zemljama u Europi.

Hrvati se najviše vole iseljavati u Njemačku, s kojom Hrvatska ima dugu povijest emigracijsko-imigracijskih odnosa. Procjenjuje se da se samo u tu zemlju od 2013. do 2021. iselilo oko 310 tisuća stanovnika Hrvatske.

Podaci Državnog zavoda za statistiku (DZS) pokazuju da se iz Hrvatske više od trećine iseljenika godišnje iseljava u Njemačku. Taj postotak je vjerojatno puno veći, barem prema podacima same Njemačke.

Prema rezultatima istraživanja "Percepcija iseljenika o Hrvatskoj", koje je proveo doc. dr. sc. Tado Jurić u Njemačkoj, 51.2 posto ispitanika želi ostati u Njemačkoj, a samo 15 posto je izjavilo da bi se htjelo vratiti u Hrvatsku. Njih 45 posto je na mogućnost povratka odgovorilo - možda.

Zanimljivo je što najviše ispitanika nije navelo siromaštvo i nizak standard kao razlog iseljavanja, nego društvene probleme kao što su korupcija, nepravda i manjak radne etike.

Problem javno financiranog obrazovanja

Periodično se kroz medije i politiku provlači pitanje zabrane iseljavanja studentima jer je visoko obrazovanje u Hrvatskoj "besplatno". Točnije, veći dio troškova pokriva država. Činjenica je da državni proračun za školovanje jednog liječnika ili nekog drugog stručnjaka mora izdvojiti stotine tisuća kuna po osobi.

Iako se tu radi o financijskim sredstvima koje je država oduzela od samih građana, tako da je to cijelo društvo platilo kroz poreze, legitimno je postaviti pitanje isplati li se to ako će se dio tog ljudskog kapitala, u koji je puno uloženo, jednostavno iseliti.

Isti argument može se koristiti i za srednjoškolsko obrazovanje pa nitko ne propitkuje treba li država prestati financirati tu razinu iako se ništa manje ne iseljavaju ljudi srednje stručne spreme. Pitanje je komplicirano, ali s obzirom na to da se društvo odredilo za javno financiranje osnovnog, srednjeg i visokog obrazovanja, stavljati restrikcije na iseljavanje bilo bi nemoralno. 

Što napraviti s onima koji ne mogu pronaći posao u Hrvatskoj? Držati ih na silu u državi, na teret roditelja i društva, te tako uništavati sav potencijal koji imaju? Znanje se brzo zaboravlja i još brže zastarijeva ako se ubrzo nakon školovanja ne počne koristiti. Ne samo da je tako nešto nehumano, nego i beskorisno. 

Trend se može preokrenuti, iseljavanje ne smije biti izgovor

Brojne zemlje su i preokrenule trend zadnjih godina. Slovenija danas ima 100 tisuća više stanovnika nego potkraj 20. stoljeća. Poljska emigracija je jedna od većih u EU, ali se ipak od 2013. neto migracijski saldo naglo poboljšava. Postoje znakovi da se mnogi Poljaci vraćaju, posebno nakon Brexita i dvije pandemijske godine. Prema podacima Središnjeg statističkog ureda Poljske, 2019. je zabilježen neto pozitivan migracijski saldo, što znači da se više ljudi uselilo u Poljsku nego što se iselilo iz nje. 

Unatoč tom iseljavanju, Poljska je ekonomski jako dobro rasla. Jedina je zemlja u EU koja je potpuno izbjegla pad BDP-a nakon velike krize 2008.

I Rumunjska, koja ima podjednakih problema s iseljavanjem kao Hrvatska, gospodarski brže raste. Kroz sličan proces je prije prolazila Češka, a danas se radi o visokorazvijenoj državi u koju se više ljudi useljava nego što iseljava.

Proces iseljavanja i useljavanja ima svoje prednosti i mane. Smanjuje nezaposlenost, stvara pritisak za rast plaća, olakšava transfer znanja i tehnologija, podiže strane investicije, međunarodni transferi iseljenika održavaju gospodarstva siromašnih zemalja na životu. Ali istodobno stodobno dovodi do gubitka ljudskog kapitala, stvara dodatne demografske probleme u budućnosti i predstavlja društveni gubitak ulaganja u obrazovanje.

To očito nije glavni argument za nerazvijenost zemalja ni dobar izgovor. Mnoge su države od iseljeničkih postale useljeničke jer su s vremenom podigle snagu svoje ekonomije i standard građana.

Hrvatska se ne bi trebala izvlačiti na to da se slabo razvija zbog onih koji odlaze. To je samo izgovor za vlastitu nesposobnost i stavljanje tereta krivnje na one koji su se zbog boljeg života, bolje karijere, boljih primanja i boljih mogućnosti iselili iz Hrvatske, s punim pravom.

Pročitajte više