Slovenska vlada na čijem je čelu bio Stane Kavčič 31. srpnja 1969. kritizirala je odluku savezne vlade - koju je ironijom sudbine vodio Mitja Ribičič - da s liste saveznih prioriteta briše gradnju dvije autoceste - Hoče-Levec i Postojna-Razdrto, a slovenska je javnost podržala tezu o slabom gospodarskom položaju Slovenije u Jugoslaviji.
Podijelilo se i slovensko partijsko vodstvo, pa su na jednoj strani bili konzervativci Edvard Kardelj i Sergej Kraigher, a na drugoj liberali Stane Kavčič i tada mladi Milan Kučan.
Konzervativci su sazvali sastanak jugoslavenkog partijskog vodstva na čelu s Titom, a cestovna je afera nazvana nacionalističkim pokušajem rušenja države.
Na sjednici održanoj 16. kolovoza iste godine, navodi "Delo", Tito je bio "spreman intervenirati i silom kako bi se stvari dovele u red".
Stvari se ipak nisu uzele tako dramatičan obrt, jer je sve završili ostavkom Kavčiča.
On je u ranim osamdesetim godinama postao svojevrsnim simbolom nove generacije slovenskih partijskih liberala, a tadašnji novi politički aktivisti Janez Janša i Igor Bavčar objavili su i tajni Kavčičev dnevnik u kojemu je kritizirao konzervativce i jugoslavensko vodstvo.
Janša je međutim kasnije u svojim memoarima napisao da je objavljivanje Kavčičevih memoara s njim i Bavčarem kao priređivačima bila lukava namještaljka kojom se Milan Kučan tada riješio još uvijek utjecajnog Franca Popita jer ga je Kavčič u svojim zapisima prikazao kao vrlo negativnu osobu.
U slovenskoj političkoj mitologiji Kavčič se drži jednom od osoba koje su svojim sposobnostima i reformističkim nastojanjima pokušavali ostvariti ravnopravnost Slovenije u SFRJ i uvesti tržišno gospodarstvo umjesto tadašnje dogovorne jugo-ekonomije.