Dana 11. rujna 1709. godine odigrala se Bitka kod Malplaqueta, jedna od najvećih i najkrvavijih bitaka Rata za španjolsku baštinu. Saveznička vojska predvođena vojvodom od Marlborougha i Eugenom Savojskim uspjela je potisnuti Francuze, ali cijena pobjede bila je golema.
Malplaquet je zbog toga ostao zapamćen kao neobičan primjer bitke u kojoj se poražena strana na kraju mogla osjećati gotovo kao pobjednik.
Europa se borila za španjolsko prijestolje
Rat za španjolsku baštinu izbio je nakon smrti španjolskog kralja Charlesa II. 1700. godine. Umro je bez djece, a pitanje njegova nasljednika moglo je potpuno promijeniti odnos snaga u Europi.
Za prijestolje su se nadmetale dinastije Bourbon i Habsburg. Francuski kralj Luj XIV. podržao je svog unuka Filipa, koji je postao španjolski kralj Filip V. Brojne europske sile strahovale su da bi prevelika povezanost Francuske i Španjolske pod Bourbonima omogućila dominaciju kontinentom.
Protiv Francuske i njezinih saveznika formirana je široka koalicija u kojoj su, između ostalih, sudjelovale Engleska, Nizozemska i Habsburška Monarhija. Među najpoznatijim savezničkim zapovjednicima bili su John Churchill, vojvoda od Marlborougha, i Eugen Savojski, jedan od najslavnijih vojskovođa habsburške povijesti.
Do 1709. Francuska je bila iscrpljena dugotrajnim ratom, ali još nije bila poražena.
Francuzi su se pripremili za napad
Nakon zauzimanja Tournaija, saveznici su krenuli prema Monsu. Njegovim bi osvajanjem otvorili put prema francuskom teritoriju, zbog čega je Luj XIV. poslao vojsku pod zapovjedništvom maršala Claudea Louisa Hectora de Villarsa.
Villars nije želio dočekati protivnika na otvorenom. Njegove snage zauzele su snažne obrambene položaje kod Malplaqueta, nedaleko od današnje francusko-belgijske granice. Francuzi su iskoristili okolne šume te izgradili rovove, zemljane utvrde i druge obrambene položaje.
Marlborough i Eugen Savojski raspolagali su brojčano jačom vojskom, ali su se našli pred dobro pripremljenim protivnikom.
Bitka je počela ujutro 11. rujna.
Saveznici su pobijedili, ali su platili strašnu cijenu
Plan saveznika bio je snažno napasti francuska krila i tako prisiliti Villarsa da oslabi središte svoje bojne linije. Tada je kroz oslabljeni centar trebao uslijediti odlučujući napad.
Plan je u konačnici uspio, ali uz katastrofalne gubitke.
Posebno krvave borbe vodile su se na savezničkom lijevom krilu, gdje su nizozemske postrojbe napadale dobro utvrđene francuske položaje. Vojnici su se sukobljavali među šumama i utvrdama, a pojedini su položaji više puta prelazili iz jednih ruku u druge.
Francuzi su postupno morali premještati vojnike iz središta prema ugroženim krilima. Saveznička konjica tada je napala oslabljeni centar i uspjela ga probiti.
Villars je tijekom borbe bio teško ranjen, a zapovijedanje je preuzeo iskusni maršal Boufflers. Francuzi su se na kraju povukli, ali njihova vojska nije bila uništena. Povlačenje je provedeno dovoljno organizirano da iscrpljeni saveznici nisu mogli pokrenuti ozbiljan progon.
Jedna od najkrvavijih bitaka 18. stoljeća
Točan broj žrtava razlikuje se ovisno o izvorima, no razmjeri su bili iznimni za tadašnje ratovanje. Saveznici su izgubili oko 20000 ili više poginulih i ranjenih, dok su francuski gubici iznosili približno 12000 ljudi. Neke procjene savezničke gubitke podižu na više od 20000, pa čak i oko 25000 vojnika.
Bila je to formalno pobjeda Marlborougha i Eugena Savojskog. Francuzi su napustili bojno polje, a saveznici su ubrzo nastavili operacije i osvojili Mons.
Ipak, Malplaquet nije izgledao poput velike pobjede.
Saveznička vojska izgubila je otprilike dvostruko više ljudi od protivnika, a krvoproliće je dodatno oslabilo političku potporu nastavku rata. Marlborough, dotad slavljen zbog velikih pobjeda poput Blenheima, Ramilliesa i Oudenardea, našao se pod sve većim kritikama.
Pobjeda koja je pomogla poraženima
U tome leži povijesni paradoks Malplaqueta. Saveznici su ostvarili taktičku pobjedu, ali su Francuzi postigli važan strateški učinak.
Villarsova vojska preživjela je bitku, saveznički prodor izgubio je zamah, a mogućnost napredovanja prema Parizu postala je znatno manje realna. Francuska, za koju je samo nekoliko mjeseci ranije situacija izgledala iznimno opasno, dobila je vrijeme.
Rat za španjolsku baštinu trajao je još nekoliko godina, a najveći dio sukoba završen je mirom u Utrechtu 1713. Filip V. ostao je španjolski kralj, ali su uvedena jamstva kojima je spriječeno ujedinjenje francuske i španjolske krune.
Malplaquet je tako ostao jedna od najpoznatijih "preskupih pobjeda" europske vojne povijesti, bitka koju su saveznici dobili na bojnom polju, ali nakon koje više nisu izgledali tako blizu konačnoj pobjedi kao prije nje.