KAD je znatno prije trgovinskog rata između Kine i Amerike jedna veća kineska naftna kompanija planirala kupiti veću američku naftnu kompaniju iz Kalifornije, kineskoj kupnji su se suprotstavili i američki Kongres, i Zastupnički dom. U pismu američkom predsjedniku Zastupnički dom istaknuo je da ta poslovna odluka može imati dalekosežne posljedice za američku nacionalnu sigurnost. Veliki narodi brinu se o tome iz kojih zemalja dolaze potencijalni vlasnici imovine na njihovom tlu, posebno ako se radi o energetskom i financijskom sektoru. Brinemo li se i mi o tome?
Stranci kontroliraju bankarski sektor
U našem bankarskom sektoru oko 45% tržišta kontroliraju Talijani, 27% kontroliraju Austrijanci, a 11,5% Mađari. Skupa s ruskim Sberbankom, stranci kontroliraju više od 85% našeg bankarskog tržišta, ali primijetimo da to nisu obični stranci, već nam vlasnici banaka dolaze iz naroda koji su bili naši stoljetni gospodari. Mi smo i naftnu kompaniju INA-u prodali Mađarima i, gle čuda, oni su INA-u sveli na skup benzinskih stanica, ali prvo su uništili istraživanja, dakle, sve ono što je ''pamet'' u velikoj firmi. MOL ima dvije rafinerije, jednu u Mađarskoj, a drugu u Slovačkoj, u dijelu zemlje koji se nadovezuje na prostore u kojima živi mađarska nacionalna manjina. Iznenađujuće?
U uvjetima globalizacije normalno je da stranci ulaze u sve industrije, pa i u bankarski sektor, ali kako to da su neki u Hrvatskoj izabrali da nam praktički samo bivši gospodari određuju u što možemo investirati i kolike će nam biti kamate za te investicije? Kad su, recimo, Slovenci tražili partnera za svoju najveću Ljubljansku banku, sigurno nisu slučajno našli partnera u belgijskoj banci. U međuvremenu su Slovenci čak postali i većinski vlasnici Ljubljanske banke, a država je vlasnik i četvrte najveće banke - Abanke. Općenito vrijedi da je država to bolji vlasnik što je manje korumpirana. A Slovenija je, čini se, dovoljno nekorumpirana da i država može biti dobar vlasnik. Prema indeksu korupcije, gdje veći indeks znači manju korumpiranost, Danska je na čelu s 88, Njemačka je jedanaesta na svijetu s 80, a najbolje zemlje ex-socijalizma su Estonija na 18. mjestu sa 72, pa Poljska i Slovenija s indexom 60, dok se Hrvatska smjestila iza većeg broja afričkih zemalja s indeksom 48. Dok god naše političke stanke misle da su njihovi članovi najbolji menadžeri državnih firmi, bit ćemo nisko na ljestvici korupcije i hrvatski državni aparat bit će sinonim za neuspjeh.
Mudri narodi ne gledaju samo novac kad su investicije u pitanju
Samo raniji primjer iz Kalifornije jasno pokazuje kako mudri narodi ne gledaju samo novac kad su investicije u pitanju već i dugoročni strateški i politički interes. Mi, naravno, možemo misliti da su nacionalni konflikti nešto prevaziđeno, daleko iza nas, ali kako onda objasniti da danas neki najistaknutiji političari i vlade u našem susjedstvu, kao Antonio Tajani ili Orbanov vladin ured, slobodno pokazuju karte na kojima svojataju velike dijelove Hrvatske. Donedavni zamjenik austrijskog kancelara Strache čak je u pripitom stanju dao i opis za našu zemlju, ''grosse scheisse''. In vino veritas. Razlika između Kurtza i Strachea je možda samo u tome što je potonji ipak rekao što o nama stvarno misli. A neki naši mudri patrioti predali su naše financije i naftne derivate isključivo u ruke naših susjeda. Nadasve mudro. Nismo mi protiv dolaska stranaca. Naprotiv, oni su poželjna konkurencija. Samo je loše kad su stranci, a posebno prvi susjedi, isključivo naši gospodari.
Ono što je za nas kao narod žalosno je što smo odlični radnici, ali slabi gospodari, barem kad je vlasništvo državno, pa političke stranke smatraju da imaju demokratsko pravo postavljati svoje stranačke amatere na čelo državnih institucija. U bankama u stranom vlasništvu u Hrvatskoj samo je nešto malo stranaca u samom vrhu menadžmenta, dok su svi ostali hrvatski menadžeri i financijaši. Tako je i s INA-om. A postoji li uspješan model upravljanja za korumpiranu zemlju kao što je Hrvatska?
Etičko zadrugarstvo idealno je za malu zemlju poput Hrvatske
Opcija boljeg upravljanja i vlasništva može biti dioničarski privatni sektor koji karakterizira da su upravljačka prava određena vlasničkim udjelom. Što više uneseš, više i sudjeluješ u upravljanju. No takav oblik vlasništva ima jedan problem ako se želi sačuvati vlasništvo u hrvatskim rukama. Veći narodi u prosjeku imaju i bolji upravljački kadar i više kapitala pa su nam tako stranci u situaciji kad su postojale samo privatne i stranački vođene državne firme, s vremenom preuzeli dobar dio privrede. Dakle, postoji li način upravljanja i vlasništva u kojem se hrvatsko vlasništvo može puno lakše othrvati stranom kapitalu? Postoji i zove se etičko zadrugarstvo jer u njemu svi članovi zadruge imaju jednaka upravljačka prava, neovisno o uloženom kapitalu. Dakle, ako stranci i uđu sa svojim kapitalom, a ulaze, neovisno tome koliko ulože, imaju jednak udio u upravljanju kao i najmanji ulagač. Ipak, jasno je da tko više uloži, ima veći profit jer da toga nema, koncept bi zvučao previše socijalistički. Dakle, ovakav oblik upravljanja i vlasništva idealan je za malu zemlju kao što je Hrvatska jer omogućuje da hrvatsko ostane hrvatsko. Uočimo da i stranci ulažu novac u naše zadruge, i to zato što su im zanimljive naše dobre investicije i njihovi iznadprosječni prinosi. Na taj način koncept etičkog zadrugarstva koji povezuje patriotizam i zadrugarstvo, može postati simpatičan oblik poslovanja i vlasništva i ljevičarima, i desničarima. Napomenimo, samo članovi zadruge mogu primati benefite koje pruža zadruga.
ZEF je dobar primjer zadrugarstva u Hrvatskoj
Ako zadruge postanu dovoljno masovne, mogu praktički postati i države u državi, sa svojim bankama, firmama u vlasništvu zadruge i kripto valutom. Nešto od toga je već realizirano u ZEF-u, najvećoj hrvatskoj zadruzi koja u svom sastavu, osim OPG-ova, ima i male i srednje hotele, ali i alternativne izvore energije i tržište kriptovaluta. Prilično ''fancy'' za nešto što se zove zadruga. Osim financiranja vlastitih zadrugara, zadruge mogu organizirati i financijske fondove koji bi financirali i perspektivne napredne tehnološke projekte od nacionalnog značaja i tako preuzeli i ulogu države.
Inače, mnogi ne znaju da je zadrugarstvo popularno i na Zapadu, posebno u nordijskim zemljama i Švicarskoj. Ako su nordijske zemlje možda previše lijeve za naše desničare, Švicarsku se teško može nazvati socijalističkom zemljom. Švicarska posebno njeguje referendume, a zadrugu mnogi smatraju temeljnim blokom stvarne demokracije. A u toj zemlji s 9600 zadruga, 4,5 milijuna Švicaraca organizirano je samo u dvije najveće zadruge, Coop i Migros, u kojima je zaposleno 150.000 radnika u firmama u vlasništvu zadrugara. Kao što smo spomenuli, ovakav je oblik vladanja, za razliku od državnog i privatnog vlasništva, puno robusniji na strana preuzimanja, gotovo stopostotno robustan. Nove članove primaju na preporuke onih postojećih, a stranci prolaze intervjue. No da bi zadruge i dobro funkcionirale, menadžment mora biti izvrstan, jednako kao u privatnom sektoru ili nordijskim državama, dakle, zemljama najniže korupcije u koje Hrvatska trenutno ne spada. A dobro funkcioniranje na duge staze ovisi o samim zadrugarima, odnosno o tome koga će izabirati u vodstvo. Općenito je zadrugarima u interesu birati najbolje jer žele sačuvati svoj vlasnički udio. Primjerice, u slučaju Uljanika, radnici su dobili vlasništvo, dakle, nisu unijeli svoj kapital i zato radnici Uljanika sebe nisu ni doživljavali kao vlasnike. Stoga ih nije previše ni zanimalo tko su šefovi Uljanika, a upravo zato što nisu uložili vlastiti novac, došlo je do propasti. Nezainteresiranost radnika i stranački menadžment idealna je kombinacija za propast. Da su, naprotiv, radnici uložili svoj novac, pa makar i simbolično, za menadžment bi raspisali međunarodni natječaj i možda ga našli u Finskoj ili Švedskoj. Ali to nisu učinili i firme više nema. U zadrugarstvu zadrugari žele zaštititi svoj kapital i zato ih zanima tko su im menadžeri.
''Di si bio 2019.?'' Jesi li bio u nekoj zadruzi ili si samo lamentirao po portalima?
Nama kao narodu ne može biti svejedno imamo li imovinu u svojim rukama ili ne jer kad je MOL kupio INA-u, zbog rezanja troškova imali su izbor zatvoriti istraživački institut u Hrvatskoj ili u Mađarskoj. Začudno, zatvorili su onaj u Hrvatskoj. Nekad kad bi osvajač pokorio drugi narod, pobio bi mu velikaše, a danas mu zatvori institute. Kad isključivo stranci ili, još gore, prvi susjedi kontroliraju banke, oni se najčešće ponašaju kao kartel i gotovo nema znatnijih razlika u njihovim kamatama. Zanimljivo kako je Rimac, naša velika tehnološka uzdanica, imao velikih problema oko dobivanja kapitala dok prvi veći kapital nije dobio u Kini, dakle, izvan EU-a. Nakon toga europske firme krenule su s ulaganjem u Rimca jer su se uplašile da sve ne izgube. Mnogi naši menadžeri u tehnološkim startupovima su u sličnim problemima i praktično im stranci sugeriraju da prijeđu na Zapad EU-a jer dok su u Hrvatskoj, nema ništa od financiranja. Nama bi stranci velikodušno ostavili da se bavimo isključivo turizmom i brišemo guze njihovim umirovljenicima. Stoga ako ne želimo ispuniti njihov san, moramo se puno jače povezati, i financijski i poslovno, a etičke financijske zadruge i etičke banke su izvrstan način da u budućnosti budemo gospodari u svojoj zemlji i radimo poslove koji nose veću dodanu vrijednost, a ne samo poslove koje su nam neki stranci namijenili. Fondovi naših zadrugara u budućnosti, ako ojačaju kao u našem idealu Švicarskoj, mogu kupovati i otoke, a zašto ne i banke. Kako kaže jedna moja kolegica, jednog dana mogli bi nas pitati: ''Di si bio 2019.?'' Jesi li bio u nekoj zadruzi ili si samo lamentirao po portalima?''
**Autor je profesor fizike na Građevinskom fakultetu u Rijeci. Ekspert je za interdisciplinarnu znanost, teoriju mreža i teoriju igara, imigracije i korupciju.