Desničarski aktivisti – od zajapurenih govornika na beznačajnim skupovima do sveučilišnih profesora - i dalje jašu na slučaju časne sestre. Sad već to više nije ni širenje lažnih vijesti nego totalno potonuće u bezumlje kakvim se trebaju pozabaviti psihijatri (ali ne onaj Herman Vukušić, zaboga). Meni - i sudeći po komentarima na mrežama i portalima - ne samo meni, sve je jasnija glavna lekcija ovog stostruko nemilog slučaja: vjeronauku nije mjesto u školama.
Nikada mu tamo nije ni bilo mjesto.
>> Zašto smo zataškavali napad na časnu sestru
Sad stvarno ne mislim na ono što redovnica sama sebi napravila. Bilo bi jako zločesto iz toga izvlačiti bilo kakav zaključak o predmetu, njezina psihička kriza nema s time veze.
Doduše, jedna stvar čuči u mojoj glavi: je li sestra čije su ime medijima gnjusno prenijeli ksenofobni dnovinari pokazivala ikakve znake stresa i krize, i to u školi koja je prošla neopisivu traumu? Jesu li to vidjele njezine kolege u zbornici, ravnatelj?
Prvi problem s vjeronaukom, i to po sebi dovoljan da se taj predmet izbaci iz škola, jest da su njihove ovlasti u ovakvim slučajevima jako ograničene. One mogu savjetovati vjeroučiteljicu koliko god hoće, ona ne mora ni na što reagirati, jer nju zapošljava zapravo biskupija. I ako se katehetski ured ogluši o prigovore vjeroučiteljici, džabe ste krečili. U zemlji u kojoj Crkva ima itekakav utjecaj i na školstvo njima se neće nitko zamjeriti.
Pojma nemam kako je to išlo u ovom slučaju. Samo znam kako može ići.
Prema časnoj sestri osjećam svakako sažaljenje, kao što i inače osjećam sažaljenje prema tisućama časnih sestara zaposlenih u Crkvi koja na žene ipak gleda kao na drugotna bića. Jednom ću valjda šire o njima, jer one su nešto drugo u odnosu na svećenike.
Mene su, prije svega, naljutili oni koji su iz toga pokušali profitirati. Kojima je krivo što nemamo probleme s migrantima kakvi se umiju pojaviti u drugim državama s daleko većim priljevom došljaka iz Afganistana, Sirije i sličnih zemalja s jakom prisutnošću islamskih radikala.
I tu se istaknuo jedan drugi vjeroučitelj, o kojemu, iskreno, ranije nisam imao ni pojma, jer obično izbjegavam najgore kaljuže društvenih mreža. Jest da me je podatak o njegovih 70 tisuća pratitelja prilično zamislio, ali i to vam je dosta precizan podatak koliko totalnih glupana imate na našim prostorima.
I upravo slučaj tog Ivana Pokupca sasvim jasno pokazuje koje sve probleme imamo ovdje s vjeronaukom.
Kao prvo, opet je tu škola nemoćna, oni mogu samo savjetovati polusvog poludjelatnika da se mane ćorava posla i da ne zavodi djecu suludim teorijama zavjera. No, ako katehetski ured ne mrdne prstom, badava vam sve savjetovanje. Doduše, čini se da su napokon počeli mrdati, i to prije svega zbog Pokupčevog miješanja u privatni život nesretne časne (jer on je urbi et orbi objavio podatke o njoj). Lijepo, barem na to reagiraju, kad im već ne smeta prodavanje teorija zavjera na školskim satima. I čudotvornih krema preko interneta.
Kao drugo, stvarno se upitate koga se to zapošljava kao vjeroučitelja. Nemojte mi sad izvlačiti pozitivne primjere, znam ih i ja, nego mi samo recite koji se to kriteriji primjenjuju da se ne bi provukli razni Pokupci. Zapravo, ne morate mi reći, jedino je bitno da je netko poslušan vojnik Crkve i to je to.
No, ni to nije meni glavni problem vjeronauka, iako je već i ovo dvoje sasvim dovoljno da se tom predmetu pred nosom zalupe vrata svih državnih škola. Najgore je njegovo usmjerenje, potpuno suprotno u odnosu na sve školske predmete.
Jer, u suštini vjeronauka jest da se tvrdnje koje je Crkva proglasila istinitim prije više od tisuću godina, jednostavno ne diraju. Mogu se tu i tamo mijenjati formulacije, ali dogme ostaju ono zbog čega se i zovu dogme. I to djeca trebaju učiti dvanaest godina, kao da se radi o višoj matematici, pa je tema neiscrpna.
Da to ovako pojasnim. Zamislite da znanost utvrdi kako svemir nije nastao velikim praskom, nego je oduvijek bio takav (tzv. statička teorija svemira) ili već nekim drugim fizikalnim procesom.
Kako će na to reagirati profesor fizike u školi? Pa, ako je normalan, jednostavno će učenicima predavati na temelju onoga što sada znamo, a ne na temelju onoga što se nekoć mislilo. Napokon, danas djeca uče neke drugačije činjenice od onih koje sam ja morao učiti prije četrdesetak i više godina.
A što će napraviti vjeroučitelj kad se sazna da biblijski tekst na kojemu Crkva temelji svoju dogmu izvorno glasi drugačije? Ili da ga uopće nije ni bilo u najranijim verzijama Novoga zavjeta? On će to jednostavno prešutjeti i nastaviti predavati dogmu kao što su to činili još sveti Augustin ili Atanazije. Niti će dopustiti učenicima razvoj kritičkog mišljenja, jer to se kosi sa svime onime što vjeronauk predstavlja.
I stoga ne treba čuditi ni kada vjeroučitelj odbija prihvatiti i policijsko izvješće. Jer on je naučen da ne mijenja mišljenje i to se smatra vrlo ključnom vrlinom, postojanošću vjere.
Što se tiče samog modela nastave vjeronauka, Hrvatska načelno slijedi njemački model (premda se i on razlikuje od pokrajine do pokrajine). I koliko god da su u Njemačkoj Katolička i Luteranska crkva miljama ispred ove naše Crkve u Hrvata, i njima se znaju dogoditi razni skandali s vjeroučiteljima (primjerice, da krenu propovijedati kreacionizam).
No, puno češće im se dogodi da vjeroučitelj napusti Crkvu ili se oženi za osobu istog spola, pa mu Crkva uskrati mandat.
Ne postoji sustav koji je imun na vjeroučiteljske ispade, roditeljima bi bilo najbolje da nikada ne šalju djecu na nastavu ovakvog tipa. Ili, da budu spremni, poput roditelja u Njemačkoj, prijaviti vjeroučitelja koji krene pričati bedastoće na nastavi ili se neprimjereno ponašati. Tamo škola ima više utjecaja u takvim procesima.
Međutim, ni to neće promijeniti opori zaključak: vjeronauk ostaje strano tijelo u školama i probleme s njime riješit ćemo tek kad ga se odande izbaci. Da ne čekamo nova bolna podsjećanja na tu jednostavnu istinu.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala