Nitko još nije ispričao priču o Isusovom raspeću, a da nije spomenuo Judu Iskariotskoga. I svi znamo glavne detalje: da je izdao Isusa, dobio trideset srebrnjaka, a potom bijedno skončao. Samo što i dva tisućljeća kasnije raspravljamo o razlozima koji su ga nagnali na podli čin. Kao i o načinu na koji je završio svoj život.
Najpliće objašnjenje Judinog postupka, koje daje Matejevo Evanđelje, jest da je to napravio zbog novca. Trideset srebrnjaka koji su ušli i u izreke relativno su mala suma novca, za nju je običan čovjek morao raditi četiri mjeseca.
Doduše, Matej do ove brojke nije došao slučajno. U Starom zavjetu trideset srebrnjaka je bila odšteta za roba kojega je ubio vol bez nadzora, jer je to i inače bila cijena zdravog i sposobnog roba (usput, toliko o apsolutnoj vrijednosti života u Bibliji).
Matej ne dolazi slučajno do te brojke: kombiniranjem dvaju tekstova iz Jeremije i Zaharije (iako on navodi samo Jeremiju, većeg proroka), on želi pokazati da je prodaja Isusa po cijeni jednoga roba bila odavno prorečena.
Takvo poklapanje događaja iz Isusovog života i starozavjetnih proročanstava i inače je karakteristično za Mateja. Razborito je upitati nije li Matej konstruirao Isusov život prema starozavjetnim tekstovima.
Povjesničari koji kritički pristupaju tekstu smatraju da je Judin motiv za izdaju bilo njegovo nezadovoljstvo Isusovom relativno pomirljivom politikom. Oni smatraju da je Judino "prezime" Iskariotski (što bi značilo "čovjek iz Kariota") zapravo iskvareni oblik aramejske riječi sikarios. Sikariosi su bili fanatični teroristi onog vremena, koji su svojim nenadanim napadima dugim noževima (sikar) sijali strah među Rimljanima. Evanđelja vele da je Isus oko sebe imao i zelote, sklone borbi protiv Rimljana, nije li onda svoje mjesto mogao naći i jedan još veći radikal? Koji se onda jako razočarao prilično pasivnim Isusovim odnosom prema rimskoj okupaciji.
U tom kontekstu, Judina izdaja je bila pokušaj radikaliziranja situacije i izazivanja većih nemira.
Mogli bi još o tome raspravljati, no činjenica je da se nikakav nož ne spominje u svezi s Judom. Nož će koristiti samo Petar u znamenitoj epizodi s odsjecanjem uha jednome iz svjetine koja je došla uhititi Isusa.
Međutim, Luka i Ivan – autori koji nikada nisu čitali jedan drugoga – ne pribjegavaju ovozemaljskom objašnjenju Judine izdaje. Obojica počinju priču gotovo identičnom zlokobnom rečenicom: I Sotona uđe u Judu (Luka 22,3; Ivan 13,27). Nema tu neke Judine želje da proda dušu Knezu Tame, Sotona ulazi bez pitanja. Ivan čak veli da se to opsjedanje zbilo neposredno nakon zalogaja kruha kojega mu je dao osobno Isus.
Širi kontekst, kako i Ivan objašnjava (13,8) jest ispunjenje proročanstva da će Mesiju izdati prijatelj, što je ujedno i ispunjenje Božje volje za provedbu spasonosnog plana. "Sad je proslavljen Sin Čovječji i Bog se proslavio u njemu", komentira Isus Judin odlazak s večere (redak 31).
Čitatelj ostaje zbunjen, jer ispada da Juda osobno nije ništa skrivio, nego je naprosto poslužio kao sredstvo u ostvarenju vječnoga plana. Istina, Ivan će nešto ranije rogoboriti o tome da je Juda navodno volio krasti iz zajedničke im blagajne (12,1-6).
Samo par desetljeća nakon Ivana gnostički autori Evanđelja po Judi smatrat će da je on sve radio po izravnoj Isusovoj naredbi, jer je jedini znao njegova prava učenja. Premda ni gnostici ne donose povijest, dobro su shvatili suštinu onoga što sami Evanđelisti pišu.
Svi znate priču o tome kako se Juda ubrzo gorko pokajao zbog svoje izdaje, vratio svećenicima onih prokletih trideset srebrnjaka i potom se objesio. Svećenici su za novac kupili njivu Akeldama ("krvna njiva"), na kojoj su sahranjivali strance. Tu nam priču donosi Matej (27,1-1-10), ali samo nekoliko knjiga dalje Djela apostola citiraju Petra kako iznosi prilično drugačiju verziju priče o Judinoj smrti. Navodni prvi papa izlaže ex cathedra da je Juda za dobiveni novac kupio zemljište, a onda se "stropošta, puče po sredini i razli mu se sva utroba", zbog čega se to mjesto i dalje zove Akeldama (1,18-19). Stariji katolički prijevod (Ivan Šarić) da bi izbjegao problem dodaje "objesi se i puče po sredini", ali je izvorniku bliža (također katolička) Jeruzalemska Biblija. Dakle, prema Djelima, Juda se nije niti pokajao niti vratio novac, nego je za njega on osobno kupio njivu i onda poginuo, po svemu sudeći, nesretnim slučajem. Toliko o unutarnjem skladu Biblije.
Usput spominjem da je među ranim kršćanima bila popularna i verzija Judine smrti koju je iznio Papija Hierapolski (umro 130. g.), a u kojoj se Juda toliko napuhnuo da je na kraju od muke presudio sebi na svojoj njivi.
Sve dosad spomenuto može nas s pravom navesti na pitanje je li Juda Iskariotski uopće i postojao. Bart Ehrman, ateist i akademski stručnjak za Novi zavjet, odgovara potvrdno, jer ta cijela priča inače prikazuje Isusa kao malo naivnog u izboru učenika.
Premda s Ehrmanom dijelim temeljno uvjerenje da je postojao Isus iz Nazareta (na kojega se kasnije nadogradila cjelokupna mitologija), moram priznati da sam prema Judinom postojanju prilično sumnjičav.
Kao prvo, zbog navedenih proturječja o njegovoj smrti.
Kao drugo, zbog prilične bezrazložnosti njegovog čina. Ne samo što ne shvaćamo Judine motive, nego nam nije jasno ni zašto bi vlasti trebale nečiju pomoć u lociranju javno poznate osobe.
A znakovito je da ni Pavao nije čuo za priču o Judi. U Prvoj Korinćanima 11,23 (koja je pisana petnaestak godina prije Marka), Pavao govori o noći "kad je Isus bio predan". Stariji prijevodi (opet Šarić) vele na tom mjestu "izdan", kako bi se to povezalo s kasnijom pričom o Judi, ali u izvorniku stoji "predan" (što opet točno prevodi Jeruzalemska Biblija). Oni koji su upućeni u Pavlovu terminologiju znaju da je neizrečeni subjekt koji predaje Isusa bio Bog, a ne Juda. Kao što je prema Luki i Ivanu Juda bio Sotonina igračka, tako je i Isus prema Pavlu samo oruđe u Božjoj ruci. I vi se s pravom pitate koga se tu uopće može pozvati na odgovornost.
Uglavnom, da se vratimo našoj temi, Pavao nema pojma o Judi. Iako je osobno upoznao neke od apostola, uključujući i Petra, koji mu očito nije pričao o Isusovom izdajniku i tragičnom padu na njivi koju je pribavio nečasnom zaradom.
Možda jednostavno zato što se tako nešto nikada nije ni zbilo.