U ZEMLJI koja se dvadeset godina nalazila u zatočeništvu HDZ-a, eurofobija je posve očekivana pojava.
Još više kad se pogleda parada likova koji su ovoga vikenda u Zagrebu pozivali hrvatske građane da na referendumu glasaju protiv ulaska Hrvatske u EU. Ako su oni protiv Unije, onda ta Unija ne može biti loša stvar.
Sve ono loše...
No ako tim eurofobima treba neka utjeha, neka imaju na umu sljedeću činjenicu. Unatoč višegodišnjem procesu pristupanja Europskoj uniji, prilagodbi zakonodavstva, "velikom oku Bruxellesa", batini većoj od mrkve, Hrvatska je ipak uspjela sama sebe opljačkati, uvaliti se u korupciju i kriminal, te pritom promovirati onu vrstu kapitalizma kojom nas Europa navodno toliko prijeti. Sve to ide u prilog onima koji su zabrinuti za hrvatski suverenitet.
Sve ono loše učinili smo si sami.
Sve ono dobro, učinili smo pod pritiskom EU.
Na silu
Na silu smo pohapsili ratne zločince, na silu osudili mafijaše, na silu pokrenuli borbu protiv korupcije, na silu pohvatali (ali ne i osudili) premijera, par ministara i par pomagača, na silu smo provodili reforme tamo gdje nam to godinama nije padalo na pamet.
A sve ono što još nismo učinili, opet možemo zahvaliti hrvatskom suverenitetu.
Može li gore?
Dakle, još uvijek imamo i Todorića, i Bandića, i Pavića, i Bajića, i HDZ, i pokvarene medije, i politizirane sudove, i nagomilane dugove, i truliu ekonomiju, i nesuvisli kapitalizam, i rastuću nezaposlenost, i fundamentalnu krizu...
Može li nam u Europskoj uniji biti gore nego što nam je sada?
Ili nam je sve ovo toliko dobro da se ne želimo ničega odreći?
Žurimo polako
Popis argumenata protiv ulaska u EU doista je osebujan. Od pitanja hoćemo li ponovno biti u istoj državi sa Srbijom, preko najava da će nas naseliti 300 tisuća stranaca, pa do upozorenja da će nas pokupovati - kao da već nisu ili kao da još imamo što prodati.
A najoriginalnije je pitanje "zašto toliko žurimo u EU". Kao da ne kasnimo već najmanje pet godina.
Uostalom, propadanje Hrvatske nije krenulo od Europske unije.
Hrvatska propala puno ranije
Hrvatsko nacionalno bogatstvo rasprodano je puno ranije, mnogo netransparentnije i u režiji upravo onih kojima su usta bila puna nacionalnog identiteta i hrvatskog suvereniteta. A Hrvatska je bila izložena stranim dugovima, kreditnim agencijama i neoliberalnom kapitalizmu puno prije nego što je Jadranka Kosor stavila potpis na Pristupni ugovor.
Čak i kad bi ova zlokobna EU htjela prisvojiti još hrvatskog bogatstva, nije joj baš puno toga ostalo. Čak i kad bi gomile imigranata htjele nagrnuti na radna mjesta u Hrvatskoj, nije im baš puno ostalo. Osim među ovcama.
Prepušteni sami sebi
I ono najvažnije, ako se netko od euroskeptika već toliko brine o novcu koji ćemo davati u zajedničku EU kasu, neka ima na umu da ćemo iz nje sigurno više dobiti. I da ćemo sigurno manje izgubiti nego kad nas je krao HDZ.
Ukratko, imali smo proteklih 20 godina vidjeti kako Hrvatska izgleda kad je prepuštena sama sebi. Kad je prepuštena onima koji su ove subote urlali na Trgu bana Jelačića. Onima koji su proteklih dvadeset godina upravljali ovom zemljom.
Zločinačka zajednica
Nije stoga jasno kad je to Europska unija postala toliki bauk? Veći od ovog kojeg imamo. Kad je to EU postala pljačkaška i eksploatatorska zajednica? Gora od ove koju smo imali dvadeset godina. I kako nas je odjednom toliko strah EU? A ne onih koji su protiv te iste Unije urlali na Trgu.
Doduše, i onih koji su se godinama zaklinjali u europske vrijednosti, pa onda iza sebe ostavili punokrvnu, samostalnu i suverenu pustoš.
Eto vidite da nam Unija neće baš sve oduzeti.