NAJUPADLJIVIJA riječka obljetnica 2019. godine ujedno je i najneugodnija.
Dana 12. rujna pada stogodišnjica ulaska u grad Gabrielea D’Annunzija, talijanskog pjesnika, avijatičara i desničarskog ideologa, čija je 17-mjesečna vladavina nad Rijekom dala talijanskom fašizmu mnoga nadahnuća. Reputacija današnje Rijeke kao najotvorenijeg i najtolerantnijeg hrvatskog grada održava se u određenoj mjeri uspomenama na ljudske tragedije koje su pogađale grad u prošlosti.
Gurao je Talijane i Hrvate jedne protiv drugih
D’Annunzijeva eskapada posebno je kidala kozmopolitsko tkanje grada, gurajući Talijane i Hrvate jedne protiv drugih i postavljajući temelje za daljnje rupture tijekom Drugog svjetskog rata. S obzirom na takvo traumatično 20. stoljeće, nije iznenađenje da se antifašistički duh 20. stoljeća u današnjoj Rijeci smatra nečim što treba slaviti, za Timeout.com piše Jonathan Bousfield
D’Annunzio je sve do Prvog svjetskog rata više bio poznat kao čovjek istančanog ukusa i plejboj, a potom se pretvorio u čovjeka od akcije. Snažno se zalagao za ulazak Italije u rat na strani Antante (Francuska, Velika Britanija i Rusija) i ponašao se kao bučni nacionalistički govornik koji je mogao hipnotizirati gomilu. D’Annunzio je kao 52-godišnji dobrovoljac sudjelovao u nekoliko odvažnih zračnih i pomorskih misija te je postao nadahnuće za talijanske nacionaliste nakon završetka rata.
Iako grad Rijeka ili na talijanskom Fiume u tajnim ugovorima s Antantom nije bila obećana Italiji, grad je za talijansku javnost, iscrpljenju nakon više od tri godine rata, postao mučan simbol neispunjenih nacionalnih težnji.
Ušao u grad 12. rujna 1919. godine na čelu 300 dobrovoljaca
Grad je bio tipični miješani proizvod Habsburške Monarhije (kojoj je pripadao još od 15. stoljeća), s uglavnom talijanskim gradskim centrom, hrvatskim predgrađima te znatnim brojem njemačkih i mađarskih privrednika i birokrata. Pitanje nacionalnog identiteta postalo je još složenije raspadom Monarhije 1918. godine, kada je Rijeka bila namijenjena novonastaloj Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca (kasnije Jugoslaviji). Talijansko stanovništvo Rijeke je ustalo u pokušaju da spriječi Talijane da preuzmu kontrolu. Mirovne snage Antante okupirale su grad te se iščekivao ishod međunarodne mirovne konferencije u Versaillesu u siječnju 1919. godine. Strahujući da bi konferencija definitivno mogla grad prepustiti Jugoslaviji, talijanski nacionalisti u gradu počeli su planirati preuzimanje Rijeke koje bi se pred međunarodnom zajednicom moglo predstaviti kao fait accompli (gotova stvar). Trebao im je vođa, a D’Annunzio se odlično uklapao.
D’Annunzio je 12. rujna 1919. godine ušao u grad na čelu 300 dobrovoljaca. Oduševljeno ga je pozdravio talijanski dio populacije, dok su svi ostali osjećali mješavinu zbunjenosti i straha. D’Annunzio je odmah proglasio pripajanje Rijeke Italiji. Talijanska vlada u Rimu odbacila je takvu uniju, strahujući od radikalnih energija koje je utjelovljavao D’Annunzio.
Antiparlamentarna revolucija
Za D’Annunzija i njegove sljedbenike riječki pothvat bio je prvi korak u antiparlamentarnoj revoluciji koja će preplaviti i samu Italiju. Poslijeratna Italija bila je u dubokoj krizi, u nevolji zbog ljevičarskih štrajkova i desničarskih poziva na red. Vojnici koji su se vraćali s fronta imali su osjećaj da su riskirali živote za korumpiranu parlamentarnu elitu koja nije bila sposobna suočiti se s problemima zemlje. Pozivi za autoritarnim vodstvom bili su široko rasprostranjeni, a D’Annunzio se doimao poput personifikacije tih želja.
Tisuće ljudi slijevale su se u Rijeku kako bi ga podržale. Većinom su to bili ratni veterani ili dezerteri (prosječna im je dob bila 22,5 godine), željni uzbuđenja zbog onoga što je izgledalo kao domoljubna revolucija. Ostali su bili politički turisti prilično uznemirujuće vrste. Futuristički pjesnik F. T. Marinetti i fašistički vođa Benito Mussolini došli su u Rijeku u jesen 1919. godine, željni da otkriju koliko su utemeljeni D’Annunzijevi planovi da svoj ustanak izveze u Italiju. Obojica su otišla razočarana, D’Annunzio je bio oprezan u suradnji s ljudima čije su se političke ideje činile još marginalnijima i apsurdnijima od njegovih.
Musolini ukrao većinu D’Annunzijevih ideja
Kao što sada znamo, tri godine kasnije Mussolini, a ne D’Annunzio, preuzeo je kontrolu nad Italijom. Zapravo je Mussolini ukrao većinu D’Annunzijevih ideja. Estetika talijanskog fašizma preuzeta je izravno od kratkotrajnog pjesnikova režima u Rijeci. D’Annunzijeva ljubav prema uniformama, paradama i pažljivo usmjerenim govorima pokazala je da desničarska politika bolje funkcionira kao spektakl s publikom nego serija manifesta.
Ideja da je D’Annunzijeva Rijeka bila radikalni socijalni eksperiment, kao i politički ustanak, dobro je sjela u popularnoj imaginaciji. Futurist i ratni veteran Mario Carli nazvao je D’Annunzijevu Rijeku "umjetničkim djelom", živim primjerom "futurističkog kazališta". Grad je imao živopisnu reputaciju, nudio je slobodnu ljubav, slobodu od buržoaskih ograničenja i (više legendarnu nego stvarnu) opskrbu jeftinim kokainom.
Sudeći prema memoarima Giovannija Comissa, ratnog veterana i pisca koji je bio biseksualac, grad je bio prepun intelektualnih susreta, bizarnih osobnosti i erotskih mogućnosti. Zajedno s Guidom Kellerom, odvažnim pilotom koji je držao orla kao kućnog ljubimca, Comisso je osnovao Yogu, apsurdistički avangardni pokret koji je plutao svim vrstama utopijskih ideja.
"Nemoral, prirodni i neprirodni, bio je u obilju. Skromnost me tjera da stavim veo nad većinu izopačenosti koje su pratile pjesnikov režim", opisao je stanovnik Rijeke i kroničar J. N. MacDonald novu društvenu klimu.
Egomanijak koji nikad nije mario za Rijeku
Kasniji povjesničari previše su pozornosti posvećivali D’Annunzijevu kultu, njegovu ušmrkavanju kokaina te skakanju iz kreveta u krevet. Opisivali su ga kao egomanijaka koji nikad nije zaista mario za Rijeku, nego ju je promatrao samo kao platformu za vlastitu slavu. Slobodarsko društvo koje je vodio romantičarski je prikazano kao 17-mjesečna fiesta, umjetnička predstava u tradiciji talijanske avangarde ili kao anarhična vježba u antiglobalističkom prosvjedu, s D’Annunzijem kao veselim piratom koji pokazuje srednji prst liberalnoj eliti.
Zapravo je cijela eskapada bila upozorenje na opasnosti populizma te na način na koji libertarijanci s lijeve i desne strane često završavaju u uniformi i pridružujući se tuđoj paradi. D’Annunzijeva administracija imala je otvorena vrata za ideološke ekscentrike, koje su na vlasti držali brojni mladi ljudi na ulicama, ljudi na koje se moglo osloniti da će biti glasni kad god vođa organizira skup.
Poništio glasove Riječana
U prosincu 1919. godine građani Rijeke glasali su za kompromisno rješenje koje bi osiguralo neovisnost Rijeke kao slobodnog grada te istodobno odlazak D’Annunzija i njegovih sljedbenika. Šokirani D’Annunzio poništio je glasanje i na otvorenom organizirao plebiscit vlastitih pristaša kako bi legitimizirao nastavak svoje vladavine.
Lokalni Hrvati trpjeli su neprestana zastrašivanja. D’Annunzijevi sljedbenici uveli su smrtnu kaznu za bilo koga nelojalnog "riječkoj stvari", zbog čega su mnogi istaknuti Hrvati napustili grad. Uništeni su uredi hrvatskog lista Primorskih Novina. Hrvatska zajednica okupila se u predgrađu Sušaku, južno od centra grada. Rječina je postala nova granica, presijecajući grad na dva dijela.
D’Annunzio je smatrao Hrvate inferiornim ljudima bez povijesti
Za D’Annunzija Hrvati su bili jednostavno kulturološki inferiorni ljudi bez povijesti te zbog toga nisu imali pravo vladati istočnom obalom Jadrana. Također je odbacio lijeni antisemitizam salonskih radikala, nazivajući upravo osnovanu Ligu naroda institucijom stvorenom kako bi "promicala interese međunarodnog židovskog bankarstva". Ideja da se talijanski nacionalizam definira prezirom prema drugima tipična je za D’Annunzija i fašizam.
D’Annunzijeva vladavina Rijekom srušena je krajem 1920. godine, više kao rezultat interne apatije nego nevoljkog pokušaja blokade izvršene od talijanske vojske. Talijanska je mornarica bombardirala grad tijekom takozvanog Krvavog Božića 1920. godine, a dva tjedna kasnije D’Annunzio je pristao mirno odstupiti. Rijeka je proglašena "slobodnim gradom", a potom ju je 1924. progutala fašistička Italija. D’Annunzio se povukao na jezero Garda, pomalo se nadajući da će ga narod Italije pozvati na vlast kad dođe vrijeme. Poziv nikad nije stigao.
D’Annunzijev scenarij nikad nije izašao iz mode
Međutim, D’Annunzijev scenarij kao da nikad nije izašao iz mode. Marširanje na sporni teritorij pod izgovorom zaštite lokalnog stanovništva; korištenje taktike puča kako bi se izbjegli mirovni pregovori; manipulacija referendumima kako bi se ekstremnim akcijama dao demokratski mandat; korištenje ekstravagantnog ponašanja kako bi se ukazalo na prezir prema establišmentu; prozivanje liberalne demokracije zbog neistina samo kako bi se iskonstruiralo još veće laži; sve to je Europljanima jednako poznato i danas, kao što je bio i u međuratnom razdoblju.
Možda tek ulazimo u danuzijanska vremena, političari prihvaćaju populizam i besramnost kao način stvaranja potpore javnosti, manipulativne poluistine prihvaćaju se srdačnije nego složena objašnjenja, a megafoni društvenih mreža od svih nas stvaraju govornike pred masama.
Rijeka će stogodišnjicu obilježiti izložbom u Pomorskom i povijesnom muzeju Hrvatskog primorja s D’Annunzijem u središtu. Izložba će posebnu pozornost posvetiti ženskom dijelu riječke populacije, ženama koje su podržavale, suprotstavljale se ili jednostavno izdržale D’Annunzijevo razdoblje, te tako odmaknuti narativ od sudbinskih muškaraca koji su stajali na D’Annunzijevoj strani i o tome kasnije pisali memoare. Predstavljanje D’Annunzijeve ostavštine u muzeju bit će svojevrsno preispitivanje prave prirode njegova kratkotrajnog režima i odbacivanje mitova, zaključuje se u tekstu na Timeout.com.