ZNATE li tko je bio Angus Maddison? Britanski ekonomist, sveučilišni profesor, specijalist za kvantitativnu makroekonomsku povijest. Jednostavnim rječnikom rečeno – bavio se pitanjem kako prikazati standard i gospodarski rast kroz godine i stoljeća. Znamo koliko je primjerice bila dnevnica prije 20, 50 ili 200 godina.
>> Hrvatska toliko zaostaje da smo na ovoj karti dobili svoju kategoriju
No što se s tim novcem moglo učiniti i koliki je bio stvarni standard – Maddison je razvijao modele koji nam to govore. Dao je potpuno novi i vrlo zanimljiv pogled na povijest. Nakon što je umro 2010. godine, pokrenut je Maddison Project kako bi se njegove ideje i metodologije razvijale.
Prema slici koja je prije dva dana bila svugdje na hrvatskom Fejsu – prikaz realnog povećanja standarda država EU-a koristeći Maddisonove modele – Hrvatskoj ide toliko loše da su morali ubaciti posebnu kategoriju. Mi smo doslovno posebna, jedina kategorija jer u razdoblju 1989.-2016. realni BDP po stanovniku Hrvatske narastao je bijednih 6,8 posto. Toliko mizeran rast dobili bismo da nismo radili baš nikakve reforme, nekoliko čimbenika tipa brzog interneta ili smanjene potrošnje goriva automobila te pad cijena bijele tehnike i elektronike digli bi standard više nego tih smiješnih, da nisu tragični, 6,8 posto.
Najgori smo
Imamo brojeve – Hrvatska je zadnja i doslovno ekonomski propada. Razvijene zemlje zapada to su vrijeme napredovale za oko trećinu (što ste bogatiji sporije se napreduje), Mediteran je nešto slabiji, no čak i Grčka ima 16 posto, no zanimljive su nama srodne države "Nove Europe". Jak razvoj imale su Češka i Slovačka, čiji je BDP po stanovniku u isto doba porastao 57,3 i 108,4 posto.
Države koje su u odnosu na nas bile teška sirotinja, Rumunjska i Bugarska, ostvarile su rast od gotovo 54 i 58 posto. Poljska ima rast 124,7 posto, a europski fenomen je Irska – siromašna zemlja iz koje se iseljavalo stoljećima ima rast 157,2 posto, a i još je postala država koja uvozi radnu snagu. Zamislite situaciju gdje svake godine živite osjetno bolje, pa tako manje-više preko četvrt stoljeća – e to je Irska danas. Zamislite tek kakvo onda imate optimistično, zdravo društvo i puno novih ideja. Kada cijelo stanovništvo osjeti da ide sve bolje, pa tako iz godine u godinu.
A Hrvatska? Po ovome, da politika nije ništa radila od 1989., imali bismo veći rast. Naravno, političari će uvijek reći dvije fraze: "Domovinski rat!" i "Globalna kriza!". Međutim, rat je završen prije više od 20 godina, Njemačka u drugoj polovini 60-ih nije kukala o ratu, nego je već uvelike zapošljavala hrvatske radnike. A globalna gospodarska kriza je za one pametne trajala dvije godine. Kod nas kada se sluša političare, kao da se cijeli svijet gospodarski raspada, a istina je sasvim suprotna – većini ide tako dobro da razvijenim državama, od SAD-a i Kanade do Irske i Njemačke, nedostaje radne snage.
Nudi se feudalni kapitalizam te kao alternativa - Venezuela
U Hrvatskoj ništa novoga – HDZ i SDP i dalje nude politiku feudalnog kapitalizma – država će velikim porezima uzimati svima, pa će onda država preko političara to sve raspodjeljivati. Država će nuditi sponzorirane stanove (opet tuđim novcem, uz neke službenike), država će pripremiti poslovne prostore, poduzetničke zone, sve kako netko zamišlja po 50 godina starom modelu. Država će uz to upravljati s 1500 firmi. Uz sve to, država će zaposliti masu ljudi jer to je "socijalna mjera". I onda se pitaju zašto to ne ide? Taj model feudalnog kapitalizma pouzdano i vidljivo ne radi.
S druge strane se javljaju protestne stranke kao što je Živi zid koje nude sve svima, optužuju EU za naše probleme (a u isto tom EU mala i nama slična Slovačka napredovala je 100 posto) te bi provođenjem svoje politike Hrvatsku pretvorili u novu Venezuelu. E da, nude i izlazak iz EU-a i bolje veze s Rusijom, iako hrvatski građani idu upravo u države EU-a, a nešto slabo se vidi iseljavanje u Rusiju.
Zašto nitko ne nudi put uspješnih?
No znate što je najzanimljivije? Gotovo nitko ne nudi put kojim je krenula Češka, Slovačka, Irska – mala i efikasna država, slobodno poduzetništvo, porezne olakšice. Zanimljivo je, Hrvati grintaju kako je loše, a da se pojavi netko tipa Merkelice, ili neka vlada poput novozelandske koja je ukidala cijela ministarstva, taj vjerojatno ne bi dobio glasove. Čim netko kaže kako nam županije više uopće ne trebaju (čemu dvije razine regionalne i lokalne samouprave za ispod 4.000.000 ljudi?) odmah se pojavi: "A što će jadni ljudi raditi?". Jer prosječan glasač je protiv županija ne zato što su suvišne, nego zato što on nema mjesto županijskog pročelnika.
Možda zato i nemamo stranaka koje će jasno reći: "Da, dijelit ćemo otkaze i bitno smanjivati upravu, smanjit ćemo poreze i svakome tko bude htio raditi bit će dobro, a onima koje mi nadziremo, upravi, mjerit će se učinak kao što se to mjeri u privatnim firmama!". Jer tko bi za takve glasao? Puno lakše je maštati o radnom mjestu u županiji ili ako vam je baš loše podržati one koji ponavljaju kako se dugovi ne mogu vratiti, unatoč tome što cijela Europa uredno diže kredite i vraća ih.
Hrvati ne žele promjene i to je glavni problem
Hrvati bi napredak, ali će i dalje glasati za načelnika koji nudi mjesta u komunalnoj firmi. Hrvati bi promjene, ali će i dalje podržati župana koji je uhljebio stotine, nadajući se da će sami biti sto i prvi među njima. Hrvati bi "tržište", ali ne da se prodaju državne firme i Hrvati bi da neki inspektor određuje cijenu kave na Stradunu. Hrvati bi i pristojne mirovine, ali da ipak ne otvaramo granice imigrantima jer domaćih radnika očigledno više nema dovoljno. Hrvati bi reforme, ali da slučajno nitko ne pita koliko su stručnih knjiga pročitali prošle godine. Alternativno, Hrvati bi da im neka od "protestnih stranaka" izbriše dugove, pa da mogu nastaviti po istome.
A onda dolazimo do zaključka: Hrvati bi da sve ostane jednako. Većina ne želi ništa mijenjati, pa stoga upravo biraju stranke koje im nude da se ništa i neće mijenjati. A kako su oni koji žele promjene otišli i odlaze, vjerojatno je da ćemo ostati zemlja koja će biti još "čvršća", još više "jedinstvena" i u kojoj će politika i dalje biti alfa i omega. Problem će nastati kada se vrate druge mediteranske turističke destinacije. I prestane ogroman dotok turističke gotovine u državni proračun.
No ne brinite: sve nas je manje, bit će gljiva i bobica po šumama. A kretanje i šumski plodovi su odlični za zdrav i stabilan život. U demokraciji, a imamo je, svaki narod si posloži vlast, život i standard upravo onako kako intimno želi.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala