Rusko-ukrajinski konflikt u javnom diskursu inducira dvije, po mom sudu, duboko kontroverzne teze. Primijetio sam da njihovu bit ne razumiju ne samo diletanti koji međunarodno pravo i međunarodne odnose komentiraju kao nogometnu utakmicu, gdje se uz kokice navija za jednu ili drugu stranu, već i ozbiljni analitičari, odnosno visoki dužnosnici školovani da u praksi prepoznaju ili primijene znanstvena pravila i standarde o kojima su učili.
Riječ je, dakle, o tezi kako se svijet nakon ruske agresije na Ukrajinu i reakcije Zapada ubrzano kreće ka Trećem svjetskom ratu koji bi donio novu geopolitičku raspodjelu moći te o tezi, posebno prisutnoj nakon iznenađujuće žilavog otpora Ukrajinaca ruskoj invaziji, kako će Ruska Federacija bez dvojbe izgubiti nezakonito započeti rat.
Što u suvremenim uvjetima znači Treći svjetski rat?
Osnovna značajka koja determinira Prvi i Drugi svjetski rat je neopisiva razina razaranja i destrukcije čije su posljedice bile milijuni izgubljenih života, ne samo vojnika nego i civila, te prateće uništenje materijalnih resursa bez presedana u ljudskoj povijesti. Međutim, samo jedan jedini događaj iz oba spomenuta svjetska rata mogao je nagovijestiti ili barem blijedo sličiti onome što bi predstavljao novi globalni svjetski sukob. Riječ je o atomskom bombardiranju japanskih gradova Hirošime i Nagasakija, koje se dogodilo 6. i 9. kolovoza 1945. godine.
Ako bismo usporedili bombe bačene na Hirošimu i Nagasaki sa suvremenim nuklearnim oružjem koje posjeduju Ruska Federacija ili Sjedinjene Države, onda bismo bez dvojbe mogli zaključiti da se radi o oružju relativno niske eksplozivne snage ekvivalentno mjeri od 15 kT (kilotona), odnosno 21 kT TNT-a (trinitrotoluena). Prosječna nuklearna bomba danas ima snagu od oko 200 kT, a najjača nuklearna naprava ikad detonirana imala je snagu od 50 mT (megatona) TNT-a (ruska Car-bomba) s maksimalno mogućim dosegom snage od oko 100 mT.
Geopolitičko preslagivanje nakon Trećeg svjetskog rata ne postoji
Kako biste u cijelosti razumjeli o čemu pišem, navest ću jedan zastrašujući primjer. Kredibilni izvori američke vojske naveli su podatak da bi samo jedna nuklearna bomba eksplozivne snage od 100 kT bačena na grad New York mogla prouzročiti otprilike 583.160 smrtnih slučajeva. Ponavljam da se u nuklearnim arsenalima Ruske Federacije i Sjedinjenih Država nalaze bombe čija se eksplozivna snaga ne mjeri kilotonama, već megatonama.
Iz prethodno navedenog slijedi nekoliko logičkih zaključaka. Iako su Prvi i Drugi svjetski rat izazvali nezapamćenu tragediju, ni jedan od njih ni približno nije imao kapacitet ugroziti postojanje odnosno egzistenciju naše civilizacije.
Suvremeni globalni sukob, ili kako ga pojedini promatrači, ali i visoki dužnosnici vole nazvati Treći svjetski rat, apsolutno bi imao taj potencijal prije svega zbog činjenice da, prema podacima organizacije ICAN (Međunarodna kampanja za zabranu atomskog oružja sa sjedištem u Ženevi – Švicarska), u svijetu danas postoji 12.512 nuklearnih bojevih glava, od kojih Ruska Federacija posjeduje 5889, Sjedinjene Države 5224, Kina 410, Francuska 290, Ujedinjeno Kraljevstvo 225, Pakistan 170, Indija 164, Izrael 90 i Sjeverna Koreja 30. Sukladno navedenom, Treći svjetski rat ili globalni nuklearni sukob, nazovite ga kako god hoćete, značio bi kraj naše civilizacije, a svaka priča o nekakvom geopolitičkom preslagivanju nakon njega lišena je razboritog i racionalnog promišljanja.
Ukrajina i ruska nuklearna doktrina
U jednoj od prethodnih kolumni napisao sam da je predsjednik Putin, ali očito, i nažalost, ne samo on već i najveći dio ljudi koji čine vertikalu ruske političke, intelektualne, religijske, pa čak i identitetsko-kulturološke elite, usvojio pogubnu agendu prema susjednoj državi, povezujući pobjedu u ratu protiv Ukrajine s egzistencijalnim interesima ruskog naroda i države. Riječ je, dakle, o iznimno opasnoj agendi iz najmanje dva razloga.
Prvi je činjenica da je Ruska Federacija napadom na suverenu, međunarodno priznatu državu članicu UN-a flagrantno prekršila Povelju UN-a, članak 2 (4) odnosno imperativnu normu međunarodnog prava što je čini deliktnom sa stanovišta međunarodnog prava. Tim je aktom automatski izazvala neprijateljsku reakciju Zapada, prije svih Sjedinjenih Država i Ujedinjenog Kraljevstva.
Drugi ne manje značajan i opasan razlog je povezivanje agende s pretpostavkom da bi eventualni poraz u ratu značio ugrožavanje vitalnih interesa ruske države, što se nedvojbeno može podvući pod definiciju ruskog odgovora nuklearnim oružjem "na agresiju na Rusku Federaciju uz uporabu konvencionalnog naoružanja kada je ugroženo samo postojanje države". Riječ je o definiciji preuzetoj iz dokumenta O temeljnim načelima državne politike Ruske Federacije u vezi nuklearnog odvraćanja, objavljenog početkom lipnja 2020. godine, gdje su navedene prijetnje i okolnosti koje bi mogle dovesti do ruske uporabe nuklearnog oružja.
Putin ne razmišlja o porazu
Sukladno svemu navedenom apsolutno sam uvjeren da za ruskog predsjednika i najveći dio političko-sigurnosnog aparata Ruske Federacije poraz u ratu u Ukrajini nikada nije bila niti će biti opcija o kojoj se razmišlja. Putin će u Ukrajini ratovati konvencionalnim oružjem dok god ne ostvari zacrtane ciljeve, bilo da je riječ o javno proklamiranim pseudociljevima kao što su denacifikacija, demilitarizacija ili vojno-neutralni status Ukrajine, odnosno stvarnim ciljevima koji se ogledaju u "amputiranju" ukrajinskog teritorija te destrukciji materijalnih i ljudskih resursa do razine dovođenja u pitanje opstojnosti same države.
Prag ruske tolerancije glede umiješanosti Zapada u dešavanja na bojišnici je postavljen tako da bi se konvencionalna pobjeda ukrajinske vojske, što god to iz ove perspektive značilo, iza koje odlučujuće stoje Sjedinjene Države i partneri protumačila kao "agresija na Rusku Federaciju uz uporabu konvencionalnog naoružanja kada je ugroženo samo postojanje države", a to je, kako sam već pojasnio, prema pozitivnoj ruskoj nuklearnoj doktrini dovoljan razlog za uporabu nuklearnog oružja, u prvom valu vjerojatno samo taktičkog.
Nepotrebno "opipavanje pulsa"
Također, svako izravno sudjelovanje zapadnih saveznika u ratu bilo slanjem kopnenih trupa ili oružja koji imaju sposobnost ugroziti ruski teritorij, a moglo bi odlučujuće utjecati na pobjedu ukrajinske vojske (ponavljam, što god ta pobjeda značila iz ove perspektive), nedvojbeno bi predstavljalo okidač za primjenu ruske nuklearne doktrine. Otuda mogu začuditi dvije, moglo bi se reći, nepromišljene izjave koje su došle od vrhunskih zapadnih dužnosnika.
Prva je, naravno, bila izjava predsjednika Emmanuela Macrona o mogućem upućivanju francuskih kopnenih snaga u Ukrajinu kako bi se po svaku cijenu osiguralo da Rusija ne dobije rat. Nakon oštre reakcije Kremlja uslijedio je pokušaj smirivanja tenzija od dužnosnika vodećih zemalja Zapada, ali i NATO saveza koji su u priopćenjima za javnost razjasnili kako njihove zemlje pojedinačno, ali ni NATO savez ne razmatraju opciju slanja vojnika na bojišnicu.
Izjava Camerona
Druga izjava je došla tijekom recentnog posjeta Kijevu ministra vanjskih poslova Ujedinjenog Kraljevstva, lorda Davida Camerona, koji je rekao kako Ukrajinci imaju pravo gađati ciljeve na ruskom teritoriju isporučenim britanskim oružjem. Rusi su promptno reagirali pozivajući britanskog veleposlanika Nigela Caseyja u Moskvu na razgovor, gdje je upozoren da bi, ako Ukrajinci postupe sukladno izjavi ministra Camerona, Ruska Federacija mogla uzvratiti na "svaki vojni objekt i opremu Ujedinjenog Kraljevstva na ukrajinskom teritoriju i izvan njega".
Putin se ovim povodom nije javno oglasio. Par dana nakon Cameronove izjave ruske nuklearne snage dobile su naređenje od predsjednika da započnu vježbu raspoređivanja taktičkog nuklearnog oružja na jugu zemlje uz suradnju sa saveznicom Bjelorusijom. Signal koji je u Washingtonu primljen sa zebnjom.
Amerikanci jako dobro razumiju situaciju
U ovom trenutku, jedina su dva čovjeka koji, po mom sudu, imaju širu sliku i duboko razumiju svu kompleksnost i težinu ukrajinske krize, neovisno od onoga što se momentalno dešava u regiji Harkiva ili nekom drugom mjestu na tisuću kilometara dugoj bojišnici, američki državni tajnik Blinken i ministar obrane Austin.
Svjestan činjenice da bi i najmanji neoprezan i nepromišljen potez, nesporazum ili nerazumijevanje između dvije strane mogao dovesti do onoga što se definira kao Treći svjetski rat ili globalni nuklearni sukob ili nuklearna kataklizma, general Austin je prema kredibilnim izvorima od početka ruske agresije na Ukrajinu svim silama pokušao zadržati (i uspio u toj namjeri) otvorene izravne linije komunikacije s najvišim ruskim vojnim dužnosnicima.
Postoji li nada za Ukrajinu?
S druge strane, državni tajnik Blinken je uz koordinaciju sa saveznicima postupno i uz ogromnu dozu opreza uspio Ukrajini "progurati" vojnu opremu, od potpuno beznačajne za vođenje borbenih operacija na samom početku rata do paketa pomoći koji uključuje topničke raketne sustave visoke pokretljivosti (HIMARS), jedan od najsuvremenijih raketnih sustava zemlja-zrak Patriot te tenkove Abrams M1A1.
Ukrajinci do sada nisu uspjeli iskoristiti pristiglu zapadnu pomoć niti je Putin procijenio da je Zapad naoružavanjem Ukrajine prešao rubnu liniju odlučujućeg učešća u sukobu, što bi bio okidač za dalju eskalaciju u smislu primjene odredaba ruske nuklearne doktrine. S jedne strane je obveza civiliziranog svijeta da ne odustane od Ukrajine jer bi svako odustajanje značilo legitimiranje kršenja međunarodnog prava, a s druge strane postoji golem i opravdan strah od nuklearne kataklizme.
Prema tome, u odnosu na drugu tezu s početka kolumne induciranu u javnom diskursu, da će Ruska Federacija sigurno izgubiti nezakonito započeti rat na način kako to zamišlja i tvrdi veliki broj promatrača sa Zapada, a imajući u vidu sveukupnu konstelaciju snaga, moj je stav da je takav scenarij nerealan. Volio bih da sam u krivu jer eventualni ishod sukoba koji bi zadovoljio Putina ne bi bio dobar ni za Ukrajinu, ali ni za međunarodni pravni poredak.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala