Predsjednik SAD-a Donald Trump nikada nije skrivao divljenje prema Richardu Nixonu, unatoč aferi Watergate i posljedičnoj ostavci.
>> Razvoj događaja pratite na Indexu
No sada je otišao i korak dalje, zaprijetivši da će izbrisati Iran kao civilizaciju, da bi se potom povukao kada je Teheran pristao, uz određenu cijenu, ponovno otvoriti ekonomski ključan Hormuški tjesnac, piše Guardian.
Takav pristup podsjeća na Nixonovu "teoriju luđaka" u diplomaciji, ideju prema kojoj protivnika treba uvjeriti da ste nepredvidivi i spremni na sve, kako bi pristao na ustupke koje inače ne bi prihvatio.
Nixon je tu ideju 1968. iznio svom budućem šefu kabineta Bobu Haldemanu tijekom šetnje uz Pacifik, prije nego što je postao predsjednik, smatrajući da bi tako mogao okončati rat u Vijetnamu.
"Zovem to 'teorija luđaka', Bobe. Želim da Sjeverni Vijetnamci povjeruju da sam došao do točke u kojoj ću učiniti bilo što da zaustavim rat", rekao je Haldemanu, kako prenosi Anthony Summers u knjizi The Arrogance of Power iz 2000.
"Samo ćemo im diskretno poručiti: 'Zaboga, znate da je Nixon opsjednut komunistima. Ne možemo ga obuzdati kad se naljuti, a prst mu je na nuklearnom gumbu' i Ho Ši Min će za dva tjedna biti u Parizu moleći za mir", dodao je.
Nixon se toj ideji vraćao i kasnije, tražeći od suradnika da sovjetskim dužnosnicima poruče kako je njihov šef "pomalo lud" i "sposoban za najkrvaviju brutalnost". Neki su smatrali da za to nije trebalo mnogo pretjerivanja.
Godine 1972., dok je rat u Vijetnamu i dalje trajao, Nixon je svom savjetniku za nacionalnu sigurnost Henryju Kissingeru rekao da želi upotrijebiti nuklearno oružje protiv komunističkog sjevera. "Uništit ću tu prokletu zemlju, vjeruj mi", rekao je.
Kasnije je dodao: "Radije bih upotrijebio nuklearnu bombu. Je li spremna?"
"Mislim da bi to bilo previše", odgovorio je Kissinger, na što mu je Nixon uzvratio da je "previše zabrinut za civile".
Nixonov pristup Moskvi doveo je do razdoblja détanta i potpisivanja dvaju sporazuma o kontroli naoružanja. No primjena iste taktike u Vijetnamu završila je razornim bombardiranjem Hanoja i drugih ciljeva tijekom božićnih blagdana 1972., kako bi se Sjeverni Vijetnam prisilio na pregovore. Rezultat je bio mirovni sporazum čiji su uvjeti, prema kritičarima, bili gotovo isti kao i prije bombardiranja.
Neki su tvrdili da Nixonovo koketiranje s ludilom nije bilo samo taktičko, već i stvarno, pa je, prema Summersovoj knjizi, njegov dugogodišnji psihijatar izrazio zabrinutost da "možda nije prava osoba da drži prst na nuklearnom okidaču".
Sve to dovodi do Trumpa i njegova pristanka na primirje s Iranom, odmah nakon što je prijetio da će "uništiti njegovu civilizaciju", "vratiti ga u kameno doba" i razrušiti mostove i civilnu infrastrukturu, navodi Guardian.
Zauzvrat, Teheran je pristao ponovno otvoriti Hormuški tjesnac, strateški energetski prolaz kroz koji prolazi oko 20 posto svjetske nafte, a koji je bio zatvoren nakon što su SAD i Izrael 28. veljače započeli vojne napade.
Iran je pritom nametnuo naknadu od 2 milijuna dolara za svaki brod koji prolazi, što znači da će od njegova otvaranja zarađivati više nego ikad. Kao pobjeda, to djeluje prilično pirovski, podsjećajući na Nixonov odnos sa Sjevernim Vijetnamom 1972., upozorava Guardian.
Budući da Iran nakon gotovo šest tjedana bombardiranja ne pokazuje znakove popuštanja, Trumpu je, kao i nekoć Nixonu, bio potreban potez koji će izbjeći dojam slabosti, a apokaliptične prijetnje možda su mu poslužile kao izlaz.
"Budući da zasad nije uspio ostvariti jasnu pobjedu u ovom sukobu, vjerojatno traži neki ključni potez koji će mu omogućiti da se povuče i proglasi pobjedu, a da kritičari ne mogu srušiti njegovu priču", rekao je Ali Vaez, direktor programa za Iran u nevladinoj organizaciji International Crisis Group.
Takvi potezi nisu jednostavni i rijetko dolaze bez cijene. Ako se Trumpu pripiše da je zastrašivanjem natjerao Teheran na otvaranje tjesnaca, to bi ga moglo poštedjeti najnepopularnije opcije, kopnene invazije, osobito nakon što je ustvrdio da je Iran obećao "iskopati i ukloniti" nuklearni materijal.
"Svaka invazija s ciljem preuzimanja iranskih zaliha visoko obogaćenog urana bila bi iznimno složena, skupa i dugotrajna operacija. To nije vojna intervencija tipa uđi-izađi", upozorio je Vaez.
U tom kontekstu, pribjegavanje izrazito ratobornim prijetnjama kako bi se iransko vodstvo prisililo na ustupke nije iznenađenje, iako dolazi uz cijenu za ugled SAD-a kao države koja zagovara civilizirane vrijednosti te ponovno otvara pitanja o Trumpovoj sposobnosti za obnašanje dužnosti.
Nije iznenađujuće ni to što Trump koristi Nixonov pristup. Njih dvojica dopisivali su se 1980-ih, kada je tadašnji poduzetnik u usponu izrazio divljenje Nixonu i naveo ga kao osobnu inspiraciju. Nixon, koji je preminuo 1994., navodno je 1990. napisao Trumpu da ga "napadi medija" stavljaju na njegovu stranu.
Jedan od Trumpovih bliskih suradnika, Roger Stone, također je radio za Nixona i ima tetovažu nekadašnjeg predsjednika na leđima.
No dok se pokušava izvući iz sve dublje krize, Trump bi mogao razmisliti o posljedicama za vlastiti kredibilitet. Koliko se puta može oslanjati na takvu taktiku kako bi izašao iz problema koje je sam stvorio? Možda bi se trebao prisjetiti i Nixonove sudbine, čiji je identitet na kraju postao nerazdvojno vezan uz ulogu "luđaka", što ga je skupo stajalo, zaključuje Guardian.