Pokretanje rata u Iranu, koji traje već skoro dva mjeseca, prisiljava Kremlj da prilagodi svoju strategiju. Rat u Iranu je započet u trenutku kada se Moskva našla u situaciji strateške dileme. Sam ishod rata postao je u potpunosti nejasan, a javila se dilema: pokretanja pregovora i zaustavljanje rata ili promjena strategije.
Sljedeća faza rata mogla bi donijeti pokušaj Rusije da preuzme elemente američko-izraelske zračne kampanje - masovne precizne udare na ukrajinsko vodstvo i kritičnu infrastrukturu. Takav pristup vidljiv je u Iranu, gdje SAD i Izrael koriste velike kapacitete zrakoplovstva i preciznog oružja. Naravno, postavlja se ključno pitanje: ima li Rusija dovoljno resursa za takvu promjenu? Kako bi se došlo do odgovora, potrebno je sagledati prednosti i nedostatke ove potencijalne nove strategije.
Rat u Iranu donio je Rusiji značajne ekonomske koristi. Cijene nafte su skočile, a ruski prihodi od izvoza energenata su se u pojedinim tjednima gotovo udvostručili u odnosu na najniže točke početkom 2026. godine. To je, uz privremeno olakšanje pritiska sankcija zbog globalne energetske krize, ublažilo prijetnju proračunskog deficita i olakšalo financiranje rata.
Dalje, rusko gospodarstvo je već uspostavljeno na ratnim temeljima. Proizvodnja dronova mjeri se u tisućama mjesečno, a uz to se proizvodi i velik broj raketa te artiljerijske municije. Povećani prihodi omogućuju nabavku nedostajućih komponenti i održavanje visokog tempa napada.
Druga velika prednost je preusmjeravanje zapadnih resursa. SAD i Izrael troše ogromne količine protuzračnih raketa, prije svega Patriota. Prema izjavi ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog, samo u prva tri dana sukoba u Iranu potrošeno je više od 800 Patriot raketa - više nego što je Ukrajina ukupno primila od početka pune ruske invazije 2022. godine. Ako rat na Bliskom istoku potraje, Ukrajina će se naći u još većoj oskudici protuzračne obrane i bit će sve ovisnija o europskim saveznicima, koji ne mogu nadomjestiti američku ulogu.
U tom kontekstu, Rusija već i primjenjuje određene operativne prednosti takve strategije. Koristi kombinaciju jeftinih dronova, raketa i sl., kako bi opteretila ukrajinsku protuzračnu obranu i uništila ciljeve. Dodatno, puno je manje političke i medijske pažnje na Ukrajinu. Iran je preuzeo sve naslovnice svjetskih medija i prioritet američke politike, a EU je "umorna" od više kriza istovremeno.
To drastično smanjuje pritisak na Rusiju i olakšava Kremlju nastavak ofenzivnih djelovanja na ukrajinskom istoku. Također, Rusija pomaže Iranu dronovima, satelitima, taktikama opterećivanja protuzračne obrane - odnosno svime što je testirano u ratu u Ukrajini. Samim time Rusija pomaže Iranu da što duže opterećuje SAD i Izrael, a da pritom ne mora direktno slati oružje.
S druge strane postoje ograničenja. Od početka rata Rusija nije do kraja uspjela uspostaviti zračnu nadmoć. Iako je ukrajinska avijacija u samom početku rata uništena, Rusija je imala značajne gubitke nad ukrajinskim nebom. Osim toga, više od polovice aviona je starije od 30 godina, s ograničenim djelovanjem i složenim postupcima servisiranja. Rezultat toga jest da ruski avioni djeluju uglavnom s velike udaljenosti, što nije usporedivo s taktikom koju koriste SAD u Iranu.
Ruska taktika bliža je iranskoj nego američkoj: oslanja se na masovne udare jeftinih dronova i krstarećih raketa. One mogu nanijeti veliku štetu infrastrukturi, ali teško je izvesti precizne udare na mobilno ukrajinsko vodstvo. Proizvodnja balističkih raketa Iskander iznosi oko 50-60 komada mjesečno, što nije dovoljno za kontinuiranu intenzivnu kampanju. Postoje i uska grla u nabavi ključnih komponenti - elektromotora, čipova i elektronike - jer sankcije, unatoč svemu, ozbiljno ograničavaju modernizaciju i povećanje proizvodnje.
Što se tiče rata u Iranu, iako on u dobroj mjeri odgovara Rusiji, postoji rizik. Ako Iran počne očito gubiti u ovom ratu, Rusija bi time izgubila važnog saveznika. Rusija ima interesa i dalje pomagati Iranu, međutim budući da je Rusija "vezana" za Ukrajinu, jako teško može pojačati svoju pomoć, a da ne zanemari svoje potrebe. Ključno pitanje za Rusiju jest koliko Iran može izdržati u ovakvom ratu, odnosno koliko SAD i Izrael mogu trpjeti pritisak svjetske javnosti, prije svega svojih saveznika na Bliskom istoku, bez posljedica.
Naposljetku, nezanemariv je i financijski aspekt. Ukrajina se brani vrlo "jeftino". Napravljen je sustav izrade jeftinih dronova koji presreću ruske. Nasuprot tome, izraelska i američka protuzračna obrana koriste drastično skuplje rakete od dronova koje koristi Iran.
Jedna Patriot raketa košta nekoliko milijuna dolara, što odgovara cijeni između 100 i 200 iranskih dronova. Ukrajinski dronovi presretači koštaju svega par tisuća eura, odnosno može ih se izraditi između deset i dvadeset po cijeni jednog iranskog/ruskog drona. Ove brojke nisu fiksne, ali pokazuju zašto rat postaje i rat ekonomije i industrijskih kapaciteta.
Bez obzira na nedostatke, Kremlju više nije dovoljno dobra strategija "beskonačnog" rata smanjenog intenziteta. To znači da je Kremlju potrebno "fiksirati" pobjedu, a ne samo čekati da Zapad "popusti". Rat u Iranu pokazuje dvije strane medalje: režimi se mogu srušiti brzo i spektakularno, ali i mogu odoljeti superiornom neprijatelju ako su unaprijed pripremljeni na decentralizaciju.
Iran je godinama pripremao ovaj scenarij. Iranska revolucionarna garda je decentralizirala zapovjednu strukturu na provincijske jedinice koje mogu djelovati potpuno autonomno ako centralno vodstvo bude razbijeno. To je najbolje bilo vidljivo nakon ubojstva ajatolaha Hameneija. Politički model je opstao čak i kada je superiorniji neprijatelj uništio vodstvo i infrastrukturu.
Međutim, to pokazuje i ranjivost: ako Zapad može brzo i precizno udariti po vodstvu i podzemnim objektima, Rusija mora ubrzati protokole za decentralizaciju. U skladu s time je zanimljivo pratiti mjere sigurnosti diljem Rusije. U ožujku ove godine, ruske službe su naredile gašenje mobilnog interneta diljem velikih gradova. Službeno zbog ukrajinskih dronova koji koriste mobilne mreže za navigaciju.
No, iza toga stoji novi zakon koji FSB-u daje pravo da u bilo kojem trenutku isključi mobilne mreže bez dodatnog objašnjenja. Istovremeno, bivši ministar obrane Sergej Šojgu je na nedavnom sastanku Vijeća sigurnosti u Jekaterinburgu izjavio kako je brzina razvoja dronova i taktike upotrebe istih dovela do toga da više nijedna regija u Rusiji ne može biti sigurna.
Zbog toga se mora u potpunosti revidirati dugogodišnja ruska vojna doktrina koja se oslanjala na stratešku dubinu - ogroman teritorij koji kupuje vrijeme. Danas nijedan objekt, bio on 1000 ili 5000 km od fronte, više nije siguran. Rusija stoga ubrzava izgradnju podzemnih tvornica i bunkera. Iranski primjer pokazuje da se takvi objekti, čak i kad budu pogođeni, mogu obnoviti u relativno kratkom roku.
Rat u Iranu prisilio je Kremlj na stratešku prekretnicu. Iscrpljivanje Zapada više nije dovoljno. Rusija sada traži način da "fiksira" pobjedu u Ukrajini koristeći distrakcije Zapada, povećane prihode od nafte i pojačane udare. Istovremeno, priprema sustav za dugoročni sukob s nadmoćnijim suparnikom.
Iranski scenarij u tom smislu pokazuje Kremlju da autoritarni režim može preživjeti čak i teške udare ako je decentraliziran. S druge strane, Rusiji je rat u Iranu i upozorenje. Klasična ruska strategija ne odgovara novim metodama ratovanja i Kremlj se sprema ubrzati promjene koje vode prema novoj strategiji.
Bez obzira na to, ishod sukoba na Bliskom istoku bit će odlučujući. Ako iranski režim opstane, Kremlj će to vidjeti kao potvrdu da se konfrontacijski model isplati. Ako Iran doživi ozbiljan kolaps, Kremlj će biti puno oprezniji. Ipak, u oba slučaja strategija "iscrpljivanja" Zapada bit će promijenjena.