Bivši predsjednik Stjepan Mesić dao je veliki intervju za bosanskohercegovački portal Klix.ba, u kojem je govorio o aktualnoj političkoj situaciji u Hrvatskoj i regiji.
Koliki je značaj rezolucije UN-a o Srebrenici?
Smatram da je to jedna od najznačajnijih rezolucija koje Ujedinjeni narodi u zadnje vrijeme donose. Već zbog toga što postoje kod nekih dileme o čemu se radilo. Poslije ove rezolucije više dileme neće biti. Dakle, neće imati nitko ispriku da nije znao o čemu se radi. Prema tome, cijeli svijet će sada biti upoznat o čemu se radi, da je to jedan od najvećih zločina. Istina, mnogi kažu "da, bio je zločin, ali nije genocid". Međutim, ako se uništava jedan dio naroda, onda je to genocid, školski primjer genocida.
Kako gledate na politiku Andreja Plenkovića prema Bosni i Hercegovini koju intenzivno vodi posljednjih osam godina, podržavajući bosanskohercegovački HDZ, odnosno Dragana Čovića?
Ja smatram da je to jedna pogrešna orijentacija. On mora imati, premijer i predsjednik moraju imati uvijek fokusiranje na institucije Bosne i Hercegovine. Dakle, premijer ima vladu Bosne i Hercegovine. To bi trebala biti njegova orijentacija. Predsjednik opet ima Predsjedništvo BiH na koje se on mora fokusirati ako želi imati dobre odnose s BiH. Međutim ovo što oni rade, oni se fokusiraju tobože na Hrvate Bosne i Hercegovine, a to nije točno. Oni se orijentiraju samo na izvjesne dijelove Hrvata Bosne i Hercegovine, što nije dobro zbog države BiH. S državom BiH, s njenim institucijama moramo imati dobre i usklađene odnose.
Postoje li političke razlike između Andreja Plenkovića i Dragana Čovića u smislu ciljeva hrvatske politike u Bosni i Hercegovini?
Nisam se puno bavio s njihovom politikom jer ja se s njom ne slažem, ni s jednim ni s drugim. Koliko se oni razlikuju u nijansama to je za mene manje važno. Jer ako Dragan Čović održava dobre odnose s predsjednikom Republike Srpske, to je politika koja ne vodi interese o cjelokupnoj Bosni i Hercegovini. Tko podržava Čovića, ujedno podržava predsjednika Republike Srpske, to je ista politika. Tako da ne mogu reći da ja njih ne razumijem, ja njih razumijem, to su razbijači Bosne i Hercegovine.
Postoji li suradnja srpske i hrvatske politike, Zagreba i Beograda, a posredno Banje Luke i Mostara, na slabljenju Bosne i Hercegovine?
Ja bih griješio da kažem da postoje nekakvi dogovori kako naštetiti Bosni i Hercegovini. Ali ja gledam rezultate politike. Ako Beograd prima Milorada Dodika uz sve državne počasti kao predstavnika jedne države, a on to nije, on ne predstavlja BiH. Tu je njihova legitimacija sasvim jasna. Isto to se događa s Hrvatskom, koji primaju opet Dragana Čovića koji dođe u Republiku Srpsku i kaže "čuvajte nam Republiku Srpsku" koja je nastala etničkim čišćenjem. Opet se na određeni način legitimiraju. Sasvim je vidljivo da mnogi predstavnici hrvatskih institucija zaobilaze Sarajevo i orijentiraju se prema Mostaru, a čim su u Mostaru, opet se orijentiraju prema Draganu Čoviću. Evidentno je koji su to politički stavovi. Isto je i sa Srbijom, oni kažu mi smo za cjelovitu Bosnu i Hercegovinu, a opet podržavaju Milorada Dodika koji ne priznaje BiH. Onda koja je to politika?
Vladu Hrvatske predsjednik HDZ-a Andrej Plenković formirao je s Domovinskim pokretom, strankom krajnje desnice. Kako ocjenjujete takvu odluku?
To je brak iz nužde. Istina je da Domovinski pokret ne predstavlja nekakvu snagu osim brojčano što su se mogli uz HDZ pojaviti u vladi. Mogli su formirati zajedno vladu. Ali mislim da takva politika ne može biti dugog vijeka. To će trajati neko vrijeme kao brak iz nužde. Ja bih volio da što kraće traje.
Je li Zoran Milanović pomogao ili odmogao hrvatskoj opoziciji kada je najavio kandidaturu za premijersko mjesto?
Moj je dojam na početku da je pomogao jer je malo uzbudio duhove. Malo je dao na znanje da politika može ići i nekim drugim smjerom. Mora se priznati da su lijeve snage bile malo dezorijentirane. Ovim potezom predsjednika malo se uzbudilo, ali na jedan neučinkovit način. Opet se to sve skupa smirilo, on je izašao iz igre. Lijeve snage i SDP nisu mogli poslije izbora formirati vladu.
Poznajete Milanovića jako dugo. Kako gledate na njegovu politiku i promjene koje prezentira u javnosti u posljednjih 15 godina u odnosu prema Bosni i Hercegovini?
Znam ga otkad se rodio. Njegova politika u svakom slučaju nije dobra. On je čovjek koji je obrazovan, govori francuski, ruski, engleski i, može se reći, poznaje dobro svjetske prilike i unutrašnje. Mene malo iznenađuje kad on prima Milorada Dodika. Ja sam ga pitao: "Kako ti je palo na pamet da primaš Milorada Dodika?" On mi odgovori pa on je lider Srba. On nije nikakav lider Srba, on ima funkciju danas ovakvu sutra onakvu, on je predstavnik one institucije u koju bude izabran. Međutim, s njim se ne može puno računati jer on ne priznaje Bosnu i Hercegovinu. To je njegova glavna karakteristika. Ti nemaš što s njim razgovarati.
Smatrate li prejakom ocjenu Dejana Jovića da ulazak Domovinskog pokreta u vladu predstavlja "normalizaciju radikalizma" u hrvatskom društvu?
To je jedna velika opasnost jer ta ekipa koja je došla na vlast putem kompromisa nije neka ozbiljna snaga, ali budući da oni predstavljaju dio snaga na vlasti, mogu utjecati jednim dijelom na fašizaciju hrvatskog prostora. Ja ne mislim da to može biti od prevelike važnosti. Ali fašizacija je uvijek opasna, jer fašizam može nastati u malom prostoru. Komunizam, to je mega ideja koja je svjetska ideja, ali koja se pokazala da je to čisti idealizam i da je on neostvariv. "Svi će ljudi biti braća, svi će imati koliko im treba, radit će koliko mogu."
Sve su to iluzije, realan život je sasvim nešto drugo. Međutim fašizam je opasan jer može nastati u malom krugu da se kasnije širi ovisno o tome kakve su politike, koliko su uspješne politike, koliko je demokracija uspješna i stabilna. Od puno stvari zavisi da se fašizacija može razvijati. Ulaskom krajnje desnice kod nas se stvara mogućnost da se pomalo naslućuje fašizacija ili ustašizacija.