Milanović priznao da je svjesno uhljebljivao idiote

Foto: Slavko Midžor/Pixsell

KAŽE predsjednik Milanović: "Grlić Radman bi radio u kotlovnici da ga nisam poslao za ambasadora u Budimpeštu. Sramoti nas taj tip."

Nije li pri tome Milanović priznao kako kao političar nije bio ništa bolji od HDZ-ovih bezveznjaka koji uhljebljuju sve koje znaju? Milanović je svjesno na visoka, važna diplomatska mjesta slao kadrove koji očigledno nisu za taj položaj sposobni.

Ostavimo sada sa strane to da je i rad u kotlovnici častan, bez lika u kotlovnici koji je ustao rano ujutro uključiti grijanje, da prostite, guzici bi vam bilo zima kada dođete na posao. Proučimo malo tu izjavu našeg državnog poglavara bez ovlasti, koji se dosađuje u Titovoj vili na Pantovčaku u kojoj je Tito ionako samo jednom prespavao.

Naime, Drug Stari je više volio državno imanje u Samoboru, gdje je mogao lumpovati sa svojim pajdašima.

Milanović je otvoreno rekao da je lobirao za po njemu nesposobne

Milanović, naime, nije rekao da ga je ministar vanjskih i europskih poslova Gordan Grlić Radman razočarao. Da je Grlić Radman postao manje sposoban. Da je, nažalost, s godinama, kako bi se u Dalmaciji reklo, otiša na kvasinu (za one s kontinenta - kada vam se vino ukiseli). Događa se. Ima i političara i nobelovaca i pametnih ljudi prema kojima je biologija prilično okrutna i s godinama postanu nesposobni, zaboravni, odu na teorije zavjere ili tko za što već.

No to ovdje nije slučaj.

Nije Milanović rekao: "Moj prijatelj Grlić Radman griješi…" ili "Moj čovjek od povjerenja Grlić Radman je, nažalost, u krivu" ili "Čovjek kojem sam vjerovao Grlić Radman me duboko razočarao."

Milanović je rekao, a zašto mu ne vjerovati kada tako izravno kaže: "Grlić Radman bi radio u kotlovnici da ga nisam poslao za ambasadora u Budimpeštu. Sramoti nas taj tip." Dakle, Milanović govori kako je znao da Grlić Radman nema kvalifikacija i znanja i onda ga je on, Zoran Milanović, poslao na važno diplomatsko mjesto, za veleposlanika u Mađarskoj.

To je sve što trebate znati o hrvatskoj diplomaciji, o kadroviranju u hrvatskoj državnoj službi, ali i o Zoranu Milanoviću.

Veleposlanik je osoba od najvišeg povjerenja šefa države (u Hrvatskoj se oko imenovanja usuglašavaju predsjednik i premijer), a sam postupak preuzimanja dužnosti je prilično formalan i uključuje predaju vjerodajnica (franc. lettre de créance), formalnog pisma šefa države pošiljateljice kojim on predstavlja šefa diplomatske misije šefu države primateljice.

Kako bi rekli, formalna diplomacija na visokoj razini, ponegdje i uz prigodnu odjeću, frakove, ordenje, sve što ide uz diplomatski status.

Mjesto veleposlanika u Mađarskoj je važno mjesto na kojem treba sposobna osoba

Veleposlanika, dakle, šalje osobno državni poglavar neke države, preuzima dužnost u drugoj državi u formalnom, svečanom postupku, a predstavlja svojim likom, izgledom, djelom, radom, cjelokupnom svojom pojavom i svog državnog poglavara i svoju državu i građane zemlje koja ga šalje. Dužnost veleposlanika je važna, politički, gospodarski, u svakom pogledu. 

A ako je u pitanju još i susjedna država, Mađarska, s kojom imamo i važnu trgovinsku i turističku razmjenu i kojoj smo prirodni izlaz na more i svjetsku trgovinu - dakle, nešto što je važno i Mađarskoj i nama - onda je valjda prirodno i normalno da se na mjesto veleposlanika u Budimpešti imenuje časna, pametna i sposobna osoba.

Ako je Milanović lobirao da veleposlanik u Mađarskoj postane netko tko bi - upravo prema samom Milanoviću - bez tog imenovanja mogao raditi samo posao kućnog majstora - onda to govori puno više o Milanoviću nego o Grliću Radmanu. Ako je Milanović uhljebljivao nesposobne, onda je on sam gori od HDZ-ovih kokošara koji zaposle u javnom sektoru pola rodbine i poznatih i onda se još i hvale kako su im, eto, našli "radna mjesta". 

Jer ovdje govorimo o važnom i dobro plaćenom mjestu veleposlanika, gdje je imenovati loš kadar (a po Milanoviću samom Grlić Radman je loš kadar) realno puno veća šteta nego imenovati loš kadar na kakvo izmišljeno administrativno mjesto gdje barem neće raditi probleme.

Milanović je lansirao Grlića Radmana u visoku politiku i sada se žali?

Kako čak i u neuspješnoj državi poput Hrvatske za ministra vanjskih poslova trebaju neke sposobnosti i kakav-takav CV, upravo je imenovanje za veleposlanika u Mađarskoj pomoglo Grliću Radmanu da dođe na mjesto gdje se nalazi. To mu je bilo prvo imenovanje za veleposlanika, i to, eto, zahvaljujući upravo Zoranu Milanoviću!

Dakle, Milanoviću, ako je Grlić Radman nesposoban kako kažeš da je nesposoban, da si ga uhljebio praktički iz milosti da ne radi pomoćne poslove, po čemu si bolji od stotina HDZ-ovih i manje SDP-ovih kadrova koji to isto rade, uhljebljuju nesposobne?

Ovdje se upravo radi o - sposobnosti. Hrvatska je mala zemlja, svi u visokoj politici se znaju, i to puno bolje nego što vole priznati u javnosti. Jasno je da se za mjesto veleposlanika imenuje, odnosno lobira se za osobu od osobnog povjerenja. I nije problem ako je ta osoba kvalitetan sposoban kadar. Kennedy je prvi imenovao brata na visoku funkciju u administraciji, no Robert F. Kennedy je i prije bio sposoban i priznat pravnik.

Uzmimo i bliži primjer, predsjednik Tuđman je imenovao svog sina za šefa tajnih službi, ali profesor Miroslav Tuđman je već bio priznati stručnjak iz područja informacijskih znanosti i imao je sve kvalifikacije za tu funkciju. 

Jasno je da postoje mjesta gdje se ne ide po natječaju, gdje se ide političkim i osobnim lobiranjem i mjesto veleposlanika spada u takva, ali ako tamo umjesto sposobnog guraš onoga koji je po tvojoj izjavi nesposoban i time mu još omogućiš odskočnu dasku za daljnje napredovanje, nisi li onda sam odgovoran?

A upravo je to napravio Milanović za Grlića Radmana - omogućio mu uspješnu karijeru, a sad se buni upravo zbog te uspješne karijere Grlića Radmana. Ovdje uopće nećemo ulaziti u sposobnosti samog Grlića Radmana.

Zoran Milanović je postao hrabar kada je izgubio ovlasti nešto promijeniti

Podsjetilo nas je ovo i da je Zoran Milanović bio premijer i da kao premijer nije napravio ništa značajno. U Hrvatskoj, zemlji koja ima kancelarski model vladavine, gdje je gotovo sva vlast u rukama premijera, Milanović je više vremena provodio u restoranima nego u reformama, a imenovao je ministre koji su se više bavili medijima nego vlastitim resorom. Kada je došao na položaj fikusa bez ovlasti u Titovoj vili na Pantovčaku, postao je jako hrabar uz nepostojeće ovlasti. 

Milanoviću, državni poglavaru, lobirao si za nesposobne, imao si kao premijer mogućnost puno toga promijeniti, a sada, kada nemaš ovlasti, žališ se na te iste nesposobne? Kako stara pjesma kaže: "Di si bija kad je grmilo?"

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala

Pročitajte više

 

Pročitajte više